KAKO JE PACIJENT BEZ METLE?
Moje životne okolnosti nisu bile baš najbolje u Adelaideu, iako sam dugo vremena očekivao, da će stvari ići ''na bolje''.
Na koncu te Odiseje, koja traje u mome slučaju punih 18 godina u Australiji dogodi se, da naglo obolim pa na sebe navučem velike kilograme koji su me smetali u obavljanju dnevnih kućanskih poslova, ali bijaše savjetnika koji mi predlože, da potražim pomoć vlade i njenih institucija, jer je u Australiji tobože velika skrb oko bolesnih ljudi posebno onih kojima je potrebna psihijatrijska pomoć.
I tako se ja jedared obratim Campbelltown Community Care, jednoj instituciji koja ispomaže nemoćnim osobama, koja je lokalnog karaktera, ali u sklopu općeg sustava brige za nemoćne osobe i prvo obavim nekoliko preliminarnih dogovora te se na koncu utvrde moje potrebe, a one su se sastojale od pranja suđa, čišćenja toaleta, brisanja prašine usisivačem, koje se uglavnom svodilo na čišćenje jednoga maloga tepiha: sveukupno, bilo je riječi o poslu od 1 sata u 15 dana.
Taj posao sam plaćao 7 dolara, iako je vlada izdvajala za nadnicu čistačici oko 30 dolara na sat i ja sam uživao u ovim ispomoćima nekih 3 ili 4 mjeseca i pri tome promijenio nekih desetak čistačica kao da je riječ o poslovnom zahvatu, koji daleko prevazilazi mogućnosti radnika Campbelltown Commuty Care: tako je jednoj smetalo moje veliko rahle na kojem je smješten veliki engleski prijevod Kurana, a kojeg je ona, da je ne bi začarao i ukleo, prekrila prljavim komadom janjeće kože.
Ova žena je pak bila Indijanka i ja sam onda zamolio, da mi ne šalju sumanute ljude; pa je onda došla jedna Talijanka koja se predstavila kao ''mafija'', ali je ona tražila, da joj se honorira 1,5 sat pa je na koncu i ona otišla bez riječi ne ostavivši nikakvog razloga za sobom pa su se onda izmjenjivale cure, svaka sa svojim idejama i, na koncu, je došla jedna koja se predstavila kao ''žena Kineza'' i ona je dobro odrađivala svoj posao, ali je stalno zahtijevala novu metlu, jer da ove dvije koje ja imam nisu dobre.
I na koncu su me pitali iz toga istoga Carea imam li ja ''toalet razor'', jer da je to nužno potrebno u mom slučaju, na što ja nisam znao odgovoriti, jer ja ne znam što je to i odlučim konačno sam ponovno čistiti svoju nastambu, da bih shvatio kako su one stvorile kozmički problem od tog čišćenja koje, kako već rekoh, nije zahtijevalo više od 1 sata u 15 dana.
I tako ja dadnem otkaz Campbelltown Community Care poučen iskustvom, da i sam dalje mogu održavati higijenu svog stana kao što sam to uostalom radio godinama pa pomislim kao je teško ovdje u stranom svijetu našim ljudima, ukoliko su prisiljeni iskati bilo kakvu pomoć.
I tako se ja oprostim od svih njih.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
BISKUPSKI PRSTEN ILI BIŽUTERIJA
Nikako se ne može reći da ja ne cijenim zlato. Posve je suprotno, ali tome nisu razlozi nikakove porodične ili religijske prirode.
Zlato i zlatarnice volim, jer su one bile veliki dio mog djetinjstva u Dubrovniku, kada sam kao sasvim malo dijete obilazio gradske zlatarnice i ta je ljubav ostala do dana današnjega.
I tako ja jedared odem do jedne zlatarnice u centru grada, koju sam poznavao od ranije pa se raspitam, ima li finih muških prstena, jer u doba vladavine radničke partije u Australiji bijaše donesena jedna uredba, da svaki penzioner dobije nekih 1.700 dolara dodatka, a ja pomislim kako bih mogao sačuvati taj novac na način, da kupim zlato, jer sam zapravo prilično štedljiva osoba.
I tako se odlučim, da kupim neki fini zlatni prten, prodavačica mi pokaže prstenje, ali primijetim krajičkom oka neki zeleni zlatni prsten, koji mi je bio poznat još iz doba moje rane mladosti u Dubrovniku pa je zamolim, da mi ga pokaže i doista, bijaše to lijepi biskupski prsten s agate dragim zelenim kamenom, koji bijaše na 20% popusta i kupim ja taj prsten. Nekada sam ga nosio, nekada nisam, ali uglavnom tome budu razlozi ti, da je taj prsten zahtijevao uvećanje, jer mi bijaše sasvim uzak.
