Magareći sud
Danas je sve teže upoznati ljude koji su se spremni uzdići iznad vremena u kojem žive, te ljudima reći istinu u oči.
Malo je ljudi koji su spremni osuditi nepravdu u slučajevima kad su nepravdu počinili njihovi rođaci ili prijatelji.
Svi bi da policija rigorozno kažnjava one koji brzo voze kroz npr Prominu, a kad nas uhvate da brzo vozimo kroz neko drugo mjesto, onda su nama krivi policajci…..
Priča koja slijedi dokazuje nam onu staru da «Više znaju čovik i magarac, nego sam čovik», ali i da životinja nekad zna donijeti poštenu presudu koju je ljudima teško iz raznih razloga «javno reći».
Priča je jedan mali ulomak iz romana «Duše robova» koji je napisao Ivan Aralica,
«Umre neki gulikoža i crkva ne dopusti njegovoj rodbini da ga sahrane u groblju.
Župnik te crkve držao je za osobne potrebe magarca koji mu je nosio knjige i misno ruho. Kako je to magarcu bio jedini posao, od svih putova poznavao je samo onaj što vodi od župnikove kuće do crkve.
Do crkve ga je gospodar morao pred sobom goniti jer je kao svako magare, bio lijen i nerado je išao na posao, a od crkve je na svoje jasle znao sam doći.
Župnik i pokojnikova rodbina prepirali su se pred magarcem, pa to navede jednog od rođaka na prijedlog da spor riješi dugouhi, on je ovdje jedini nevin, njemu se pokojnik nije zamjerio kao župniku kad mu nije htio vratiti neki zalog, niti ga je zadužio kao što je zadužio svoj rod ostavivši im svakomu ponešto od velikog imutka.
Župnik pristane na magareći sud jer se uplašio prigovora da je u ovom slučaju previše osoban, da je dopustio u groblje sahraniti veće lihvare od ovog, a rođaci jer su se nadali da će magarac, kad na njega natovare mrtvaca, krenuti istim putem kao i uvijek: ravno župnikovoj kući iza koje je bilo groblje.
Ali, magarac, na opće zaprepaštenje, s mrtvacem na leđima ne krene prema župnikovu dvoru, nego lipovim drvoredom iziđe iz grada i zaustavi se na brijegu, gdje su bila razapeta vješala na kojima su javno vješali zločince i sahranjivali ih podno brijega, u dolini s debelom ilovačom.
Tu se zgrbi, zareve i ritne zbacivši sa sebe i mrtvaca i samar i pobježe kao da mu je netko konjske muhe bacio pod rep, pa gulikožu prema magarčevoj presudi sahrane tamo gdje spada».
Kakvo je stanje u sudstvu, možda bi bilo dobro kad bi i danas magarci «sudili».
Sigurno bi se presude puno brže donosile, a magarci bili lišeni «političkog pritiska».
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
