Zaboravljeni igrač
Svi znamo kako je teško pokrenuti neke stvari u ovo današnje vrijeme, i koliko je volonterstvo u našem društvu zapostavljeno.
Malo tko se odaziva pozivima i apelima za pomoć.
Svi smo postali ravnodušni…
Kad je fra Šime iznio ideju o pokretanju prominskog lista, rado sam se odazvao.
Preko Bloga sam nastojao animirati ostale Promince za aktivno uključivanje i stvaranje lista.
Svi su pozdravljali ideju ( na čemu je većinom i ostajalo), a Željo Džapo je obećao snositi troškove tiskanja prvih šest brojeva lista.
Na prvom «osnivačkom» sastanku uredništva lista sastali smo se fra Šime, Bare i ja….
Fra Šime je trebao odraditi tekstove, ja fotografije, a Bare pripremu za tisak.
Svi smo odradili svoj dio posla, i jedva sam čekao vidjeti «naših ruku djelo».
Tiskanje je odradio Željko Džapo i time riješio sve financijske probleme koji su nam mogli biti na putu.
Premda sam u nedjelju zbog koncerta Podrum benda u Drnišu ( u kojem sviram) legao tek u tri sata ujutro, jedva sam čekao misu u 10:30 na kojoj je prvi put trebao biti predstavljen list.
Fra Šime je predstavio kalendare male i velike (na kojima su sve moje fotografije), a nakon toga list «Promina» u kojem je uključujući naslovnicu i zadnju stranu lista 35 mojih fotografija.
Na kraju se i zahvalio zaslužnima Bari i Džapi na iznimnom doprinosu u pokretanju lista Promina.
Navečer na «Polnoćki», cijela se priča opet ponovila.
Zanimljivo mi je bilo stajati nasred crkve kad je fratar svaki put čitao zaslužne, a mene niti jednom riječju nije spominjao.
Još su mi nakon tih riječi bili zanimljiviji pogledi ljudi prema meni koji samo što nisu na glas govorili «A koga ti cijelo vrijeme lažeš? Ma šta si ti radija u tom listu?»
Izgleda da stvarno nisam radio ništa.
Kupio sam jedan primjerak lista sebi, jedan ćaći ( da se imam s čim pohvaliti) i otišao zbunjen kući.
Ipak, premda se fra Šime nije zahvalio meni (valjda nisam ni zaslužio), ja se ovim putem zahvaljujem njemu na dosadašnjoj suradnji, koju s ovim prvim brojem lista i zaključujem.
Dugo, dugo se nisam osjećao jadnije, bjednije, i izigranije nego ovih dana u kojima bi se svatko od nas trebao radovati.
Zar je tako teško na kraju bilo i meni, makar reći «Hvala»?
Ja znam da većini Vas koji ovo čitate, ove moje riječi neće značiti ništa.
Meni je barem malo lakše, jer kako kažu «papir trpi sve ».
Ako je skupo za svoj rad u današnje vrijeme dobiti riječ «Hvala», onda je bolje kao većina-ne raditi ništa!
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