I nekih dvije godine kasnije odem ja do iste zlatarnice u centru grada pa zamolim prodavačicu, da mi napravi veći opseg prstena, jer mi je ovaj mali, ona se složi pa mi veli, da će me taj posao koštati 120 dolara. Pristajem li ja na to ili ne?, jer bijaše u silnoj nedoumici, da je takav lijepi biskupski prsten prodala prije dvije godine tolikom bijedniku kakav sam ja i ja pristanem, a ona mi veli neka se javim za jedno 7 dana.
Nakon toga vremena odem ja do nje i ona mi dadne prošireni prsten, koji je prethodno bio tako očišćen, da se činilo da svijetli. Takav bijaše njegov sjaj i stavim taj prsten na prst svoje lijeve ruke pa krenem kući, ali nešto mi ne dade mira pa ja stanem zagledati taj prsten i na koncu bijah silno iznenađen, da ona na njemu nije utisnula žig, koji svaki zlatni prsten mora imati.
I sada bi me netko pitao zašto ona nije stavila žig na taj lijepi biskupski prsten?
Pa zato, da se on ne bi mogao po ničemu razlikovati od bižuterije, jer je i njoj kao i mnogima prije i poslije nje bilo jasno, da imaju posla sa posljednjom adelaidskom bijedom, koja nije ništa drugo, nego bižuterija.
I ja i dan danas nosim taj prsten bez žiga, iako je također istina, da sam ja svojim radovima iz kozmologije koji su objavljeni u Hrvatskoj, zapravo, na njega sam stavio svoj žig.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=125049
KAKO SAM POSTAO IDIOT?
Postoje neki fenomeni u Austaliji kojI su nama Hrvatima prilično strani.
Ja bih cijenjeno čitateljstvo upoznao sa jednim takvim australskim fenomenom: negdje prije neki dan uputim se ja gradskim autobusom do svoga sina u posjetu i ja sam malo pogriješio, jer sam izabao vrijeme nakon posla, dakle, doba najvećih gužvi u gradskom prometu.
Na sjedalicama autobusa predviđenog za invalide sjedilo je nas osmoro putnika od kojih sam ja bio najstariji i uđe na jednoj stanici jedna slijepa djevojka sa psom.
Red bi bio u svakom slučaju, da se netko od nas digne toj djevojci i ustupi joj mjesto na sjedištu, ali su svi očekivali da to učinim ja, a ja sam opet smatrao da ima mlađih, koji su to spremni napraviti i na koncu se jedna djevojka pokraj mene digne i ustupi joj mjesto, dok je djevojka preko puta doviknula, očito misleći na mene: ''Idiot!'', ali je ona i dalje nesmetano nastavila grijati svoju guzicu na mekom sjedištu lokalnoga autobusa.
I svi su ljudi u autobusu mislili, da je moja sveta dužnost, da se dignem toj djevojci, kako bi oni neometano nastavili sa putovanjem, jer je ovdje već stoljećima moda da migracija ili crnci ili neki drugi, koji nisu ''native'', budu na usluzi kako to Australcima padne na pamet.
Ima, doduše, jako puno komoditeta u toj filozofiji, samo što ja nekada ne pristajem na njega.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
OBLICI RELIGIJSKOG ŽIVOTA ABORIDŽINA
Ovu vrlo opsežnu i vrlo interesantnu temu posebno je obrađivao Emil Dirkem u svojoj velikoj knjizi ‘’Elementarni oblici religijskoga života’’, koja je nastala 1912. godine i od tada do danas doživjela je nekih šest izdanja.
Isto tako bi valjalo napomenuti, da se ništa posebno novog nije o temi australskih Aboridžana reklo od tog vremena i da su sve suvremene studije manje-više derivirane iz ove rasprave.
Također, trebalo bi uputiti cijenjeno čitateljstvo, da ovu knjigu nikako nije moguće pronaći u slobodnoj prodaji u Australiji, iako je riječ o djelu, koje najkompetentnije izlaže problematiku Aboridžana pa je malo čudno, da ostajemo ovdje prikraćeni za primjerak jedne fundamentalne literature.
Moguće je, na primjer, vrlo lako doći do knjige o suicidima istog autora ili do njegovih eseja iz sociologije religije, ali nikako nije dostupna u slobodnoj prodaji i ova njegova knjiga.
Zato smo u ovom malom eseju pomoć potražili u hrvatskom prijevodu, koji je objavljen u biblioteci ‘’Karijatida’’ 1982. godine.
