Šumske priče
Prve zrake sunca probijale su kroz poluotvorene škure.
Jure je još sinoć dobio zadatak da se rano ujutro spusti u brinu i donese vode za blago.
Da je u ono vrijeme bilo kalendara, prebacio bi oznaku na novi dan u jednom od ljetnih mjeseci dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Ništa... vrijeme je za poći za poslom.... a kasnije će valjda biti i nešto za poist... reče Jure sebi u bradu…pripremajući vučiju u kojoj će donijeti vodu iz kanjona Krke.
Matasi su smješteni na samom rubu kanjona Krke, a strme staze do pojila na kojem se pojilo blago Juri su odavno poznate.
Njegovi opanci su svakodnevno laštili I zaoobljavali kmenje na tom putu u polje iz polja, u vinograd iz vinograda, I mogao je poluspavajući doći do svog cilja.
Već sa pola puta, sa “pola strane” brine, ugledao je dvojicu nepoznatih ljudi kako sjede na trupcima davno otpilanih vrba, i čuo ih kako nekim čudnim jezikom međusobno razgovaraju .
Kad su ga vidjeli, veselo su ga pozdravili I pozvali da im se pridruži u marendi…
Nije ga bilo teško nagovoriti da se pridruži u jelu, jer je njegov stomak još od jutros naprekidno ponavljao svoju istu pjesmu….
Živili ljudi… evo ja doša’ po vodu… a kojim dobrom vi tu sjedite?
Kojim ste to maloprije jezikom razgovarali… nije mi bio poznat?
Nepoznati se dvojac samo nasmijao…
Stariji od njih upita Juru… Reci ti meni… bi li ti volio čuti kako razgovaraju biljke, ribe… sve što te ovdje okružuje?
A zar je to moguće?
Moguće je ako pojedeš ovu mast namazanu na kruh… hoćeš kušat?
Juri I nije bilo baš do slušanja što pričaju vrbe, ili što to muči ribe što pod njima odmaraju, nego je jednostavno glad bila presudna u donošenju te odluke.
Prvi zalogaji prošli su kao I svi koje je do sada u životu kušao… ništa posebno, ali nakon nekog vremena počeo je oko njega žamor i priče kojih se od tog dana, uvjek rado sjećao…
Nakon marende, napunio je vučiju vodom, pozdravio se sa nepoznatim domaćinima, I vratio kući napojiti blago.
Kome god je pričao što mu se dogodilo, nitko mu nije vjerovao.
Ipak, priču su rado slušala djeca, unuci I ona je tako došla I do mene, njegova praunuka….
Koliko ima istine u ovoj priči, teško je reći, ali nedavno sam na jednom blogu pročitao jedan zanimljiv post sa sličnom tematikom.
Evo nekoliko citata sa tog bloga:
“Camaleonte Oleandro (svi Damanhurci uzimaju imena biljaka i životinja), susretljiv i ljubazan biolog koje se u Damanhuru bavi istraživanjima osjećajnosti biljaka, objasnio nam je kako damanhurski znanstvenici (koje se bave svakojakim ezoteričnim vještinama i njihovim spajanjem sa znanošću) već dvadeset godina rade istraživanja inteligencije i senzibilnosti biljaka kako bi dokazali da su one u stanju reagirati na događaje u njihovoj blizini.
Ustanovili su da su biljke vrlo osjetljive na osobe koje im se približavaju, kao i na događaje koji se odvijaju u njihovoj blizini.
Također, uspješno su konstruirali aparaturu koja način na koji biljka reagira na određene poticaje ili događaje postaje jasno vidljiv – zapravo slušljiv!
Konstruirali su aparaturu koja biljci omogućava da iskaže zadovoljstvo što vidi onoga tko se brine o njoj.
Biljka na taj način može upaliti svjetlo ili prepoznati osobu s druge strane vrata kuće koja su povezana s aparaturom”.
Otkrili su i to da su biljke osjetljive na prekid života, potvrđujući tako ono što je i Backster otkrio još na početku svoga istraživanja.
Primjerice, kada se jaje (koje je zapravo živa stanica) stavi kuhati, biljka to na neki tajanstveni način zamjećuje i prestaje odašiljati ikakve znakove - kao da se onesvjetila.
Isto se događa ako se ubije insekt ili se unište druge biljke.
Biljke prepoznaju, osjete nasilni događaj i primaju ga kao šok – tj. prestaju odašiljati ikakve znakove na pola sata, sat vremena, a kasnije se polako oporave.
Ako vas zanima cijeli post na ovu temu, posjetite blog "Preko ruba znanosti", post pod naslovom "DAMANHURSKE MUZIKALNE BILJKE".
Nadan se da vam je ovaj post bio zanimljiv, i da će te na svoje biljke od sada gledati "drugim očima".
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
