UVIJEK JE OSTAO MALI HRVAT
UVIJEK JE OSTAO MALI HRVAT
Ovo pitanje Pere Kvesića o tome koliko je on zapravo bio prisiljen prihvatiti tezu nacionalnoga pomirenja,a vidimo kako je on prihvatio tu tezu, otvara jednu diskusiju I o karakteru političkoga angažmana drugoga velikoga hrvatskoga političara Stipe Šuvara. Ne treba smetnuti sa uma da je Pero također bio involviran u nejdelikatnije poslove Partije tamo negdje sredinom 80 tih godina o čemu svjedoči I njegova uloga uvodničara na spornome Savjetovanju u sferi kulture kojega je organizirama Idejna Komisija CK Hrvatske sredinom 84 godine. Poznato je u javnosti da je kao predložak za raspravu poslužila takozvana Bijela Knjiga koju je sačinilo nekoliko intelektualaca I ljudi iz Informativnoga centra CK Hrvatske. Ta je knjiga bila razumijevana kao Šuvarevo štivo mada su početne intencije te knjige bile sasvim drugačije od onih do kojih se došlo tijekom vremena naime da to nije knjiga koja govori o desnim skretanjima u sferi kulture nego da govori o tome da Jugoslavija kao zajednička država nije moguća – jer kako je moguća jedna normalna država sa takvim tezama I takvim animozitetima. Naravno da Šuvar nije znao za krajnje konzekvencije te knjige I za nastojanje spomenute Idejne komisije. Kasnije se Šuvar povukao nakon burnih javnih rasprava I opasnosti kojima je bio izložen pa je odustao od nekih spornih ali važnih teza ove knjige da bi onda Mira Šuvar, njegova udovica, javno priznala da ta Bijela knjiga nije Šuvarovih ruku djelo. Pa ja mislim da on kao niti cijelo to društvo nisu bili sposobni da naprave jednu takvu knjigu isto kao što nisu bili sposobni odgovoriti na napadaje Ćosića I SANU iz Beograda posebno imajući u vidu famozni Memorandum koji je nastao negdje krajem 80 tih godina. Te smo praznine u Partiji Hrvatske trebali popuniti mi mlađi partijski kadrovi koji smo onda bili I izloženi političkoj kritici I napadajima u javnosti kao staljinističkoj bulumenti kojoj je stalo samo do karijere I napredovanja. Ali je ta situacija konfliktnosti išla na štetu Stipe Šuvara I njegove ambicije da unekoliko zamjeni samoga Tita jer je on bio naročito sretan kada nosi vijence I cvijeće na partizanske memorijale I kada ima uvodna slova na svećanostima podizanja spomenika kakvome našemu heroju. Pa tu su onda obilasci vojnih kasarni, posjete muzejima isto koliko I luksuznim hotelima I restoranima na obali, uz dagnje, paški sir I pršut, masline I crno vino….Uz to da je takva uloga bila dobro plaćena jer kao što je poznato Tito je imao plaću američkoga Predsjednika a ona je danas negdje oko 500 tisuća dolara mjesečno. Tako se moja malenkost našla na udaru ne samo kulturnih ljudi Hrvatske koji su u mojem aktivizmu vidjeli samo neobičnu veliku ambiciju prema vlasti nego I samih partijskih ljudi I onda naravno Šuvara kojemu je zasmetala tolika buka oko njegova imena I mlade generacije koju je baš on nekoliko mjeseci ranije spominjao kao glavoga nosećega stupa jugoslavenske socijalističke revolucije.Jer ako izgubimo omladinu onda smo izgubili I revoluciju. Ali ovo mišljenje je bilo u koliziji sa predrasudom da je u mome slučaju riječ o Gavrilovićima koji su njemu kao I Titu bili poznati kao građanski političari I ljubitelji Kralja I monarhije što je bilo nedozvoljivo u novoj državi nastaloj na razvalinama monarhofašističke diktature. Poznat je taj slučaj odnosa našega socijalizma prema cijeloj obitelji Gavrilovića za koju se I danas drži da je mahom monarhistička. To je smetalo I Šuvaru. Tako kada je uslijedilo moje smjenjivanje u CK on je istupio tvrdnjom da je “njegov otac Srbin, majka Muslimanka a on sebe drži Hrvatom”. I mi sada vidimo gdje je bilo to stajalište I koliki je balast ono predstavljalo u novim prilikama u Hrvatskoj pored toga da su ti lideri bili totalno neposobni ne samo teorijski osmišljavati nacionalnu problematiku na suvremeni način, nego I