CASSIRER U ODNOSU NA AUSTRALSKI REALIZAM (PROBLEM ODRAZA)
Mi smo rekli već, da australski realizam polazi od stajališta Johna Andersona da sve što egzistira je realno kao što se može reći, da je spacio temporalna situacija ili događaj koji je na istom stupnju realiteta kao i sve drugo što egzistira. Odatle slijedi da je fundamentalno stajalište ovog realizma to da svaka situacija egzistira nezavisno od spoznaje o njoj ili drugim riječima da objektivni svijet egzistira nezavisno od našega mišljenja.
Ova se teza radikalno razlikuje od Cassirerove teze i uopće stajališta neokantovaca. Svim neokantovskim školama zajedničko je naglašavanje uloge mišljenja za spoznavanje na svim sektorima traženja istine. Svijest se ovdje više ne poima naprosto kao rezultat deterimniirajućih faktora svijeta u kojem bi ona eventualno imala sekundarno značenje. Prioritet svijesti već su Descartes pa onda Kant isticali u svim odnosima svijesti i svijeta pa su tako neokantovski filozofi upravo s ovoga polazišta krenuli u rješavanju fundamentalnih problema znanosti i filozofije. Ovdje je važno naglašavanje apriornih formalnih i logičkih elemenata spoznaje i neokantovski je stav, da racionalna spoznaja jedino može biti spoznajom. Stoga je ovdje apsolutna logičnost jedina oznaka znanstvenosti, a jedini tip znanosti dat je u egzaktnim matematičkim prirodnim znanostima. Stoga je objašnjivo što je Cassirer cijeli svoj filozofski rad uglavnom posvetio problemima matematičkih znanosti kao i problemima duhovnih znanosti, posebno povijesti, ukoliko ona kao znanost sadrži upravo logične pretpostavke. Dakako, tu nije samo u pitanju opća povijest duha, nego i historija pozitivnih znanosti. Filozofija se mora približiti ovom tipu znanosti i njen je poseban zadatak otkriti i ustanoviti apsolutno logične fundamente u svim primjenama i putevima specijalnih znanosti.
Filozofija kao spoznajna teorija mora se obratiti matematici i na njoj izgrađenim znanostima, fizici posebno. Zato je kod Cassirera rečeno, da niti jedna znanost nije povezana s općim problemima spoznaje i nijedna nije imala tako jako i dugotrajno djelovanje na povijesni razvoj spoznajnih problema kao matematička fizika. Između teoretske fizike i epistemologije postoji ne samo stalan reciprocitet i neprekinuta suradnja, nego i neka vrsta duhovnog zajedništva.
Od renesanse i Galileja nadalje gotovo svi veliki znanstvenici na području istraživanja prirode imali su visoko mišljenje o toj fundamentalnoj bliskosti. Galilej je na primjer bio vođen novom definicijom znanstvene spoznaje, a filozofsko je poimanje otvorilo njime put uspostavljanju nove prirodne znanosti i reformi kozmologije. Ova tendencija je nastavljena i nakon Kanta, a od sredine 19. stoljeća zahtjev za refleksivnom kritikom u prirodnim znanostima biva nešto za njih bitnim tako, da se već epistemološki radovi Helmholtza predstavljaju ispitivanje izvora spoznaje i to je onaj temeljni filozofski zadatak kojeg niti jedna generacije ne može izbjeći
U matematici se traži logički i spoznajno-teoretski element u okviru većih sistemskih radnji i to stoga što se kani upravo ta matematička narav iznaći i u samoj filozofiji. Stoga je onda razumljiv interes za probleme matematike kao i na upućivanje, da je logika kao fundamentalna disciplina filozofije premalo preuzela iz pojmovnog inventara matematike. Razumljivo je onda, da je logika matematike identična sa logikom uopće, dok je logika dalje identična sa teorijom spoznaje te onda i sa teoretskom filozofijom. Kao u matematici logika mora izvesti iz zakona mišljenja sav sadržaj i sve predmete spoznaje. Objektivni moment spoznaje nikada nije dan, već je on produkt logično matematičkog mišljenja . Spoznaja nije jednostavno kopiranje neke realnosti, već formiranje u svemu što postoji. Taj radikalizam je posebno naglašen kod Cassirera u tvrdnji, da moderna egzaktna fizika ne radi sa kakvim fizikalnim predmetima iz iskustva, već se svi njeni zakoni odnose baš na ono što nikako ne može biti predmetom iskustva. Stoga Cassirer smatra matematiku i fiziku te noviju matematičku kemiju područjem ‘’čistih spoznaja’’
