Ljeta u Promini
Sjećam se dok smo bili djeca, jedva smo čekali ljeto.
Skupila bi se ekipa sa svih strana.
Djedovi i bake zamijenili bi roditelje.
Vrućine gradskog asfalta, zamijenila bi vrućina prominskog krša.
Ali nama vrućine nisu smetale ništa.
Uvijek bi se našlo hlada pod brijestom na klupi ispred pošte.
Kad bi predvečer malo zahladilo, obavezno bi krenulo igre hvatanja sa biciklima, grupa traži grupu, nogomet, košarka.
Navečer smo se znali okupljati ispred općine, i začas bi nas se skupilo preko tridesetak do četrdesetak djece.
Glavni događaj ljeta je svakako bio turnir sela u nogometu negdje u osmom mjesecu.
Uvijek su bila žestoka takmičenja igrača iz Selina i Puljana, Čitluka, Oklaja, Matasa, Bobodola, Lukara, Razvođa, Dujića pogotovo… Tko će biti prvi?
Kad je proradio Sintal u Oklaju Promina je dobila nadu da će prestati njeno iseljavenje.
Ali onda je došao rat.
Dosta mladih ali i starijih je poginulo.
Promina danas ima pored općine križ koji bi trebao podsjećati na sve poginule Promince, ali njihovih imena nema nigdje napisanih….
Mučno je bilo prolaziti odmah nakon Oluje kroz Prominu.
Sve je bilo zapaljeno, srušeno.
Ljudi su se sporo vraćali. Nije bilo struje, vode, škole.
Postojao je samo kafić Buksa, i razočaranje mnogih ljudi sa tako crnom situacijom.
Premda često osuđujemo Općinu da ništa ne radi, ipak treba biti realan i priznati da je ta ista Općina Promina za ovih deset godina napravila veliki posao.
Svjedoci smo da se dosta mladih koji su imali stanove u Kninu ipak vratilo u Prominu.
Promina je riješila većinu problema sa vodom, strujom, odvozom smeća.
Promina je opet postala ljetno odredište za mnoge unuke, koji rado provedu ljeto kod djeda i bake.
Najzanimljivija mi je izjava malog Roka koji je došao iz Australije u Prominu u posjet bake, a ima samo šest godina. Rekao je «Mama, ja se više ne vraćam u Australiju. Meni je ovdje super. Svi me znaju, i svi me pozdrave kad me vide». Roko ne može vjerovati da mu dobro jutro poželi svatko i koga on zna, i koga ne zna.
Eto, Promina mnogo toga nema što Australija ima, ali je ipak uspjela učiniti jedno dijete sretnim.
Sportski susreti u Promini mnogima izgledaju beznačajno, ali meni iako nisam baš neki sportaš je stvarno gušt vidjeti takve događaje, a znam da nisam jedini koji tako misli.
Jedan moj kolega s posla je komentirao «JOKS 2006» riječima:»Eh' da mi je bilo zaigrat samo pet minuta. Di su oni dani kad smo ja ,Stole, Dino i ostala ekipa harali… ma samo pet minuta!»
Drugi je rekao «Ja stvarno nisam sportaš, al' se uvijek naježim od radosti kad vidim nešto ovakvo u Promini».
Neću Vas više gnjavit.
Nadam se da će ovo ljeto biti još turnira u nogometu i košarci u Promini.
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
