ORGANSKO I ANORGANSKO
slika: internet
Mi smo se ovom problematikom u izvjesnom smislu bavili u četvrtoj knjizi “Kozmologije zlatnoga prstena# kada smo spominjali Descartesov napor utemeljenja znanosti i filozofije. Ovdje također treba napomenuti, da smo u našoj “Kozmologiji” spominjali u više navrata i problematku onog što smo nazvali “kozmički nesvjesno” pa smo zaključili, da ono djeluje podjednako na svim stupnjevima organskog, ali i u anorganskom svijetu imajući pri tom u vidu slučajeve kristala i koloida. Također smo spominjali sa tim u vezi i primjere materije kojoj je život imanentan, ali i onu koju je Kant nazvao “sirovom materijom” kojoj nisu poznate fizičke teleologije. Iz svih ovih primjera nužno proizlazi i pitanje o razlici organske i anorganske prirode, da li ta razlika postoji i kakve je prirode i odgovor smo našli kod Leibniza kod kojeg sve ono što jest na način neke organizacije nosi oslabljenu odliku živog.
Mi smo, dakle, spominjali kako je cjelokupnom kartezijanskom filozofskom zdanju od samog početka veliku poteškoću predstavljao fenomen života i čovjeka utoliko što se on nije mogao razumjeti niti kao svijest niti kao protegnuta mehanički pokrenuta materija. Kako usaglasiti taj mehanički svijet sa svijetom organskih bića ili kako, drugim riječima, udahnuti život, izvesti život iz shematizma matematičke fizike. Jedan pokušaj u pravcu prevladavanja ovih antinomija prisutan je kod Leibniza i tu je data jedna slika matematičkog Sistema u smislu, da on nije puka umjetna tvorevina, proizvod ljudske fantazije na primjer, nego je proizvod kojeg treba razumjeti kao specifičnu vrstu oruđa za istraživanje prirode.
Bića matematike, iako nemaju isti modus egzistencije kao empirijske, iskustvene činjenice, moraju ona imati čvrsto utemeljenu egzistenciju, jer u sebi sadrže općost i nužnost zajedno s onim “nepokretnim” o kojem je govorio Aristotel.
Međutim, Aristotel smatra da “kretanja” prirodnih stvari ne mogu biti dovedena u harmoniju sa “nepokretnim” bićima matematike i strukturama geometrije. Temeljni razlog ovom neizvjesnom putu je Aristotelovo uvjerenje, da matematičke stvari nisu i ne mogu biti žive stvari prirode. Suprotnost organskog i neorganskog je tu kao suprotnost bioloških i matematičkih bića.
Laibniz je spram ovoga pretpostavljao, da ta suprotnost nije radikalna. Temelj za takvu prepostavku mogao je biti potražen u pojmu “organizacije”, sve što egzistira na način organizacije moglo bi nositi neku oslabljenu odliku živog. Sukladno tome, takvu bi odliku mogle imati i matematičke strukture, jer se i one mogu razumjeti kao svojevrsne organizacije, svojevrsne po tome što su opće, nužne i vječne. Tako se i Aristotelove ‘’prirodne stvari’,’ a to su organizmi s individualnim karakteristikama, mogu razumjeti kao privremene organizacije i time bi postojala razlika organskog i neorganskog, ali samo kao opreka privremene i vječne organizacije.
Istom suprotnošću su onda shvaćene i dvije vrste istina koje je Leibniz razlikovao, istine iskustva koje su privremene i koje se odnose na neko trenutno stanje ili na nešto pojedinačno i istine uma koje su vječne, imaju općost i nužnost i odnose se na bit stvari. Ovu vrstu istina Leibniz je tražio u matematici, a odatle slijedi kako nužne istine moraju počivati na načelima čiji dokaz ne zavisi od primjera niti od osjetnih podataka, iako bez osjeta nikada ne možemo pomisliti na njih. Međutim, kako onda figurira sam život i kako fenomen života i rasta i teleologije ugraditi u taj univerzalni matematički shematizam.
Leinbiz je rezimirao podsticaje i rezultate u svom Predgovoru Novih ogleda o ljudskom razumu i on tu kaže, da više nije kartezijanac i da uvodi ideju o ’’supstancijalnim jedinicama’’. Ovdje dakle vidimo, da je za Leibnizovu sintezu matematičke i organske fizike bila potrebna pretpostavka o ‘’supstancijalnim jedinicama’’ i o hijerarhijskom poretku tih jedinica. Tako su ove jedinice bile ‘’monade’’ i mogle su biti pojmljene kao ‘’istinski atomi prirode’’, a kako su također i neprostorne ove jedinice analogijom se uspoređuju sa matematičkim pojmom ‘’točke’’. Tim putem je Leibniz došao do novog Sistema prirode u kojem je kako je izgledalo bilo moguće shvatiti kontinuirani prijelaz od neorganskog i mehaničkog na ono organsko i živo. Materija je tako razdijeljena na beskonačno mnogo neprostornih točaka, nositelja života pa je i sam život podvrgnut kvantifikaciji i razdiobi na jedinice uzdižućeg i opadajućeg stupnja životnosti.
I naš je Ruđer Bošković kojeg ovdje stalno spominjemo postupao na sličan način pretpostavaljući jedinice života kao neprostorne točke ili dinamičke atome koji se međusobno privlače ili odbijaju zavisno od udaljenosti.
