dr ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ (Dubrovnik, 25.01.1959.) živi u Adelaide-Australija, hrvatski je politički književnik, filozof i pjesnik, diplomirao je pomorsku školu u Splitu i stekao zvanje mornaričkog časnika 1977. Studij sociologije i filozofije pohađa na zadarskom Filozofskom fakultetu i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirao je na ovim odsjecima 1986. Doktorsku dizertaciju brani na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod mentorstvom akademika Muhameda Filipovića 1989. pod naslovom “Filozofske pretpostavke suvremene znanosti” (ili o filozofiji Nikole Kuzanskog). Jedan je od autora famozne “Bijele knjige” zbog čega je bio proskibiran u javnosti. Bio je glavni i odgovorni urednik "Studentskog lista" i časopisa "Pitanja", od 1982. do 1985. Školsku godinu 1990./91. provodi na stručnom usavršavanju iz teoloških studija na International Christian University u Beču, ali se ratnih prilika nakon 6 mjeseci vraća u domovinu. Radio je kao klinički pedagog u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu od 1991. do 1994. i kao urednik na australskoj multietničkoj radio stanici 5 EBI FM u Adelaideu, od 1999. do 2003. Zadnjih 25 godina suradnik je hrvatskih književnih portala i dopisnik iz Australije. Objavio je preko 55 znanstvenih i stručnih knjiga političke tematike kao i prijevode s engleskog i ruskog jezika, kao i samostalne zbirke poezije i zajedničke zbirke s drugim autorima u digitalnom obliku na portalu: http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
Živi i radi u Adelaideu u Australiji.
dr Zlatan Gavrilovic Kovac (Dubrovnik 25th of January 1959) lives in Adelaide South Australia, is Croatian political writer, philosopher and poet. He graduated Maritime School in Split and became a naval officer in the year 1977 Studies of sociology and philosophy he attending in the Zadar Faculty of Philosophy and the Faculty of Philosophy in Zagreb. He graduated from these departments in the year 1986. PhD thesis defended at the Faculty of Philosophy in Sarajevo under the mentorship of Academician Muhamed Filipovic 1989 with the title Philosophical assumptions of modern science (or the philosophy of Nicholas of Cusa). He is one of the authors of the famous "White book" from 1984 and therefore was belittled publicly. He was editor in chief of the student newspaper 'Studentski list' and magazine "Questions" from 1982 to 1985. School year 1990/91. he attends vocational training from theological studies at the International Christian University in Vienna, but the war situation returns to his homeland after six months. He worked as a clinical pedagogue at the Vrapce Psychiatric hospital in Zagreb from 1991 to 1994 and as an editor at the Australian Multiethnic Radio Station 5 EBI FM in Adelaide, from 1999 to 2003. Last twenty years he is an associate of the Croatian literary portal and correspondent from Australia. He has published over 50 scientific and professional books of political themes and many books of poetry. He is translating from english and russian languages.
You are viewing an attached message.
Gmail can't verify the authenticity of attached messages.
Dear Mr Gavrilovic-Kovac:
Thank you very much for thinking of the John F. Kennedy Presidential Library. We very much appreciate your making us aware of this publication.
Sincerely,
Stephen Plotkin
Acquisitions
John F. Kennedy Presidential Library
On Wed, Jun 1, 2022 at 8:13 AM Stacey Chandler wrote:
---------- Forwarded message ---------
From: Zlatan Gavrilovic-Kovac
Date: Friday, May 27, 2022 at 11:42:37 PM UTC-4
Subject: Aleksandar Gavrilovic
To: kennedy.library@nara.gov
Sent from Mail for Windows
Dear friends, my name is Zlatan Gavrilovic Kovac and I live in Adelaide, Australia, a few years ago I submitted to your address documentation about my father Aleksandar Gavrilovic who was the bodygard of Mrs. J. Kennedy when she visited Croatia and the island of Hvar in the early 60 s. Recently, the book Brodski dnevnik was published, which my father kept in 1972 year, so I am free to submit that diary to you so that the documentation in question would be complete. In the hope that I will receive some news from you. Zlatan N.B. this Ship's diary in pdf format was added to this letter. Thank you!
--
You received this message because you are subscribed to the Google Groups "Kennedy Acquisitions" group.