I u ovom velikom i vrlo značajnome djelu Dirkem pokusava na primjeru australskih Aboridžana i njihova sistema vjerovanja pokazati kako su sve naše mentalne kategorije socijalnog karaktera i kako je religija izrazito društvenog karaktera: ''ako su kao što mi mislimo kategorije u biti kolektivne predstave one, prije svega, ispoljavaju stanja kolektiva, ovise od načina na koji je on uspostavljen i organiziran, od njegove morfologije, od njegovih religijskih, moralnih, ekonomskih itd ustanova.'' (str.16) i u tom smislu mi bismo mogli reći, da je Dirkem ovdje nastavio na svojevrstan način prethodni rad Kanta, imajući pred sobom obilje sociološkog materijala, koji mu je omogućio jednu antropološku teoriju pred kojom ostajemo zadivljeni i dan danas.
Tako se u ovoj njegovoj knjizi razmatraju problemi animizma, totemizma, klanske podjele aboridžanskih društava, da bi se konačno istakla ta ideja kako je religija čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja, koji se odnosi na svete i zabranjene stvari, koji sve svoje pristalice sjedinjuje u istu moralnu zajednicu zvanu Crkva.
Od tuda ovaj autor pokazuje, da je ideja religije neodvojiva od ideje Crkve i u tom smislu daje naslutiti, da religija mora biti izrazito kolektivna stvar (str.44).
Međutim, za naše čitateljstvo bit će potrebito pokazati na jednom primjeru iz svakodnevnoga života australskih Aboridžana, kako izgledaju kod njih religijski kultovi i religijski obredi, kako bismo sačinili jasnu distinkciju od tih primordijalnih obreda prema prosvijećenim obredima primjerenim našoj stvarnosti.
Tako u trećem dijelu ove knjige, pod naslovom ‘’Pozitivni kult’’ imamo opise svečanih obreda pa jedan od njih izgleda otprilike ovako: klan llpirla, a to je vrsta smole, kada dođe dan ‘intičiume’ okuplja se na mjestu gdje se uzdiže veliki kamen visok oko pet stopa, iznad njega se diže drugi okružen manjim kamenjem i jedno i drugo kamenje prikazuje gomile smole.
Alatunđa kopa zemlju u podnožju stijena i na svjetlo dana vadi čuringu, koja je ovdje bila zakopana, a i sama predstavlja nešto kao kvintesenciju smole.
Uspinje se, potom, na vrh najviše stijene, trlja se najprije čuringom, a onda najmanjim kamenjem, koje je rasuto unaokolo
Najzad, granama drveća mete prašinu, koja se nakupila na površini stijene, svatko od prisutnih čini to isto kada na njega dođe red.
Urođenici misle, da će se prašina razvijana na taj način spustiti na drveće mulga i proizvesti smolu.
I, doista, ove radnje prati pjesma prisutnih u kojoj je izražena spomenuta ideja (str.302)
U različitim varijantama isti obred susreće se i kod drugih aboridžanskih društava.
Kod Urabana postoji stijena, koja prikazuje nekog pretka klana Guštera, od nje se odlama kamenje, koje se razbacuje svuda unaokolo, kako bi se dobio plodan rod guštera.
Totemsko mjesto nalazi se kod dva stable, od kojih se jedno zove stablo obične vaške, a drugo paučje vaške.
Uzme se malo pijeska trlja se njime o stabla, zatim se razbacuje na sve strane.
Rasipanje prašine sa svetog kamenja u plamenu Mara pripisuje se intičiumi, koja je posvećena pčelama.
Međutim, kada je riječ o klokanu, onda je obred malo drugačiji.
Uzme se klokanov izmet, uvije se u neku vrstu trave, ovako uvijen izmet stavlja se na tlo između dva sloja trave pa se sve to potpali. Na vatri se, također, pale grane drveća kojim se zatim maše tako da iskrice vrcaju na sve strane. One igraju ulogu kao i prašina u prethodnim slučajevima. Međutim, da bi obred bio što djelotvorniji, u izvijesnim klanovima ljudi miješaju supstancu kamena sa svojom vlastitom supstancom.
Mladići sijeku vene i puštaju da njihova krv u mlazevima curi po stijeni. To se zbiva naročito u intičiumi posvećenoj cvijetu hakea u plemenu Arunta (str.303).
Evo, to su neki primjeri svečanih obreda kod australskih Aboridžana, koji danas žive jednim sasvim drugim životom urbanog gradskog pučanstva, kojima ove obredne svečanosti sve manje jesu stvarnost, dok im je urbani život civilizacije onaj njihov izbor, koji ih čini naročitom posebnošću britanske Australije.
Međutim, ostali su zapisi o njihovom primordijalnome životu, koji i danas bude znatiželju stranaca i ljudi povedenih osobitom poviješću ovog velikog kontinenta.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