nositi cijeli politički I socijalni razvoj u vremenima velikih raskola I pomutnje. Na primjer nitko kod nas nije znao za britansko rješnje koje se primjenjuje u slučaju australijskoga multikulturalizma da se nacionalna pripadnost procjenjuje na temelju jezika kojega govoriš u obitelji. To je Šuvaru bilo posve nepoznato. Tako se mene smijenilo kao četnika koji ima simpatija prema svakoj desnici baš u smislu Vinka Nikolića kojemu sam se ja obratio da u njegom časopisu Hrvatska revija objavim tekst o ontološkim dokazima Boga na što mi je on odgovorio : “ A kako se vi prezivate? Zovem se Gavrilović! Dobro, dobro, znate objavljivali smi mi I Nedićevce…..”. U najboljem slučaju bio sam I ostao Nedićevac. Vidite, to nije tako mali problem jer je I sam Šuvar pisao u svome Hrvatskome karuselu o problematici istrebljenja Srba u Hrvatskoj. I ja poštovanom čitateljstvu dostavlja jedan dio te knjige koji se odnosi na Srbe u Hrvatskoj . Ali je Šuvar ostao nedosljedan jer je meni kao Srbinu koji mu pravi probleme odlučio dati injekciju Depo moditena od koje sam trajno zavisan ( dovoljna je jedna kao u slučaju heroina)I doživotno me smjestiti u ludnicu jer više nikome nisam bio potreban. Tako vidimo da su Srbi u Hrvatskoj nestajali zahvaljujući I Šuvaru isto kao što smo trebali “odumrijeti” u novim socijalinim I političkim konstelacijama u Hrvatskoj . Tako sam ostao bez posla, bez obitelji, bez stana, kuće ili kućišta, zadnja bijeda koja se poteže po prljavome I hladnome gradu noseći u vrećici šaku crvenih trešanja. To sam saznao do u detalja kod Muradifa Kulenovića, psihijatra Centra za mentalno zdravlje u Zagrebu kojega mi je preporučila Mira Šuvar jer je na koncu ispalo da sam , prema Kulenovićevim riječima, ja “ubačen Šuvaru” kao nečiji agent da pravim zbrku I pomutnju bez obzira da li je riječ o Gotovcu kojega su se još svi živo sjećali ili Beogradu od kojega su strepili. Tako su trebale biti baćene u smeće godine teškoga rada I studiranja, pisanja, polemiziranja, tvrđenja, aktivizma I konačno velikoga rada što se danas vidi po njegovom opsegu I veličini a koji je dostupan na internetu ili digitalnim knjigama iz Zagreba. Tako da mi se čini da je Šuvar ostao isto tako mali Hrvat koji je proporcionalno tome nekolicini bio “gromada” koja je sjenila sve druge.
ZGK.
NEKE NEOBIČNOSTI
NEKE NEOBIČNOSTI
ZGK
Sada sam se sjetio ađutanta Vinka Nikolića , koji je bio u Vrhovništvu NDH kao visoki funkcioner ,koji je u Saboru za vrijeme nove vlasti po povratku iz Argentine umirivao Hrvatsku riječima nacionalnoga pomirenja: "Nije važno što smo, ovo ili ono, nego je važno da smo Hrvati" A to je isto rekao ali nešto ranije i indijanski poglavica Bik koji Sjedi: Lijevo krilo i desno krilo su krila iste ptice.....Onda mi je palo na pamet da je i Stipe Šuvar umirivao Hrvatsku riječima: "Ja sam sin Dalmacije". A ja danas , čudna li čuda , još uvijek ne znam čiji sam to sin! I čija sam ja to ptica, da čovjek pukne od smijeha.
SLUČAJ PERE KVESIĆA
PERO KVESIĆ
Đigerica đigeri
a jetra se jetre
jedna jedne male knedle a crijeva se jetre
ti me draga ostavi
bez traga I glasa
sada mi nema spasa
bez tvoga vitkoga stasa
Srdace se koprca
pluća pluća teču
skače čir po želucu I po dvanaestercu
samo nek je veselo
sve nek se trese
tak I tak sutra vrat se ne snese
Đigerica đigeri
a jetra se jetre
jedno jede male knedle
a crijeva se jetre
ti me draga ostavi
bez traga I glasa
sad mi nema spasa
bez tvoga vitkog stasa
Srce će se koprca
pluća pluća teču
skače čir po želucu I po dvanaestercu
samo nek je veselo
I sve nek se trese
čak I sutra vrat
...se strese
Za potrebe bloga hr ja sam ovu poeziju Pere Kvesića prenio sa video zapisa koji se nalazi na You Tubeu na adresi
https://www.youtube.com/watch?v=5NlxMdaNjJU