To unsubscribe from this group and stop receiving emails from it, send an email to acquisitions.kennedy+.
To view this discussion on the web visit https://groups.google.com/a/.
Tu sintagmu Udružena opozicija nije u našu noviju političku praksu uveo veliki hrvatski filozof I povijesničar Ervin Peratoner nego je ona Titova jer taj pojam spominje I upotrebljava Tito za partijske prilike perioda 38 I 39 godine, dakle za period neposredno pred Drugi svjetski rat. Ne znam da li je Ervin imao na umu neke analogije kraja 30 godina I kraja 80 godina ali je sasvim izvjesno da je riječ o rasponu od gotovo pola stoljeća. Mnogo toga se u tom vremenu promijenilo na našoj političkoj sceni ali I na europskoj I svjetskoj tako da mi se čini da nije baš sasvim moguće poistovjećivati ova dva perioda. Ona se razlikuju u bitnome, naime u tome da socijalizam I socijalistička ideja već krajem 80 tih godina prošloga stoljeća nema toliku rezonanciju među najmlađom generacijom koja bi valjda trebala nastaviti rad generacije koja joj je prethodila. Ta ideja kontinuiteta Partije je već bila daleka povijest. Ali je bilo onih, I ja sam bio među njima, koji su pokušali slijediti socijalističku liniju razvoja u vremenu teških iskušenja kada se više nije znalo ni što je to lijevo ni to što je to desno nego je vladala totalna pomutnja u ideološkoj I filozofskoj slici socijalizma tako da nije čudno da je taj naš epohalni korak naprijed okončao u totalnom rasulu, brutalnosti I ratu koji je prema nekima trajao deceniju a možda I više. Ta ideja Udružene opozicije zapravo se u Ervinovom slučaju svodila na to da postoji ljevica kod nas koja je udružena sa desnim snagama a njima je stalo do rušenja Države I Partije. Kod Tita na primjer on koristi ovaj pojam Udružene opozicije za političke snage u Srbiji koje bi se trebale okupiti na rušenju vlade Stojadinovića. Inače je definitivno neraspoložen prema Udruženoj opoziciji jer ruši fundamente I vodi cijepanju a ne zbijanju svih demokratkih elemenata u Srbiji. Ali Tito drži da je utjecaj KP u Srbiji velik pa onda dodaje: “U svim akcijama i na skupovima ostvaruje se
saradnja. Vođe Udružene opozicije nisu protiv saradnje s nama, već se,
naprotiv, prema nama drže prilično lojalno. Inicijativni odbori radničke
partije održavaju vezu s njima.” To je tekst pod imenom Za Dimitrova iz 1938 godine . A kasnije u tekstu Narodni front također iz 38 godine:
“U Udruženu opoziciju u Srbiji ulaze: Demokratska stranka Ljube
Davidovića, Srpska zemljoradnička stranka Joce Jovanovića i radikali
Ace Stanojevića. Komunisti i socijalisti formalno još ne ulaze u ovu
Udruženu opoziciju, ali faktično i jedni i drugi učestvuju u svim
javnim istupanjim “
I sada mi vidimo da je Ervin Peratoner zapravo mislio na prilike u Srbiji prije svega mada je Udružena opozicija bila jaka I u Hrvatskoj I drugim našim sredinama a da je Partija faktički učestvovala u svim njihovim javnim istupanjima kao dio te opozicije. I to jest bio naš problem naime da je u samoj Partiji postojala Udružena opozicija mada je bilo riječi o snagama koje vode razbijanju narodnoga ,jedinstvenoga ,demokratskoga fronta u Srbiji I općenito u Jugoslaviji . I to je svakako predstavljalo jedan veliki balast u našim pokušajima da slijedimo socijalistički kurs razvoja a to je bilo moguće tek otvaranjem Partije prema novim inicijativama koje su artikulirale napredne ideje za razliku od rigidne političke prakse isključivog ponavljanja onoga što je Tito rekao prije 50 godina. Odatle I moje stajalište o frakcijama I o nužnosti toleriranja frakcija u Partiji jer je to bio jedan način demokratizacije te Partije I njena otvaranja prema novim inicijativama mlađih ljudi za razliku od rigidnosti metuzalema. Ali je