UTJECAJ SAMUELA ALEXANDERA
Općenito govoreći australijski filozofski realizam počiva na tri fundamentalna principa:
1. prvi je nezavisnost spoznaje od spoznaje samih stvari. To je jedna ontološka pozicija, da objekti postoje u nezavisnosti od naše spoznaje o njima.
2. drugi moment je, da sve što znamo je putem opservacija i to unekoliko znači osporavanje racionalističkih pretpostavki, da je spoznaja jedan proces dedukcije
3. i konačno australski realizam drži da je najbollja metoda za našu spoznaju - empirizam. Unekoliko se ove bazične tvrdnje razvijaju u opoziciji spram utjecajnog hegelijanizma koji je bio naročito popularan u Glasgowu zahvaljujući Edwardu Craidu čiji se značaj vidi i po tome, da je u dobroj mjeri oblikovao australske filozofske škole.
Prema njemu obične stvari ili izvanjski objekti i njihovo iskustvo zavise od same spoznaje o njima. To je jedna pozicija koja drži da je realno ono što je iskustveno, što se doseže iskustvom. Znači stvari koje zatječemo u našem svakodnevnom životu ne postoje ukoliko nismo svjesni njihovoga postojanja ili ukoliko ih iskustveno ne dohvaćamo. Taj je stav posve u suprotnosti sa stajalištima australskog realizma da stvari objektivno postoje bez obzira da li ih mi spoznajemo. U tom smislu na Andersona su značajno utjecali moderni realisti kakvi su bili Russell i Moore kao i američki ‘’novi realisti’’ kao Marvin a svakako je istina da su značajan utjecaj imala i Giffordova predavanja poznatog britanskog filozofa australskog podrijetla Samuela Alexandera koja su kasnije publicirana kao dvotomno djelo pod imenom Time, Space and Deity kod kojeg je moguće pronaći i stav da je baš ‘’mišljenje isto što i istraživanje’’.
Samuel Alexaner je počeo svoja Giffordova predavanja tvrdnjom, da je filozofija zapravo metafizika koja se razlikuje od specijalnih znanosti ne samo po metodi, nego i po stvarima kojima se bavi. Te se ‘’stvari’’ razlikuju među sobom naravno, ali se sve mogu tumačiti supstancijom, kvantitetom, tjelesnim i temporalnim karakterom, kauzalnošću, ali se i znanost bavi tim stvarima i nema nikakve sumnje, da filozofiju i znanost karakterizira isti duh pa zato Alexander kaže da je duh filozofije ‘’is one with spirit od science’’. Međutim, filozofija uči iz znanost što je život ili što je predmet mentalne djelatnosti i njeno pitanje je pitanje kako poredak stvari je u odnosu jednog prema drugom na način, da se otkriva skrivena priroda samih stvari.
Jedan dokaz da je taj duh filozofije i znanosti isti je u zapadnom mišljenju i istina da je znanost proizašla na neki način iz same filozofije. Povijesno gledajući ‘’specijalno tijelo činjenica’’ odvojilo se od ‘’općega tijela spoznaje’’ kojeg zovemo filozofija i danas smo posebno svjedoci tog radikalnog odvajanja.