Ovo je poezija , pored ostale, koju je Pero Kvesić pročitao na 41 međunarodnom festivalu poezije Smederevska pesnička jesen u listopadu 2010 godine .To je bio njegov doprinos našoj suvremenoj pjesničkoj riječi. I mi sada vidimo gdje je završila ta literatura za koju se dugo vremena govorilo da je bez premca na našim prostorima. I da je lijeve idejne orijentacije a da se dokaz tome nalazi u cjelokupnome djelu ovoga pisca pa onda nije čudno da je 1996 godine od Predsjednika Republike dr. Tuđmana primio tako veliko priznanje za svoj doprinos hrvatskoj kulturi Orden Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića, da čovjek pukne od smijeha. A onda isto tako posredno vidimo gdje su kod nas završile te veličine kao što je to veličina pjesnika Gorana Babića koji je još početkom rata sklonište pronašao u Beogradu ili veličina Stipe Šuvara. Za jednoga Kvesić govori da je najveći naš živući pjesnik a za drugoga da je naš najpošteniji političar koji je vizionarski govorio o budućim događajima I kojega vrijeme nije demantiralo. I mi sada gledamo gdje su kod nas završile te kulturne veličine kojima smo se divili kao posljednjim bastionima socijalizma I komunizma
ZGK
OVO JE ISTO POEZIJA
A OVO JE POEZIJA PERE KVESIĆA
Vidjeli ste dakle moju poeziju, a ovo je poezija Pere Kvesića koja je isto poezija ali za razliku od moje koja je rezultat umobolnoga čovjeka I čovjeka koji je teški duševni bolesnik, ova Perina poezija je rezultat zdrava uma I kreposnoga života:
Božica (Marisa)
Raskopčala je košulju, raskopčala je košulju
ogolila je rame, ogolila je rame
razdrljila je grudi, izložila stomačić
i sve to bje za me, i sve to bje za me
– da ludim oko nje
otkopčala je kaiš, raskopčala je šlic
premotao sam film, napunio blic
podesio blendu, uoštrio sliku
to bje za široku… za široku publiku
– da ima njenu sliku
sagnula se, sagnula se, skinula je hlače
spustila je gaće, odbacila je gaće
ispucao sam film, zamaglile se leće
i pred nama bje popodne, bje i cijelo veče
lomile se ruke, uvijala se tijela
znojila se cijela, bijela bijela bijela
rasipale se kose, sklapali se kapci
treperile usne ko sasvim mali vrapci
i fotograf i njegov aparat
kao predstavnici anonimne čitalačke melase,
ovdje su da je spase, ovdje su da je spase
samo za nju, sasvim samo za nju.
Perina sjetna pjesma
Ruka usahla,
glava klonula,
misli se ponavljaju i usporavaju,
Neka se vrata zapečaćuju zaboravom,
a neka nova otvaraju.
Sve sam smireniji, opušteniji
,sve više spavam,
šesnaest do osamnaest sati dnevno,
sve sam bliži konačnog ruba.
Priželjkujem da se naprosto ne probudim,
da se jednostavno premjestim
u korijen staroslavenskog duba.
napisao: Pero Kvesić, književnik u Zagrebu ožujak/svibanj 2022. godine
MESAR
Draga
ti bi voljela da sam ja mesar
vidim to po tvojim očima
u tvojim očima probudi se krvoločnost
kada se suočiš sa kobasicama
Ti bi bolje priznaj pa da smo na čisto
voljela da su mi ruke krvave
dakle krvave
po tebi da govore o unutrašnjim organima
što bi te bacalo po raznim stanjima
vidim to po tvojim očima
kada pogledaš svinjske polovice u mesarnicama
Draga
ti bi da si raščerečena
I ti bi da ti to ja radim
da ja budem mesar
stručno lice po pitanju čerečenja
bit ću mesar koliko sam blesav
samo da bi ti bila što sretnija
vidim to po tvojim očima
ispunjenim uzbuđenjima u mesarskim radnjama
ti bi da se sve ono bitno meso
bez osjećanja obavezno I vjerno mesari
mesu postojano odan
što će mesu više kada mu je svejedno
Ja sam za potrebe bloga hr ovu poeziju Pere Kvesića prenio sa video zapisa na You Tubeu, ali je moguće doći do cijeloga priloga na ovoj adresi:
https://youtu.be/5NlxMdaNjJU
Zlatan Gavrilović Kovač
NAŠI SOCIJALISTIČKI KAPUTI
Naši socijalistički kaputi
naši socijalistički kaputi
sa mrljama od masnoće
naše socijalističke bunde
meke i tople sa sniježnim pahuljicama
naše poderane marame
koje smo donijeli sa sobom
kao još jedinu uspomenu koja nam je preostala
naše planinske šubare
naše planinske čizme
naše stare,istanjene i poderane piđame
naše ukosnice polomljenih zubaca
