Neočekivana dječja razmišljanja….
Bliži se vrijeme karnevala…
Kad krenu vijesti o njima na radiju i TV-u, ništa nam više neće biti važno…
Nestat će krize, recesije… svih problema… i krenut će karneval.
Vrijeme u kojem govorimo što mislimo, za razliku od svakodnevnog života u kojem se češće govori ono što bi drugi htjeli čuti, jer tako je lakše….
Jučer sam bio kod prijatelja, i dotakli smo se teme karnevala u njegovu gradu, odnosno sudjelovanja njegove kćeri sa njenom školom/razredom na karnevalu…
Razrednica je odlučila da će razred njene kćeri ove godine „glumiti“ gusare…
Roditelji su kupili maske… odjela…pripremili sve potrebno…i što mislite što se dogodilo?
Djeci je dosta karnevala svih ovih godina…
Dosadilo im je smrzavanje cijeli dan šetajući kroz grad gore dole…i zabavljajući druge..
Zamislite, osnovali su stranku u svom šestom razredu, a izabrani Predsjednik je obavijestio razrednicu, da oni neće sudjelovati u karnevalu kostimirani, nego kao promatrači!
Roditelji su poludjeli…Razrednica također….
Što će se dalje događati… nisam siguran, ali mene je fasciniralo, bolje rečeno oduševilo što su djeca u šestom razredu spremna iznijeti i braniti svoje mišljenje!
Zamislite koja je to hrabrost u šestom razredu argumentirano se suprotstaviti nastavnicima, roditeljima?
Ljudima koje je život natjerao na toliko kompromisa, koji su iskusili toliko nepravdi koje im nanosi društvo, oni sa svojih 12 godina dižu svoj glas, uče ih lekcije, i za razliku od prvih ne pristaju ponijeti masku u karnevalu!
Premda su roditelji i nastavnici ljuti, mislim da su i jedni i drugi zapravo odradili najbolje svoj posao. Odgojili su, naučili djecu da se bore za svoja prava, i sad su iznenađeni njihovom reakcijom, a zapravo bi trebali biti ponosni!
Problem je izgleda što djecu cijelo vrijeme odgajamo kako bi bili samostalni, neovisni, odgovorni, a kad oni krenu tim putem… onda najčešće ostanemo iznenađeni.
Sad ovaj post, sa karnevala prebacujem u jednom drugom smjeru…ali sa sličnom tematikom…
Sjećate se mog posta „Kolinje“, kojeg je napisao Josip Žulj?
Josip nas je sve s tim svojim sastavom nasmijao što je i bio njegov cilj…
Ovih dana, moj sin mi je donio još jedan sastav koji je Josip napisao onako usput, u pet minuta.
Znam da će se njegovoj nastavnici iz Hrvatskog podignuti kosa na glavi kad pročita priču „Bura puše cili dan“, ali meni se ta priča svidjela jer me uspjela nasmijati slikama koje mi se stvaraju tako vjerno pred očima dok je čitam.
Bez obzira što će neki reći da priča koja slijedi možda nije za objavu, ja je rado objavljujem, jer mislim da Josip ima talent za pisanje priča koji bi trebao i dalje razvijati.
Njegove priče nisu napisane kako bi se nekomu svidjele, kao bi za njih dobio dobru ocjenu…ne piše ih jer mora-što čini većina njegovih vršnjaka u sedmom razredu…
On svoje priče piše kako bi izazvao reakciju u čitatelja, i potakao ga na razmišljanje, a ne na ravnodušnost, i to u svakom slučaju uspijeva…
Da ne duljim…evo priče iz pera Josipa Žulja:
Bura puše cili dan
1.dio
Bio je to ružan dan.Bura je puhala do 250 km/h.Ja sam išao prijatelju na rođendan pješice.Kad sam krenuo na prvoj okuki kod Krstine kuće pojavilo se svjetlo.I ne to nije bio Isus nego kamion koji me udario.Policija i hitna došla je brzo.Vozač kamiona je uzeo poklon kojeg sam ja nosio na rođendan i sakrio ga u kamion.Policija je izvršila očevid.Zaključili su da sam se bacio pod kamion.
Mene su prebacili u Šibensku bolnicu pa u Splitsku.Imao sam krvarenje u mozgu, rebra su bila slomljena kao i ključna kost i kralježnica.
Dan se još pogoršao.Puhalo je do 400 km/h i bilo je puno potresa.Sljedeće jutro bilo je još gore.Veliki val zvan cunami je potopio sve ljude u Splitu pa čak i u bolnici,ali jedino sam ja ostao živ…
2.dio
Ja sam jedini preživio, svi oko mene bili su mrtvi.Dok sam ja plivao po ulici ugledao sam jednu trgovinu.Ušao sam u nju.Mrtva blagajnica bila je na blagajni.Ja sam joj rekao da mi nareže salame, ali ona nije reagirala.Ja sam zatražio knjigu žalbe, ali nije dala. Ja sam uzeo čokoladu došao na blagajnu i skužio da nemam novca, pa sam je vratio na policu i otišao.Krvarenje u mozgu se pogoršalo.Uzeo sam nož koji je plutao po ulici i odlučio opljačkati dućan.Ukrao sam čokoladu, dok sam je zagrizao ugledao sam crveno svjetlo zapravo to je bila vatra.Tamo je bio čovjek sa rogovima i repom. Ja sam potpisao ugovor kojeg mi je on dao kako bi mogao ući u vatru. Bilo je cool, nisam gorio, a bio sam u vatri. I to je tek početak.
3.dio
Dok sam bio u vatri nekoliko godina pustio sam bradu i sprijateljio sam se sa rogatim tipom.Bio sam mu kao sin.Dok je njegovo vrijeme odmicalo, nije imao nasljednika pa je računao na mene.On je otišao u mirovinu, a ja sam preuzeo obiteljsku radionu Pakao.Odlučio sam sići na Zemlju da potpišem nekoliko ugovora.Dok sam tražio ljude ugledao sam obitelj Džapo.Bili su skroz napušeni. Pitao sam ih dim. Dali su mi. Ja sam se isto napušio.Sjeli smo u auto i krenuli za Drniš.Policija nas je ugledala i krenula za nama.Auto je dimio ko lud.Žuti je vozio.Na okuci kod Šuline kuće produžio je i udario u zid.Auto se zapalio i eksplodirao.
Nekim čudom sam završio u raju.To je bio moj kraj.Sva ta dobrota me ubila.
Xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Znam da bi većina bila sretna čitati sastave sedmaša u kojima oni beru cvijeće dok hodaju prekrasnim prominskim poljima, a tišinu prekida veseli pjev slavuja…
Ali treba prihvatiti činjenicu da ta ista djeca imaju i neke druge poglede na svijet kad smo ih voljni saslušati dok nam to pričaju….
Djece sve vide, čuju, pametna su i treba ih poštivati kao odrasle, jer oni to u stvari i jesu, samo što im tijelo s duhom nekad malo sporije hvata korak….
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