to moje mišljenje bilo antititoističko a prema riječima moga psihijatra Muradifa Kulenovića ja sam “vrijeđao kolektivnu svijest” jer je kod nas još uvijek vrijedilo mišljenje I praksa Tita o nužnom suzbijanju frakcijih borbi u Partiji . I ja bih mogao reći da je cijeli Titov angažman bio zapravo inzistiranje na suzbijanju frakcija u Partiji mada nije sasvim jasno koja je to centralna točka preko koje se procjenjuje što je to Partijsko stajalište a što je to na primjer trockističko stajalište. Jer je taj Trocki I za Tita I za Staljina bio trn u oku Partiji koja ga je optuživala za fašizam, spijunažu , podmetanja, laži itd o čemu najvjerodostojnije govori Titov tekst Trockisti, agenti međunarodnoga fašizma iz 38 godine koji također ima pored ostaloga u vidu I naš slučaj Ante Cilige koji je bio optužen za fašizam također od Tita. Međutim su naši partijski intelektualci I oni koji su Partiji bili bliski smetnuli sa uma I Gorbačova koji je u tim godinama također istupao sa tezama da Sovjetska komunistička partija treba biti tolerantna prema postojanju frakcija o čemu najbolje svjedoče njegovi Memoari nastali negdje sredinom 90 godina . Ta Šuvareva teza da sam ja zapravo trockista kojemu je Partija sve a država ništa značila je u našem slučaju tešku optužbu za trockizam koji je samo drugo ime za agenta svjetskoga , međunarodnoga fašizma koji vodi Partiju u rasulo I pomutnju a da to političko stajalište otvara prostor frakcionaštvu koji je direktno odgovorno za slabljenje inicijativa Partije I za njenu destrukciju. U tom smislu Tito piše Dimitrovu o stanju u Partiji 38 godine pa unekoliko zaključuje:
“O frakcionaškim borbama partijski kadar u zemlji neće ni da
čuje. Svako ko bi htio nešto da pokuša u tom smislu osuđen je na neus
pjeh. Ali ako spolja dopru glasine koje se ne mogu tako lako kontroli-
sati, može se, uprkos tome, izazvati opasna zbrka.
Zahvaljujući upravo potpunoj odanosti aktiva naše Partije,
nijedna akcija raznih trockista u Jugoslaviji nije uhvatila korijena.
Ipak je neophodno biti veoma budan, jer oni pokušavaju preko raznih
nezdravih elemenata zatrovati našu Partiju iznutra. Slučaj u Mitrovici
spriječili smo energičnim mjeram a. “
Tako se I mene spriječilo “energičnim mjerama “ pa sam postao bolesnik kojemu je jedino ludnica preostala kao doživotna zabava jer je bilo dovoljno da mi se bez moga znanja dade injekcija od koje sam ovisam cijeli život kao I stigma umobolnika I teškoga duševnoga pacijenta. Zašto? Pa zato jer je Tito mislio da MOŽE ali se vremenom pokazalo da NE MOŽE
Rundel Mall je glavna ulica Adelaidea u samom centru grada. Prema zapadu ona se nastavlja kao Hindley street koja živi noću po pubovima, noćnim klubovima ,kuplerajima i bordelima punih ljudi sumnjive prošlosti I neizvjesne budućnosti uz obilje akohola, droge I oružja. Prema istoku ona se nastavlja kao Rundel street koja je sa druge strane puna pristojnoga svijeta, kafana, restorana I slastičarnica. I dok Hinldey street živi noću za Mall I za Rundell street bi se moglo reći da žive danju. A opeta Mall je privlačan zbog obilja dućana, robe, cvijeća, skulptura ali I kao okupljalište adelaidskih umjetnika I muzičara koji ovdje predstavljaju svoju umjetnost I to za male pare jer tobože Adelaide nema mogućnosti za više. I kao što rekoh u Rundel Mallu ima dosta skulptura I neke su privlačne zbog svoje ljepote a neke su privlačne kao spomenici adelaidskoj socijalnoj filozofiji koju je sasvim dobro opisao serijal znanstvene fantastike Mad Max sa Tinom Turner I Mel Gibsonom u glavnim ulogama. I ja tome ne bih ništa mogao dodati jer je tu rečeno sve ono najbitnije o Australiji I njenim ljudima. Htio bih samo skrenuti pažnju čitateljstvu da su neki elementi te socijalne