NAŠA BIJEDA
koju ne želimo da dijelimo sa bilo kime
sve je to znak
duboke životne stvarnosti
izgnaništva
gdje je u novom svijetu tako
da se pita svatko
nije li nam muž previše star
da nam je u Arkaba hotelu
potražiti fuck
Zlatan Gavrilović Kovač
AKO ODEŠ DALEKO
ako odeš daleko
i u noćima pustim
raspoznaš svjetlo
staroga prijateljstva
što je kao bivstvo neko
imalo sjetu i suze
kao očice tvoje duše
i ako u snovima tvojim
bude imalo tajanstvenosti
o danima davnim,
samozatajnim poljupcima
na vratu vedrih ljubavnika
i ako tvoje noći
budu blage i čedne od samoće
i uz to
ako budeš imala dovoljno snage
da svoje sanjarenje
učiniš iluzijama dostojnim divljenja
kao da je riječ o vizijama
gdje je život i san
isto što i ljubavni zagrljaj
ti se onda sjeti Zrinjevca
crvena od opaloga javora
i dvojice zagrebačkih dječaka
koji su za nekoliko bakrenjaka
prodavali morskoga ježa
pa onda raka
nešto školjaka
i,zamisli, jednu knjigu
o ljubavi vile i vilenjaka
ako odeš tako daleko
ti se sjeti crvena javora
jesenjega Zagreba
sjenice u središtu parka
orkestra sa trubama i bas tromponima
u nedjelji blagoj od tišine
jesen je ovdje
i sve diše od svježine
zgk
POSTOJE NEKE RAZLIKE
POSTOJE NEKE RAZLIKE
Zlatan Gavrilović Kovač
Pa postoje neke razlike između mene i Pere Kvesića na primjer mada smo oboje bili angažirani u partiji Hrvatske više na strani Šuvara sredinom 80 godina i oboje bili učesnici inkriminiranoga Savjetovanja u sferi kulture iz 1984 godine kojega je vodila Ideološka komisija CK Hrvatske kojoj sam ja također bio član. Postoje razlike naravno a jedna jako bitna je ta da sam ja sticajem okolnosti nakon propasti socijalizma i ratom u Hrvatskoj dospio na drugi kontinent pa onda izoliran u Australiji kao umobolnik dok je Pero na primjer , iako tobože veliki progresivni čovjek lijeve orijentacije , u toj istoj novoj Hrvatskoj primio odličje Franje Tuđmana Odlukom o odlikovanju Danicom Hrvatskom i to se vidi iz priložene Odluke pod brojem 142. Istom Odlukom Predsjednika Republike odlikovana je i Urša Raukar pod brojem 228 kao i njena prijateljica Anja Šovagović pod brojem 263. Postoji naravno i razlika između moje bivše žene Alice Rex i Urše na primjer jer je prva dospjela u Australiju kao migrant iz Hrvatske dok je druga postala poslanik hrvatskoga Sabora vjerojatno zahvaljujući činjenici da je otpjevala Lili Marlen u doba stradanja u Domovinskome ratu 90 tih , čitanjem novoga hrvatskoga Ustava i uopće solidarnošću sa novim poretkom a da je stekla krupnu imovinu u procesu denacionalizacije države , veliki utjecaj i političku moć a da je danas, čudna li čuda, progresivna i lijevo orijentirana. Da bih potkrijepio ove svoje tvrdnje donosim ovdje poštovanom čitateljstvu tu Odluku pa onda neke dokaze što je to radila Alica Rex za vrijeme Domovinskoga rata i stradanja ljudi na frontu i logorima :
Upute za korištenje
Početna stranica
Odluka o odlikovanju Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića broj 01-051-96-13-1-11/1
PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE
Na temelju članka 98. Ustava Republike Hrvatske i članka 2., stavak 1., Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 20/95.), a na prijedlog Državnog povjereništva za odlikovanja i priznanja donosim
ODLUKU
kojom se odlikuju
REDOM DANICE HRVATSKE S LIKOM MARKA MARULIĆA
za osobite zasluge u kulturi.
1. Antun Abramović, Mato
2. Slobodan Andreis, Slobodan
3. Nevenka Arbanas-Dujmović, Mijo
4. Ante Babaja,
5. Dubravka Babić, Stjepan
6. Jose Maria Ballaster,
7. Veljko Barbieri, Frane
8. Nikša Bareza, Nikola
9. dr. Zvonimir Bartolić, Imbro
10. Mladen Bašić, Dragutin
11. Nikola Bašić, Josip
12. dr. Nikola Batušić,
13. mr. Josip Belamarić, Igor
14. Miro Belamarić, Bruno
15. Mersad Berber,
16. Đuro Biki, Mihajlo
17. Boris Biletić, Eugen
18. Božidar Boban,
19. Ivica Boban, Reno
20. dr. Mile Bogović, Mijo
21. Mark Boldin, Dragutin