Ako je ovo stajalište točno, tada vrijedi ono najnovije upućivanje Von Weisackera, da stvarnost onda nije strogo faktička, već je ona tek ‘’aproksimacija’’. Istovremeno treba ovdje naglasiti, da je napredak u suvremenoj fizici uzdrmao vjeru u objektivni slijed događaja u prostoru i vremenu. Tek u ovom svjetlu napretka fizike moguće je pojmiti neokantovski stav, da je predmet filozofije upravo po tome beskonačan, jer on postaje u samom mišljenju te da iskustvo ne daje predmete, već da njih stvara samo mišljenje o tom iskustvu. Tako je tu rečeno, da samo mišljenjem postaju predmeti te da je ono čisto produktivna funkcija koja stvara predmete. Egzistira samo ono što misaono logički egzistira, a neke druge realističke egzistencije ne može biti.
„Ono što znanost označava kao svoje bivstvo i svoj predmet više se ne javlja kao neko apsolutno prosto i nerazloživo činjenično stanje, već svaka nova vrsta i svaki novi pravac otkriva na njemu jedan novi moment. Tako neki kruti pojam bivstva prelazi, tako reći, u nešto tečno, u neko opće kretanje pa se jedinstvo bivstva uopće može zamisliti još samo kao krajnji cilj, a ne kao početak ovog kretanja. U onoj mjeri u kojoj se ovo jedinstvo ispoljava i probija u samoj znanosti u njoj se izmiče tlo naivnoj teoriji odraza spoznaje. Osnovni problem svake znanosti, sredstva kojima ona postavlja pitanja i formira svoja rješenja više se ne javljaju kao pasivni odrazi jednog datog bivstva, nego kao samostvoreni intelektualni simboli. Naročito je matematičko fizička spoznaja stekla najprecizniju svijest o onom simboličkom karakteru svojih osnovnih sredstava. Najprečim i najvažnijim zadatkom naše spoznaje prirode (Hajnrih Herc) naziva ono što nas osposobljava za predviđanje budućih događaja iskustva, a postupak kojim se ono služi radi izvođenja tog budućeg iz prošlog sastoji se u tome da mi stvaramo unutrašnje prividne slike ili simbole vanjskih predmeta koji su takvi da su misaono nužne posljedice tih simbola, opet, uvijek slike prirodno nužnih posljedica neodraženih predmeta. Sistem fizičkih pojmova treba pružiti pregled povezanosti objektivnih predmeta kao i vrste njihove uzajamne zavisnosti, ali taj pregled je omogućen samo ukoliko ovi pojmovi od samog početka pripadaju jednom određenom jedinstvenom pravcu promatranja spoznaje. Predmet se ne može prikazati kao neka gola posebitost nezavisno od bitnih kategorija spoznaje prirode, već se može predstaviti samo u tim kategorijama koje tek i konstituiraju njegov vlastiti oblik. S ovim kritičkim uvidom znanost se odriče polaganje prava na neko ‘’neposredno prikazivanje stvarnog.
Određenje predmeta spoznaje može nastati uvijek samo posredstvom logike. Stoga različitosti logičkih medija odgovara i različiti sklop objekata i predmetnih veza. U sferi prirode fizički se predmet zato ne poklapa apsolutno sa kemijskim, kemijski se ne poklapa apsolutno sa biološkim, jer i fizikalna i kemijska i biološka spoznaja u sebi uključuje jedan poseban aspekt logičkog postavljanja pitanja i shodno tom aspektu fenomene podvrgavaju specifičnom tumačenju. Znanost označava jedan određeni način poimanja i posredstvom njega ona konstituira vlastiti stranu onog stvarnog.“
(Philosophy of symbolic forms, vol 1, stra 25, 26)
Kod Kanta predmet je kao korelat sintetičkog jedinstva razuma čisto logični određen predmet. Filozofija ima posla sa predmetima ukoliko oni trebaju biti a priori mogući. To znači prema Cassireru da treba izvršiti jedan obrat od teorije odraza u fizikalnoj spoznaji prema čistoj teoriji simbola. Sada se temeljni pojmovi prirodne znanosti više ne javljaju kao kopija i imitacija neke stvari, već se uvode konstruktivne skice fizikalnoga mišljenja.