filozofije prezentni I u tim skulpturama kao da se htjelo reći ponešto o tome narodu koji tu svakodnevno šeće ili kupuje ili pjeva ili se sastaje, ili se ljubaka…. Tako bih ja sada izdvojio tri skulpture sa Rundel Malla: prva je ona koja se popularno naziva Rundel Balls ili Rundelova jaja. To su dvije kugle jedna na drugoj u samom centru Malla u futurističkoj maniri kod koje se često stranci znaju fotografirati za uspomenu na svoju posjetu ovome gradu . Skulpturu je napravio rodom Bečanin Bert Flugelman pod imenom The Sphere . Ova je skulptura od čelika visoka preko 4 metra a 1977 godine je donirana gradu od strane Hindmarsh Bilding Society. Dakle imamo JAJA. Druga skulptura je rad Marguarite Derricourt iz 1999 godine koja ima ime A Day Out a riječ je o 4 svinje salivene od bronce koje se nalaze bliže ulazu u Mall. Znači ovdje imamo SVINJE. I konačno postoji I još jedna skulptura postavljena nedavno, čini mi se 2020 godine, skulptura GOLUBA koja je velika negdje oko 2 metra postavljena na kutu Malla I Gawler placea rad Paula Sloana za kojeg je on dobio negdje oko 180 tisuća dolara. Znači ovdje imamo u skulpturama predstavljena JAJA, SVINJE I GOLUBOVE I to na najprometnijoj , najpopularnijoj I najljepšoj ulici Adelaidea. Kao da se htjelo reći ponešto o tome narodu koji krka poput svinja, misli I ponaša se poput golubova I konačno kojemu je glavna filozofija - filozofija međunožja. Da čovjek pukne od smijeha, kako to australijski orao I ljudi odgovorni za promociju I kulturu Australije doživljavaju australijski narod za kojega bih ja mogao reći da je svakako jedan od naprogresivnijih naroda na svijetu. Ali to svatko ne zna.
Share my life
Take me for what I am
'Cause I'll never change
All my colors for you
Take my love
I'll never ask for too much
Just all that you are
And everything that you do
I don't really need to look
Very much further
I don't wanna have to go
Where you don't follow
I won't hold it back again
This passion inside
Can't run from myself
There's nowhere to hide
Don't make me close one more door
I don't wanna hurt anymore
Stay in my arms if you dare
Or must I imagine you there
Don't walk away from me
I have nothing, nothing, nothing
If I don't have you, you, you, you, you, you
You see through
Right to the heart of me
You break down my walls
With the strength of your love, mm
I never knew
Love like I've known it with you
Will a memory survive
One I can hold on to?
I don't really need to look
Very much further
I don't wanna have to go
Where you don't follow
I won't hold it back again
This passion inside
I can't run from myself
There's nowhere to hide
Your love I'll remember forever
Don't make me close one more door
I don't want to hurt anymore
Stay in my arms if you dare
Or must I imagine you there
Don't walk away from me
I have nothing, nothing, nothing
Don't make me close one more door
I don't wanna hurt anymore
Stay in my arms if you dare
Or must I imagine you there
Don't walk away from me
No, don't walk away from me
Don't you dare walk away from me
I have nothing, nothing, nothing
If I don't have you, you
If I don't have you, oh, oh
A ovo je Moša Pijade iza kojega nije ostalo ništa izuzev možda nekoliko autoportreta