22. Ivanka Boljkovac, Kata
23. Josip Botteri,
24. Zlatko Bourek, Franjo
25. Patrick Boylan,
26. Ivica Bralić, Augustin
27. dr. Josip Bratulić, Srećko
28. Mario Braun, Boris
29. Zvonko Bražičko, Ivana
30. Ivo Brešan, Vinko
31. Saša Britvić,
32. Ivana Burđelez, Vlaho
33. Vesna Butorac, Milan
34. Radoslav Bužančić, Tomislav
35. Bruno Carnez,
36. Pietro Cavaliere, Girolamo
37. Mirko Cetinski, Vide
38. dr. Branimir Crljenko, Valentin
39. Zlatko Crnković, Stjepan
40. Mladen Crnobrnja, Milan
41. Dragica Cvek-Jordan, Matija
42. dr. Đurđica Cvitanović,
43. Branka Cvitković, Tomo
44. Hamo Čavrk, Salih
45. Željko Čiki, Dezider
46. profesor Josip Ćuzela, Ivan
47. sveučilišni profesor Stjepan Damjanović, Josip
48. Viorel Dascalu, Constantin
49. dr. Jean-Louis Depierris,
50. Marina Desin, Stjepa
51. Pavle Dešpalj, Šime
52. Josip Diminić, Zaharije
53. Bruno Dobrić, Atilio
54. Krešimir Dolenčić,
55. Davor Domančić, Mario
56. Miljenko Domijan, Mihovil
57. Tomislav Domović, Branimir
58. Perica Dragojević, Nikola
59. Zorislav Drempetić-Hrčić, Jakob
60. Radovan Dunatov, Šime
61. Milena Dundov, Obrad
62. Tomislav Durbešić, Milivoj
63. Veronika Durbešić, Šime
64. Boris Dvornik, Ivan
65. Erwin Emerling,
66. Nenad Fabijanić, Ante
67. Ernest Fišer, Ljudevit
68. Bernard Fonquernie,
69. Miljenko Foretić, Vinko
70. Silvije Foretić, Sergije
71. dr. Ivo Frangeš,
72. Ivan Frleta, Nikola
73. dr. Grga Gamulin,
74. Mate Ganza, Josip
75. Ivan Generalić, Mato posmrtno
76. Eliza Gerner, Ivan
77. Hrvoje Giaconi, Ante
78. Oton Gliha,
79. dr. Ivan Golub,
80. Martin Grgurovac, Šimun
81. Marko Gugić, Antun
82. Josip Gumzej, Josip
83. dr. Brnko Hečimović,
84. Željko Hegedušić,
85. dr. Milan Horvat, Petar
86. mr. Vlado Horvat, Ivan
87. Marijan Hržić, Franjo
88. inženjer Lucijan Ilijević, Stjepan
89. dr. Ivan Ivančan, Andrija
90. Ljubo Ivančić, Ante
91. Bernarda Jakopec, Tomislav
92. Jasna Jakovljević, Stojan
93. Darko Janeš, Milan
94. Tunjo Janjić, Marko
95. profesor Jasna Jednačak, Dragutin
96. Marijan Jelenić, Viktor
97. dr. Marijan Jergović, Nikola
98. Marijan Jevšovar, Mirko
99. Stjepan Jozić, Stjepan
100. Zoran Juranić, Milan
101. Radomir Jurić, Grgo
102. Srebrenka Jurinac, Ljudevit
103. Ivan Jurković, Nikola
104. Joško Juvančić, Andro
105. David Kabalin, Antun
106. Ksenija Kantoci, posmrtno
107. Ljubomir Kapor, Ivan
108. Sonja Kastl, Đuro
109. Lada Kaštelan, Jure
110. Dragutin Katalenac, Franjo
111. dr. Dražen Katunarić, Duško
112. Zlatko Keser, Stjepan
113. mr. Anica Kisić, Niko
114. Rudolf Klepač, Mijo posmrtno
115. Ivan Ključec, Ivan
116. Anđelko Klobučar, Franjo
117. Željko Knežević, Petar
118. Marija Kohn, Antun
119. prof.teologije Đuro Kokša, Petar
120. Josip Kolanović, Vjekoslav
121. Juraj Kolarić, Dominik
122. Drago Kolesar, Franjo
123. Dubravko Kolšek, Vladimir
124. dr. Nikica Kolumbić,
125. mr. Goran Končar, Boško
126. Slavko Kopač, posmrtno
127. msrg. Ćiril Kos, Josip
128. Nikola Koydl, Ivan
129. Antun Kozina, August
130. Ivan Kožarić, Josip
131. Branko Kralik,
132. Ariana Kralj, Lav Kalda
133. Drago Krča, Josip
134. Petar Krelja, Davor
135. Vladimir Krpan, Dragutin
136. Zdravka Krstulović, Vjekoslav
137. Mato Kukuljica, Đuro
138. Ferdinand Kulmer, Aleksandar
139. Ivica Kunčević, Josip
140. mr. Miroslav Kuzle, Franjo
141. mr. Mladen Kuzmanović, Matija
142. Pero Kvrgić, Milan
143. Josip Ladović, Josip
144. Milena Lah,
145. dr.fra Dionizije Lasić,
146. Jozo Laušić, Slavko
147. Siniša Leopold, Josip
148. Ivan Lesiak, Johan
149. Otokar Levaj, Josip
150. Tomislav Lipljin, Franjo
151. Božica Lisak, Šime
152. Ivo Livaković, Blaž
153. Vitomira Lončar, Stjepan
154. Tonko Lonza, Ilija
155. Ivan Lovrenčić, Juraj
156. Marija Lovrić, Mihovil
157. Krešo Lukačić, Rudolf
158. Vladimir Maleković, Vid
159. Jure Marasović,
160. Ruža Marić, Ante
161. Stanislav Marijanović, Pavao
162. dr. Emilio Marin, Ante
163. Iva Marjanović,
164. Josip Bobi Marotti, Franjo
