16.09.1991-16.09.2006.
Jučer je bio 16.09., dan koji je u Promini obilježen sa dva vjenčanja.
Jedno vjenčanje je u Promini rijetko, ali dva, to je već stvarno za veselje.
Još sam i danas pod dojmovima sa jedne od svadbi gdje sam sa guštom piva i svira. Bilo je stvarno odlično.
Ali večeras je zazvonio telefon.
Nazvala me jedna gospođa i zamolila da objavim jednu pjesmu povodom 16.09.1991. petnaest godina od dana pada Promine.
Odjednom su se počele vraćati slike sjećanja.
Svi mi pamtimo taj šesnaesti rujna, premda ga iz raznih razloga želimo sakriti u sjećanjima.
Svi mi pamtimo i pet godina patnji nakon tog krvavog ponedjeljka.
Svi se mi sjećamo onih koji su dali i ono najviše što su mogli za Prominu-svoj život.
Premda na spomenicima ispred crkvi Mihovila i Martina koji su podignuti u spomen na njih, njihova imena nema nego samo brojke.
Mi ih se sjećamo.
Teško je opisati sve osjećaje koji naviru spomenom ovog datuma, ali evo jedne pjesme koju je napisao Zdravko Perić-Cecan, baš povodom tog datuma. Pjesma je pisana iz duše, a ja se zahvaljujem gospođi Sičić što ju je poslala, i Cecanu što ju je napisao i siguran sam da nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
TEŠKI DANI, MOJI PROMINJANI
Ponediljak, šesnaest devetoga o stradanju za miloga Boga.
Počelo je od Grabića Šime na Brljanu kad je stavlja mine.
Jedna greška Pavla komandira, zato mina kobno eksplodira.
Ubi Šimu ni kriva, ni dužna, sva obitelj ostade mu tužna.
Odma zatim u četiri sata, poginuše i Mate i Kata.
Po Promini diže se prašina, od granata i od pustih mina.
Jedna pade na vrata od crkve, da ubija i žive i mrtve.
Od gelera četničke rakete, tu poginu i nevino dijete.
Od strahote ništa se ne vidi, jadni narod u skloništu sidi.
Plače narod i duboko diše, mili Bože ´oćel´ stati više.
Svak se krsti i zaklinje Boga, ´ocel´ glavu izvući iz ovoga.
Božja pomoć nije izostala, stihija je domalo pristala.
Iziša je narod iz skloništa, šta da radi, niko ne zna ništa.
Neko trpa dicu u aute, pa se kreće na žalosne pute.
Drugi pješke idu priko brda, ali pravac niko ne zna kuda.
Mi u Oklaj, nigdi nikog nema, mili Bože, šta li nam se sprema.
Kad smo došli do Razvođa sela, čini mi se Promina je cijela.
Tu smo stali kod Romine kuće, al´ u Drniš proć´ je nemoguće.
Kažu ljudi šta ćemo i ode, ajmo makar spustit se u Pode.
Krenula je kolona auta, priko onog nesritnoga puta.
Svitlo niko ne smi upaliti, neprijatelj može nas viditi.
Mi smo stali kod Tošića kuća, plaču dica, traže čaja vruća.
Te smo noći tute i ostali, niko ništa nismo večerali.
Al ujutro utorak osviće, mi smo došli u selo Dujiće.
Tu smo našli Žulja i Budanka, al kud sada, jadna li nam majka.
Pričali smo oko pola sata, a kad opet evo ti granata.
Jedna pade kod Stanića kuće, što učini, Bože jel moguće.
Tu stradaše četvoro čeljadi, mili Bože, što razbojnik radi.
Zorka, Zoran, Željko, baba Stana, zadobiše puno teških rana.
Jadni Zoran ostade bez ruke, jadni Željko umire od muke.
Željku geler kičmu prikinuo, samo malo žila ostavio.
A kod ženskih nešto lakše rane, Zorki manje, a veće u Stane.
Tu smo bili od dva do tri dana, do poruke Martića Milana.
Poručuje da će doći klati, u Manojle ako su Hrvati.
Plaču žene, dica se pripala, kao da je kraj nji bomba pala.
Sve nas jadne uvatila priša, da dođemo makar do Goriša.
Mi u Goriš na zalasku sunca, a kad tamo na sve strane puca.
Srce stalo, kosa u zrak ode, mili Bože, di smo došli ode.
Pitam stražu imal´ igdi vode, a on ljuto: biž´ te u ograde.
Mi smo išli niz one jaruge, dok nam nije ponestalo snage.
Noć je duža nego dvije druge, puna plača, žalosti i tuge.
Mi skidamo sa sebe jakete, pokrivamo svako svoje dijete.
Ujutro petak osvanuo, ja sam jadan gorko zaplakao.
Vidim jadan nema mista ode, ajmo opet vratit se u Pode.
Od Goriša pa do sela Poda, ima dobri pet – šest sati oda.
Vuci dicu, a i puste torbe, jedva jadni dospili u Pode.
Tu smo našli puno našeg svita, jadni narod, svak za svakog pita.
Mi im nismo dali odgovora, ne možemo jadni od umora.
Tu smo našli i Mišu Radasa, stoji Mišo ki općinska kasa.
Pričam Miši teške jade svoje, kako ode sada stvari stoje.
A on reče dvi – tri riči samo, jadna majko, kud ste došli ´amo.
Bilo kuda krićati se mora, vama mladim ne fali odora.
Ili naša ili ona druga, koja druga, uvati nas tuga.
Više baćo pisati ne mogu, samo kažem hvala dragom Bogu!
Napisao Zdravko Perić-Cecan
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