Postoje mnoge fundamentalne sličnosti hrvatskoga naroda I Australaca, jedni su slavenski narod koji je migrirao sa Istoka Europe I Azije na područje zapadnoga Balkana, dok su drugi naseljavali Australiju u velikoj migraciji iz Britanije negdje sredinom 19 stoljeća. I u oba ova slučaja bilo je jako važno poznavati nautičku vještinu ili vještinu orijentiranja na velikim prostorima. Naravno da su im pri tome orijentiranju najbolje poslužile zvjezdane kontelacije na nebu ili položaj Sunca I Mjeseca koji se najbolje vide na našem nebu. Meni je na primjer kao entomologu jako zanimljivo kako se kukci orijentiraju na velikim prostorima. Pretpostavimo da sada gledamo jednu gusjenicu koja kani preći put od jednoga kuta naše sobe do druge strane. Prvo je pitanje kako se tako malo živo biće orijentira na tome za njega velikome prostoru. To je tajna naravno. Za razliku od kukaca mi smo nakon milenijskoga iskustva shvatili da nam zvjedane konstelacije mogu poslužiti u našem orijentiranju na velikim prostranstvima I tu naravno veliku zaslugu imaju pomorci koji su I razvili vještinu orijentiranja I plovljenja brodom kakvu mi imamo I danas. I te su se spoznaje širile od Indije I stare Grčke preko arapskoga doprinosa pomorskoj znanosti do suvremenih britanskih , ruskih i kineskih spoznaja koje imaju u obzir snalaženje I orijentiranje u velikim kozmičkim prostranstvima . Međutim ja sam imao susrete sa ljudima u Hrvatskoj koji su isto tako kao I ja promatrali nebo ali su se njihove spoznaje razlikovale od mojih . Vjerojatno je tome razlog što sam ja dolazio nepripremljen za život iz apstraktne teorije dok je Mato Krajina , na primjer ,koji je živio pri Kuležima na Kraljevom vrhu bio običan hrvatski seljak od kojeg se naravno mnogo toga moglo naučiti. Za razliku od uobraženosti katedri Filozofskoga fakulteta koji su u tim običnim našim ljudima vidjeli samo patrijalhalnost, primitivizam I okrutnost. Nisu vidjeli dalje od indolentnih mužeka koji siluju hrvatsku kulturu kao što je Hedervary silovao naše mlade žene što iz obijesti što iz bolesti. Dakle promatrajući noćno zvjezdano nebo Mato je poznavao konstelaciju koja se u Hrvata zove Tri kralja. I on se orijentirao prema položaju te kostelacije I kada bi to sazvježđe došlo u kut prozora njegove sobe on je znao da je tri sata ujutro . I tada bi se počeo spremati za posao radnika u tvornici u Zaprešiću koji se nalazi mnogo južnije. Morao se rano dignuti jer je biciklom trebao prevaliti veliki put. Dakle Mato je znao za konstelaciju Tri kralja . Ta je skupina zvijezda dobila ime vjerojatno prema katoličkoj predaji o Tri sveta kralja koji su sveti magi koji su u kršćanskoj tradiciji kraljevi ili mudraci koji su se prema evanđelju došli pokloniti Isusu nakon njegova rođenja . Zovu se Baltazar, Melkior kao lik u Marinkovića I Gašpar. Prema evanđelju po Mateju došli su sa Istoka prateći betlehemsku zvijezdu . To je dakle bitno u ovoj našoj priči . Ali je interesantno da se obično ta Tri kralja drže predstavnicima poganskih naroda koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo time što im je javio rođenje Isusa, Spasitelja našeg. Tako dakle kod Hrvata postoji I konstelacija po njima naime Tri kralja.
Ali I kod Australaca postoji ista takva konstelacije koja se zove saucepan ili pot za ono što su kod Hrvata Tri kralja . Riječ je o tri male zvjezdice u nizu jedna do druge koja je astronomima poznata kao pojas sazvježđa Orion. Orion ima još I mač koji leži niže pojasa I četri velike zvijezda svaka na ramenu I na nogama . To je dakle sazvježđe Oriona a spomenute zvijezde kod Hrvata I Australaca imaju imena Tri kralja ili saucepot. Desno niže Oriona , ili lijevo s obzirom na hemisferu stoji najsjajnija zvijezda našega neba , zvijezda Sirius. Obično se Orion I Sirijus uzimaju kao cjelina, barem ih ja uzimam kao cjelinu. U britanskim izvorima tako čitamo o tom saucepanu:
An occasional name for a group of stars in southern Orion. Sources differ on its exact constitunent stars, though all agree that the base of the Saucepan consists of the three stars of Orion's Belt. The Sword of Orion is commonly seen as the 'handle' of the Saucepan, but some sources also elongate this handle to include the star Saiph at Orion's foot.