U ovom se smislu sada cijeli svijet fizikalnih pojmova može definirati kao ‘’svijet čistih znakova’’. To je dakle i ideja Descartesa o mathesis universalis i to je onda nastavio Leibniz. Sada predmeti nisu konkretne stvari, već su oni ‘’čiste relacije’’. Nikakva neposredna datost nije karakteristika fizikalnog fakticiteta. Samo matematičko pravilo je ono po čemu se fakticitet prirodo-znanstvenog mišljenja razlikuje od svake druge spoznaje činjenica. To što se naziva činjenicom, mora uvijek biti već nekako teoretski orijentirano i tu je vrijednost Descartesa što je njegova filozofija srušila vladavinu supstancijalnih oblika. Leibnizovo kritičko mišljenje bilo je daljnje produbljivanje Descartesovih ideja i njegova je fizika trebala učiniti odlučan korak da iskazi o biti stvarnosti trebaju biti fundirani u inteligibilnim istinama
Znači ovdje se objekt, svijet, predmet, događaj razlikuje od onog u realizmu Andersona ili Samuela Alexandera. Svijet nije objektivno dan nego je čista relacija i tu se Cassirer poznao na Kanta: sve ono što je empirijsko ukoliko već nije prošlo kroz medij matematičkog formiranja pojma ukoliko nije određeno sagledavanjem vremena i prostora kao i pojmovima broja, ekstenzivne ili intenzivne veličine ne ubraja se u oblik spoznaje, nego ostaje u odnosu na nju samo tvar, ostaje samo puka materija i tu je realno ono što je logički realno. Kod Maxa Planka realnost je samo ono što je mjerljivo i to je jedna krajnost stvarnosti koja je fundirana u inteligibilnim istinama.
Mi stojimo ovdje pred odlukom da li da naš svijet shvatimo samo malim, majušnim isječkom u beskonačnoj skali univerzuma, beskonačnom maloćom ili kao majušno zrnce pijeska u Sahari beskonačnog kozmosa okruženi milijardama galaksija i isto tako milijardama zvijezda i planeta ili je taj beskonačni kozmos samo ono što mi subjektivno mislimo o njemu. Je li taj cjelokupni svijet objektivno dan ili pak postoji samo u zavisnosti od našeg mišljenja koji objektivni svijet rastvara u svijet logičkih i matematičkih relacija? To je naravno pitanje koje je postavljeno australskim realizmom i isto tako neokantovstvom, a mi smo pred odlukama, na nama je jedino da biramo između ovih opcija i to je naša sloboda, mi smo slobodni da biramo između ovih alternativa. Prema tome ne postoji neka konačna istina u pogledu odnosa čovjeka i svijeta, postoji samo naš izbor i od toga izbora zavise također i naše istine o usudu čovjeka u Svemiru.
Što se pak teorije odraza tiče ovdje je postavljen problem da stvarnost u suvremenoj znanosti nije strogo faktička. Osnovni pojmovi znanosti sredstva kojima ona postavlja pitanja i formulira svoja rješenja više se ne javljaju kao pasivni odrazi jednoga datoga bivstva nego kao samostvoreni intelektualni simboli. Zato mi i držimo, da novi realizam počinje iskustvom, ali se na iskustvo ne može svesti i tu nije riječ o pukom odražavanju nego o onom odražanju stvarnosti koje se najbolje može tumačiti matematičkim pojmom kongruencije. Svijet literature nije puka kopija ili imitiranje stvarnosti, nego je refleksivni umjetnički odraz onoga što se u realnom životu pokazuje kao gola istina o svijetu, relacijama stvari, ljudima i bogovima.