‘’The method of philosophy empirical’’ to je polazišna tvrdnja Alexandera. Filozofija se razlikuje od posebnih specijalnih znanosti ne po duhu koliko po granicama spoznaje u svom pokušaju, da dokuči posebno pojavljivanje iskustva koje ostaje izvan sfere ‘’čiste znanosti’’ i ta je metoda refleksivna deskripcija i analiza specijalnog predmeta koji su uzima u obzir. Ona isto kao i znanost uzima hipoteze kako bi potvrdila činjenice od kojih je krenula u svojim istraživanjima, ali se metoda filozofije ne razlikuje od one koja se uzima u specijalnim znanostima - to znači da opis te metode može biti samo to, da je ona eksperimentalna. Isto tako se može reći kako je predmet filozofije neempirijski i iz ovih antinomija Alexsander zaključuje:
„Philosophy may therefore be described as the experiential or empirical study of the non-empirical or a priori, and of such questions as arise out of the relation of the empirical to the a priori. It is thus itself one of the sciences delimited from the others by its special subject-matter.“
(Introduction Time, Space and Deity)
Znači riječ je o ‘’empirijskoj filozofiji’’, dok je najvažnije pitanje te filozofije pitanje same spoznaje ili samog iskustva. Nemoguće je odvojiti mišljenje od stvari bez iskustva. Ako nema objekata, onda nema niti mišljenja, mišljenje ne može postojati u praznini, nego samo s obzirom na neki objekt. Kakav je karakter empirijske metode? Efekti empirijske metode u metafizici su ozbiljno tretiranje konačnog ljudskog duha kao jednog među mnogim formama konačne egzistencije bez da ima bilo kakve privilegije ‘’odozgo’’, osim onih koje se deriviraju od veće perfekcije razvoja:
„Minds are but the most gifted members known to us in a democracy of things.“
(Ibid)
Nema nikakve sumnje, da je ovdje riječ o jako značajnom filozofskom stavu koje će imati snažne reperkusije na suvremenu australsku filozofiju koja sva živi u ovoj prevladavajućoj tezi kao što to najbolje svjedoći slučaj suvremenog australskog filozofa Petera Singera koji je danas poznat po svojoj knjizi Animal Liberation iz 1975. gdje se zalaže za vegetarijanizam i po svom eseju „Famine, Affluence and Morality“ gdje raspravlja u prilog pomoći globalnom siromaštvu.
Ova pozicija filozofskog mišljenja koja pretpostavlja empirijski metod u filozofiji može biti nazvana prema Alexanderu stajalištem realizma. Dakle, treba osigurati mišljenju jednako realno mjesto u cjelokupnoj shemi bića. Odatle i razlikovanje idealizma od realizma koji se razlikuju prema metodi koju podrazumijevaju. Prema jednom, mišljenje je mjera svih stavri i polazna točka svih istraživanja. Sa druge strane za realizam mišljenje nema privilegirano mjesto. osim u njegovoj perfekciji.
Alexander u ovom radu onda raspravlja o mnogim problemima, o odnosu mišljenja i objekta, o studiju mišljenja u metafizici, o onome što je predmet uživanja i što je predmet kontemplacije, o aktu mišljenja i pojavljivanju stvari, o objektima koji se razlikuju od mišljenja, o introspekciji koja nije kontemplacija,o iskustvu i zajedništvu, o odnosu tijela i mišljenja, o fluidnosti svakoga iskustva, o uživajućim formama pažnje, o prostoru i vremenu, o kauzalitetu i tu je on mnogo toga rekao kao i kod nas pokojni Krleža, mnogo toga značajnog, a i mnogo toga beznačajnog.
Pokušajmo vidjeti kako Alexander pristupa problemima prostora i vremena: zajedništvo fizičkih stvari je dato u spacio-temporalnoj relaciji, stvari ili događaji pripadaju jednom Prostoru i jednom Vremenu. Mentalni akti pripadaju ovoj relaciji Prostora i Vremena, oni su ili simultani ili dati u sukcesiji. Prostor i vrijeme nisu samo forme ili pojavljivanja stvari koje pripadaju mišljenju i također fizičkom svijetu. Sve tzv. kategorije kao što su supstancija ili kauzalitet ili kvalitet pripadaju jednom poretku. Kauzalitet na primjer koji razmatra odnose između događaja u fizičkom svijetu također razmatra odnose između mišljenja i samih fizičkih objekata i kauzalitet može biti u fizičkom svijetu relacija koja može biti opisana samo u pojmovima Prostora i Vremena.