Kao što vidimo I u jednom I u drugom slučaju riječ je o sazvježđu Oriona koji nam je danas poznat zahvaljujući grčkim nastojanjima , mašti I interesu starih Grka za zvjezdano nebo. Ali niti Hrvati niti Australci nemaju u vidu cjelinu toga sazvježđa. I to jest jedna zanimljivost koja govori o karakteru tih naroda, naime da im nedostaje Cjelina za razliku od starih Grka kojima je ona bila domaća kao što je krevet dio domaćeg kućnoga namještaja
Pa ja mislim da se na kraju pokazalo kako stvari stoje sa mnogima od nas i ja tu nemam sto dodati niti što filozofirati oko tako banalnih činjenica. Istina je samo ta da sam ja godinama doživljavao silna poniženja u Hrvatskoj i Jugoslaviji zahvaljujući svome angažmanu i onome što sam pisao i govorio i da se ta praksa nastavila i u Australiji za koju sam ja vjerovao da je carstvo slobode naspram naše avlije u kojoj nitko nije nevin. Ja sam onda na koncu pisao ruskoj ambasadi ovdje u Australiji 2012 godine pa onda ruskim institucijama kao što je jedna od njih Russian author society koncem studenoga 2021 godine da preuzmu moje knjige i sve moje tekstove koji su objavljeni na našim portalima i da ih pospreme među svoje ruske autore jer je to jedini način da se moje djelo sačuva od totalne propasti što je sudbina mnogih u novim političkim konstelacijama na Balkanu. I jedno od takvih pisama izgleda ovako:
PISMO RUSSIAN AUTHORS SOCIETY
Zlatan Gavrilović Kovač
Poštovani ruski prijatelji, moje ime je Zlatan Gavrilović Kovač i već skoro 30 godina živim u Adealaidu u Australiji kao hrvatska izbjeglica. Ali sam po profesiji pisac i u periodu od 2012 do 2020 godine sam objavio svoja
Sabrana djela na Digitalnim knjigama u Zagrebu u Hrvatskoj . Sve su te knjige dostupne na internet adresi www.digitalne-knjige.com. Neobično bih se radovao ako biste te moje knjige preuzeli sa ove adrese i na taj način stekli uvid u karakter mojih radova
Nisam član niti jedne organizacije pisaca niti u Hrvatskoj niti u Srbiji niti u jednoj državi sa prostora bivše Jugoslavije. Ja sam više orijentiran prema ruskom prostoru a to se vidi i iz mojega djela. Nije potrebno da vas uvjeravam da sam zbog toga, tijekom vremena, imao znatnih problema u Jugoslaviji gdje nisam bio dobrodošao niti kao pisac niti kao javna ličnost. Neke osnovne podatke o meni mozete dobiti preko stranice Wikipedia gdje se vodim kao hrvatski pisac. Volio bih da uzmete te moje knjige i da ih uvrstite u fundus ruske literature sa kraja 20 stoljeća jer je to jedini način da moje djelo bude sačuvano od totalne propasti . Jer ne postoji dobra volja niti u Hrvatskoj niti u Srbiji da moje djelo bude na bilo koji način sačuvano od totalne devastacije i da godine truda i rada propadnu u abisu nerazumijevanja i netolerancije
U nadi i vjeri da ćete mi se skoro javiti srdačno Vas iz Adelaidea pozdravlja Zlatan Gavrilović Kovač
Dear Russian friends, my name is Zlatan Gavrilović Kovač and I have been living in Adealaide in Australia for almost 30 years as a Croatian refugee. But I am a writer by profession and in the period from 2012 to 2020 I published my own
Collected works on Digital Books in Zagreb, Croatia. All these books are available at www.digitalne-knjige.com. I would be extremely happy if you could download my books from this address and thus gain insight into the character of my works.
I am not a member of any organization of writers in Croatia or Serbia or in any country from the former Yugoslavia. I am more oriented towards the Russian space and this can be seen from my work. I do not need to assure you that because of this, over time, I had considerable problems in Yugoslavia where I was not welcome either as a writer or as a public figure. You can get some basic information about me through the Wikipedia page where I am listed as a Croatian writer. I would like you to take those books and include them in the fund of Russian literature from the end of the 20th century because that is the only way to save my work from total ruin. Because there is no good will in either Croatia or Serbia for my work to be preserved in any way from total devastation and for years of effort and work to perish in the abyss of misunderstanding and intolerance.
Zlatan Gavrilović Kovač greets you warmly from Adelaide in the hope and faith that you will contact me soon.