165. Ivan Marović, Pavao
166. Jagoda Martinčević, Joso
167. Damir Mataušić, Vladimir
168. Hrid Matić, Ante
169. Ferdinand Meder, Izidor
170. Rene Medvešek, Željko
171. Želimir Mesarić, Franjo
172. dr. Đurđa Mesić, Ivan
173. Marica Meštrović, Ivan
174. Enes Midžić, Sead
175. Branko Mihaljević, Petar
176. Zvonimir Mihanović, Svečko
177. Tonči Miletić, Marin
178. akademik Nikola Miličević,
179. Blaženka Milić, Pero
180. dr. Dino Milinović, Josip
181. Milivoj Miljan, Izidor
182. Nello Milotti, Ferdinando
183. Milan Mirić, Nikola
184. Mihajlo Montiljo, Isak
185. Ivan Mršić, Đuro
186. Franjo Mrzljak, Alojz
187. mr. Ivan Mustač, Petar
188. Marinka Mužar, Dragutin
189. Mustafa Nadarević, Meho
190. Branka Nedved, Miroslav
191. Josip Neralić,
192. Tomislav Neralić, Franjo
193. Tonko Ninić, Nikša
194. Anđelko Novaković, Mate
195. Branko Okmaca, Milan
196. Dubravka Oraić-Tolić,
197. Mirko Oreb, Jerko
198. Vlaho Oreb, Petar
199. Marijan Orlić, Ante
200. dr. Luko Paljetak, Niko
201. dr.fra Bazilije Pandžić,
202. Frano Parać, Ivo
203. Franjo Paulik, Josip posmrtno
204. Boris Pavleni, Zvonimir
205. dr. Pavao Pavličić, Marko
206. Vladimir Pavlović, Mato
207. Hrvoje Pejaković, Mladen
208. fra Ivo-Felicij Peran, Ivan
209. Renato Percan, Nando
210. Renato Pernić, Ivan
211. Mile Pešorda, Vinko
212. Nevenka Petković-Sobjeslavski, Dragutin
213. Nikica Petrak, Zvonimir
214. Tonči Petrasov-Marović,
215. Franjo Petrušanec, Ignac
216. dr. Michael Petzet,
217. Milka Podrug-Kokotović, Božo
218. Dimitrije Popović, Đorđe
219. Žarko Potočnjak, Žarko
220. Nada Premerl, Željko
221. Matea Pučko, Marija
222. Đuro Pulitika, Pero
223. Želimir Puškarić, Ljubomir
224. Tomislav Radić, Marko
225. mr. Jakov Radovčić, Igancije
226. Mato Rajčić, Marijan posmrtno
227. Marijan Rastić, Petar
228. Urša Raukar-Gamulin, Mladen
229. dr. Ivanka Reberski, Ivan
230. Ante Rendić-Miočević, Duje
231. prof.dr. Ante Rukavina, posmrtno
232. Nada Ruždjak, Pavao
233. Vladimir Ruždjak, Stjepan posmrtno
234. Branko Ružić, Antun
235. dr. Eugen Scherer,
236. Branko Schmidth, Friedrich
237. Đuro Seder, Ilija
238. dr. Petar Selem, Petar
239. dr. Boris Senker, Karlol
240. Branko Silađin, Zdenko
241. fra Josip Ante Soldo, Ante
242. Branka Solina, Ivan
243. dr. Stjepan Sršan, Martin
244. Zlatko Stahuljak,
245. Ante Starčević,
246. Leo Stipančić, Leonard
247. Ljubo Stipišić,
248. Giorgio Surian, Ivan
249. svećenik-dominikanac Franjo Šanjek, Stanka
250. Ivan Šarić, Ivica
251. Krunoslav Šarić, Josip
252. profesor Vladimir Ščedrov, Georgije
253. Franko Šeparović, Željko
254. Hrvoje Šercar, Josip
255. Srećko Šestan, Ante
256. Nevio Šetić, Targizio
257. Đuro Šimičić, Mijo
258. dr. Drago Šimundža, Jure
259. Frane Šimunović, Vinko posmrtno
260. mr. Ivica Šiško, Nikola
261. dr. Antun Škvorčević, Ivan
262. Slavko Šohaj,
263. Anja Šovagović-Despot, Fabijan
264. Jasminka Štimac, Ivan
265. mr. Branka Šulc, Ivan
266. Krešimir Tadić, Jozo
267. Ljiljana Talajić, Ivan
268. profesor Nikola Tanhofer, Nikola
269. Veselko Tenžera, posmrtno
270. Mirela Toić, Anton
271. Zvonimir Toldi, Stjepan
272. general-bojnik Ivan Tolj, Drago
273. dr. Mirko Tomasović,
274. profesor Stjepan Tomaš, Đuro
275. Brnardo Tomašić, Ivan
276. Zvonimir Torjanac, Adam
277. Matko Trebotić, Frane
278. Željko Trstenjak, Agneza
279. Doroteja Valjalo-Kondres, Mata
280. Berislav Valušek, Ivan
281. Josip Vaništa, Josip
282. Dunja Vejzović, Jugoslav
283. Biserka Velić, Stjepan
284. Božidar Violić, Dinko
285. Željko Voborski,
286. Francesca Von Habsburg,
287. Nikola Vranić, Petar
288. Ivo Vrdoljak, Andrija
289. Vjekoslav Vrdoljak, Antun
290. Andrija Vučemil, Ante
291. profesor Đurđica Vuković-Lasić, Juraj
292. Ivan Zadro, Tomislav
293. Velimir Zgrablić, Josip
294. Igor Zidić, Antun
295. Biserka Zlatar-Milinković,
296. Anka Žagar, Josip
297. Viktor Žmegač, Eduard
Broj: 01-051-96-13-1-11/1
Zagreb, 28. svibnja 1996.