Ova analiza prema Alexanderu pokazuje, da su mišljenje i izvanjski predmeti ‘’koordinate’’ čitavog našeg svijeta koje potvrđuju empirijsku metodu koju uzimaju kao svoju pretpostavku. Vrijeme i prostor na neki neobičan način mogu biti baza svih živih bića. Istovremeno prostor i vrijeme moraju biti razmatrani kao zavisni od mišljenja u smislu same konstitucije mišljenja i vanjskih objekata, a to je moguće upravo empirijskim metodom. Alexander smatra, da je ovim svojim radom otklonio predrasude o mogućnosti korištenja empirijske metode u metafizici. Istraživanje mora biti empirijsko istraživanje našeg svijeta u cjelini i njegovim apriornim pojavama i sa svim demonstracijama koje se poduzimaju od strane filozofskog realizma, a bez da se postuliraju neki neobični entiteti i treba pustiti samom mišljenju i njegovim objektima, da se razvijaju u kursu naših istraživanja i našeg postavljanja pitanja.
Na kraju, Alexander razmatra i pitanja božanstva i Boga u našemu svijetu, o prirodi božanstva konzistentno sa cijelom shemom stvari koje mi znamo i sa sentimentima slavljenja koje je usmjereno prema Bogu. Istina relevantna spoznaja kao što je to ona matematička ili fizikalna spoznaja mogu biti defektne u detaljima koji mogu biti korigirani u njihovim općim momentima.
Jedan optimističan zaključak njegove knjige „Time, Space and Deity“ svakako je njegovo mišljenje, da će se u budućnosti Bog pojaviti kao kvaliteta Svemira u cjelini. Ova relacija Bog-Svijet slična je relaciji duh-tijelo. U tom smislu on raspravlja Newtonovu tezu, da nam nije potrebno da uspostavljamo identitet Boga i Prostora. Umjesto toga svemirski sustav je u procesu ‘’rađanja’’ samog Boga.
‘’Svemir, iako se može izraziti bez ostatka u smislu prostora i vremena, nije samo spatio-temporal. Pokazuje materijalnost, život i um. Prisiljava nas da predvidimo sljedeću empirijsku kvalitetu božanstva. Sa jedne strane, imamo ukupnost svijeta koji je na kraju spatio-temporal; sa druge strane, kvaliteta je božanstva nastala ili bolje rečeno nastaje, unutar te cjeline. Ove dvije značajke ujedinjene su u koncepcijama cijelog svijeta kao izražavanja o karakteru božanstva, a upravo je to, a ne golo Prostor-Vrijeme ono što najbolje izražava idealnu koncepciju Božju.“
(Alexander 1920: 353–4)’’
Za Alexandera, Bog je cijeli svijet koji posjeduje kvalitetu božanstva (Alexander 1920ii: 353). Međutim, "cijeli svijet" još ne postoji, jer je Alexandrov svemir jedan od procesa; svemir je u tijeku prema tome da postane potpun i zato Alexander tvrdi, da je svemir u procesu prema božanstvu. Cijeli svijet, koji će posjedovati kvalitetu božanstva, još ne postoji, ali dio toga - da:
"Kao stvarno postojeći, Bog je beskonačan svijet sa svojim sustavom prema božanstvu."
(Alexander 1920ii: 353)
Kvaliteta božanstva još nije potpuna – i doista, možda nikada neće biti, ali Bog postoji u smislu, da je prisutan jedan dio njegova tijela, a to je upravo rastući svijet.
Na koncu može se zapaziti iz ovih kratkih navoda o filozofiji Samuela Alexandera izuzev, da je riječ o jako interesatnom filozofskom pokušaju, da se utemelji pravac filozofskog realizma pa onda nije neobično, da je ova filozofija imala takove značajne reperkusije na najvažniju, najznačajniju i najveću australsku filozofsku školu. Za nas je možda važno to da u našim raspravama o literarnom realizmu pokrenemo rasprave koje uzimaju u obzir i ove doprinose australskog realizma i da na taj način otklonimo neke zablude u pogledu australskog doprinosa ukupnom filozofskom i estetskom mišljenju i da istovremeno na taj način predstavimo originalnost ove škole koja može osvijetliti i neke aspekte one problematike koja nas danas najviše zanima.