Pa postoji među nama još uvijek onih koji ne znaju sasvim točno
koje su nacionalnosti. Za jedan dobar dio naših ljudi stvari su prilično
jasne, dok za neke nacionalnost predstavlja veliku mutež koja je
pogodna raznim političkim kalkulacijama. Pa ipak čini se, da je riječ o
nezaobilaznim pitanjima pogotovo u našim sredinama koje
unekoliko i žive zahvaljujući nacionalnim prebrojavanjima.
Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj bila je aktualna jedna
teorija koju je Tomislav Ladan prvi iznio u javnost, a ta je da se
nacionalnost određuje prema ‘’debeloj’’ I prema ‘’tankoj krvi’’. Tako
bi debela krv bila ona potekla od oca, dok je tanka ona koja je
potekla od majke. Pa i je malo čudno, da smo prihvatili ovu teoriju,
iako je riječ o jednoj jako staroj zamisli koju vjerojatno baštinimo iz
hrvatskog srednjovjekovlja, a ona se jako razlikuje od jedne
suvremene teorije koju je inaugurirao pokojni Vanja Sutlić u svom
radu “Narod i mišljenje na narod” koji je objavljen u Telegramu
1971. godine gdje je nacioalna pripadnost i osjećaj nacionalnosti
rastvoren u našim doprinosima svjetskom narodu kojeg smo mi
neizostavni dio. Znači, nacionalno koje osjećamo kroz jezik, kulturu,
porijeklo, geografski prostor, folklor, materijalnu kulturu, nacionalnu
znanost, samo je jedan element produktivno uklopljen u širi prostor
svjetskog naroda kojem mi također prinosimo i naš vlastiti krvni
izažetak.
Ova teorija je uz Krležina razmišljanja o nacionalnom zanosu bila
dugo vodiljom u našim potragama za nacionalnim identitetom, a
onda je zahvaljujući turbulentnim kretanjima u suvremenom
hrvatskom društvu potaknutom ratnim prilikama sa početka i
sredine ’90.-tih godina pala u zaborav i bila nadomještena jednom
prilično rigidnom nacionalnom teorijom krvi i tla. Odatle se
postavljalo pitanje kako su to druge nacije riješile i kako se nose sa
pitanjima nacionalnog identiteta. Tako sam ja, zahvaljujući svojim
vlastitim prilikama, bio upućen na britanski subjekt koji u pogledu
113ovog pitanja ima jednu, čini se jako zanimljivu projekciju kako u
pogledu jezika tako i u pogledu nacionalnog opredjeljivanja.
U pogledu jezika britanski subjekt smatra, sasvim drugačije od
njemačkog na primjer, kako je vrijedno pažnje da se jezik stalno
obogaćuje novim spoznajama i mnogostrukim različitim kulturnim
utjecajima. Odatle toliki jezični univerzum engleskog jezika koji je
bio otvoren prema utjecajima sa strane i to, mogli bismo reći, u
tolikoj mjeri da je došlo do zanemarivanja britanskih fundamenata.
Taj se pristup dosta razlikuje na primjer od njemačkog koji inzistira
na jezičnoj preciznosti i jasnoći pojmova kao i na kontroliranom
porijeklu jezične sintakse i semantike.
Što se tiče nacionalnog opredjeljivanja i definiranja nacionalnog
identiteta, Britanci su tu jako precizni i jako JEDNOSTAVNI: osoba je
one nacionalnosti s obzirom koji jezik govori u svojoj vlastitoj obitelji
i tom formulacijom se vodi čitava nacionalna politika Australije kao i
statistika koja ima u vidu nacionalnu strukturu australskog društva.
Iz ovog stajališta britanskog common sensa u pogledu nacionalnog
identiteta moglo bi se onda reći kako je cijeli Domovinski rat u
Hrvatskoj kao i rat u drugim sredinama na Balkanu bio čista glupost,
jer su se ljudi morali definirati prema svome imenu i prezimenu,
odnosno prema tobožnjim genetskim osobinama, a ne kulturnim
zasadima i jeziku kojim govore, a to znači i onoj dominantnoj kulturi
koja ih nacionalno definira. Tako smo na koncu dobili Hrvate koji su
se morali opredljivati kao Srbi i Srbe koji su se morali opredjejivati
kao Hrvati, da čovjek pukne od smijeha. Sva je sreća u tome, da smo
ipak uspjeli preživjeti jednu politiku koja se pokazala totalno
nedorasla suvremenom vremenu.