Predsjednik
Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman, v. r.
Dio NN: Službeni
Vrsta dokumenta: Odluka
Izdanje: NN 56/1996
Broj dokumenta u izdanju: 1091
Donositelj:PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE
Datum tiskanog izdanja: 11.7.1996.
ELI: /eli/sluzbeni/1996/56/1091
Prikaz na čitavom ekranu
Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI
©2023. g. Narodne novine d.d.
, izrada Novena d.o.o.
a ovo je pismo Alice Rex iz Klostel Loreta koji se nalazi na pola puta između Klagenfurta i Graza u južnoj Austriji gdje je bila izbjeglica na početku rata:
a ovo je njen angažman U Hrvatskoj za vrijeme Domovinskoga rata u Međunarodnom Crvenom križu:
Da čovjek pukne od smijeha od država
NOBELOVAC REDŽEPAGIĆ
NOBELOVAC REDŽEPAGIĆ
Dr. Zlatan Gavrilović Kovač
Upravo ovdje u Adelaideu dočujem da je bosanski pisac Bajram Redžepagić nominiran već treću godinu zaredom za Nobelovu nagradu za književnost za roman Pobunjenik. Pa ja nemam ništa protiv toga. Štoviše drago mi je da se nominira jedno naše bosansko ime ali svagda sa znanjem da je bilo mnogo naših pjesnika i pisaca koju su zavrijedili tu nagradu a nikada je nisu primili. A ja sam malo iznenađen tom viješću jer sam ja svojevremeno prekinuo odnose sa tim piscem ovdje u Australiji možda iz razloga moje arogancije jer nisam mogao podnijeti toliku mutež oko toga čovjeka. On je mene poznavao iz naših susreta na bosanskom radiju , pa onda iz našega rada u bosanskoj tiskovini koja se štampa U Sidneyu imenom Bosna i tu mi je čak objavio i jedan osvrt na moju knjigu o Russellovoj povijesti filozofije koji je štampan u toj istoj novini Bosna i ja ga ovdje predstavljam poštovanoj publici kao jedan dokaz o uzajamnom poznavanju jer svakako ima onih koji kažu da ja bulaznim. A u čemu je problem: pa on je bio svedokom klanja hrvatske djece u Bosni , ja sam o tome pisao u jednom svojoj knjizi, ali on nigdje o tome nije svedočio. Isto tako sam dočuo da je kao vojni liječnik oslobađao bosanske mladiće vojne službe i to navodno za velike pare. Tko zna. A ja sam o njemu prije mnogo godina pisao ovo:
BAJRAM REDŽEPAGIĆ
On pak bijase porijeklom iz Plava na crnogorskoj albanskoj granici ili tako nekako I navodno da je ta porodica tamo imala I svoju đamiju I bijahu ugledni I postovani. Bijaše omanjeg rasta, zdepast I prilicno ružna izgleda lica puna malih crnih dlačica ali mu oči zato bijahu oči lukava I prepredena čovjeka. Ja sam njega upoznao u Adelaideu kao člana Bosanske Akademije a onda me upozorise moji bosanski drugovi da je tome razlog fakat da Alija Izetbegovic u tijem tužnim I teškim trenucima za Bosnu nije niti imao drugog izbora nego da okupi sve ono što je tobože produktivno pa se tako zgodi I sa Bajramom. A on bijaše pisac na glasu sa svojim romanima Pobunjenik, pa Brod a ja ga ovdje u Adelaidu zatekoh u radu na trilogiji posvećenoj našijem ljudima I njihovim patnjama kroz vrijeme. I inače su se te njegove knjige mogle naci ovdje u Drzavnoj Biblioteci u Sidneyu. I navodno da ta trilogija bijaše jako vrijedno štivo tako da Tvrtko Kulenovic, jedan sarajevski književni kritičar, kaza sve najbolje o njoj. Njemu bijaše ponuđeno sšampanje te knjige u Sarajevu ali u malom omjeru od oko 300 komada jer vrijeme bijaše teško I bremenito ali on odustane jer , tobože, to vrijeđa njega kao jednog od najboljih bosanskih pisaca koji je odmah do Selimovića I drugih velikih. I ja budnem unekoliko angažiran takoder na toj trilogiji tako da mu dadnem prostora na mome radiju da o tome kaže ponekoju riječ I uputih ga na nekoje ljude ali sada ne znam kako se sve to završi . Bio je jedan od glavnih osnivača sarajevskog PEN kluba I imao je veliki utjecaj na bosanske književnike a bijaše I više nego intiman sa Predragom Matvejevicem sa kojim ja vodih velike javne rasprave I zbog kojih bijah optužen kao ustasa. Njegova žena bijaše primitivna I gruba, mala prilično ugojena I prilično ograničena žena jer on I nije onakav ružan mogao naći bolje, koja je znala, kako mi je Bajram sam priznao, bacati njegove zapise u smeće jer,pobogu, što ce ti ta literatura kada ima boljih stvari na ovome svijetu. Imaše, čini mi se tri kćerke koje je on smjestio u svoj peterosobni stan u Sarajevu I sve bijahu drage a neke nastavise sa medicinom kao što je I on ranije. Jer on po profesiji bijaše vojnim lijecnik, specijalistom za oboljenja bubrega. I kao takav imadaše mnogo problema sa bosanskom stranom jer, navodno, da je potpisivao važne dokumente oko mobilizacije Bosanaca na nacin da su oni bili oslabađani vojne obaveze I to sve, navodno, za velike pare. Na moj upit oko toga on mi reče da on I nije mogao postupati drugačije ukoliko njemu dođe bolestan mladic koji po ,svemu sudeći, ne bi mogao izdržati rovovske uvjete. Stoga razloga vjerojatno bijaše zatvaran u doba rata a onda također bijaše na listi Amnesty International kao zatvorenik savjesti. Međutim prije toga on bijaše angaziran sa jedinicama JNA kao vojni liječnik na raznijem vojnim vježbama u Bosni a onda uvidje da to nisu nikakve vojne vježbe nego da Srbi ubijaju Hrvatsku djecu te on pobježe , vrati se u Sarajevo I napise velike pamflete protiv Miloševićeve vlasti. A kasnije pobježe iz Sarajeva I ja ga nađoh aktivnog ovdje u nasoj novini Bosna I tu bijase objavljivao dijelove svoje trilogije, a onda ponudi I meni da ja tu nesto štampan I ja doista to I uradih ali on I drugi bijahu neobično ljubomorni na te moje napise te na koncu odustaše od daljnjeg objavljivanja mojih tekstova. Medutim sam ja stao objavljivati na stranicama Interneta I to na jednoj upravo bosanskoj stranici a ima indicija da ću nastaviti pisati I u novoosnovanoj novini koja ima ime Mostovi ili tako nekako ovdje u Melborneu. I on sačini recenziju tih mojih radova o Russellu ali je on nekako odugovlačio sa time mada mu ja stalno dosađivah jer on je , kako mi iskreno I prizna jednom prilikom, mislio taj njegov posao oko recenzije naplatiti nekom tisućom njemačkih maraka pa to bijaše pravi razlog. Inače je vjerovao da Amerikanci mozda malo I pretjeruju sa tim efektima nervnih plinova u Kuvajtu jer je riječ o velikim prostranstvima u kojima je koncentracija otrova relativno mala, a kasnije vidjeh da on objavljuje u srpskim novinama na ćirilici I da je unekoliko izdao tu svoju trilogiju a onda dočujem da se on deklarira Srbinom što u neku ruku I nije čudno. U tom srpskim novinama on je baš objavljivao dijelove svojih prijašnjih romana gdje se opisuju scene nasilja Bošnjaka I Muslimana prema crnogorskom življu mada je cijela ta historiografija dosta nategnuta kako danas to znamo. I kako rekoh deklarira se danas Srbinom što nije čudno. Uostalom I veliki Meša Selimović koji je unekoliko moj rod jer majka Alije Gatačkića, muza cerke moje tetke Mejre, a njeno ime je Hidana, bijase iz plemena Selimovića koji su iz okolice Bileće odakle smo unekoliko I mi , naime, mi smo iz Plane, dakle I taj Selimović se deklarirao Srbinom pa tako bijaše I jedna četnicka postrojba u proteklom ratu koja je nosila njegovo ime. Tako sam ja na koncu prestao sa kontaktima sa ovim piscem I ovim liječnikom.
Dakle to sam pisao prije jako puno vremena i poštovano čitateljstvo je sa time upoznato kroz moja knjževna djela. Dakle- velika mutež oko toga pisca - ali niti ta nominacija nije čudna jer uglavnom tu nagradu i dobija u novije vrijeme velika internacionalna mutež. I što na kraju reći nego da Bajramu poželimo sve najbolje!
Poštovanom čitateljstvu se dostavlja slika Bajramove recenzije moje knjige Kritika Russelove povijesti filozofije koja je štampana u magazinu Bosna ovdje u Australiji.
A ovo je Bajram Redzepagic u mome stanu u Newtonu u Adelaideu negdje 2003 godine. To se najbolje vidi po ovom autoportretu Ezre na zidu povise kao i po zahvalnicama mojoj malenkosti od strane Bosanske zajednice ovdje u Adelaideu
Isto....
