OBLICI RELIGIJSKOG ŽIVOTA ABORIDŽINA
Ovu vrlo opsežnu i vrlo interesantnu temu posebno je obrađivao Emil Dirkem u svojoj velikoj knjizi ‘’Elementarni oblici religijskoga života’’, koja je nastala 1912. godine i od tada do danas doživjela je nekih šest izdanja.
Isto tako bi valjalo napomenuti, da se ništa posebno novog nije o temi australskih Aboridžana reklo od tog vremena i da su sve suvremene studije manje-više derivirane iz ove rasprave.
Također, trebalo bi uputiti cijenjeno čitateljstvo, da ovu knjigu nikako nije moguće pronaći u slobodnoj prodaji u Australiji, iako je riječ o djelu, koje najkompetentnije izlaže problematiku Aboridžana pa je malo čudno, da ostajemo ovdje prikraćeni za primjerak jedne fundamentalne literature.
Moguće je, na primjer, vrlo lako doći do knjige o suicidima istog autora ili do njegovih eseja iz sociologije religije, ali nikako nije dostupna u slobodnoj prodaji i ova njegova knjiga.
Zato smo u ovom malom eseju pomoć potražili u hrvatskom prijevodu, koji je objavljen u biblioteci ‘’Karijatida’’ 1982. godine.
I u ovom velikom i vrlo značajnome djelu Dirkem pokusava na primjeru australskih Aboridžana i njihova sistema vjerovanja pokazati kako su sve naše mentalne kategorije socijalnog karaktera i kako je religija izrazito društvenog karaktera: ''ako su kao što mi mislimo kategorije u biti kolektivne predstave one, prije svega, ispoljavaju stanja kolektiva, ovise od načina na koji je on uspostavljen i organiziran, od njegove morfologije, od njegovih religijskih, moralnih, ekonomskih itd ustanova.'' (str.16) i u tom smislu mi bismo mogli reći, da je Dirkem ovdje nastavio na svojevrstan način prethodni rad Kanta, imajući pred sobom obilje sociološkog materijala, koji mu je omogućio jednu antropološku teoriju pred kojom ostajemo zadivljeni i dan danas.
Tako se u ovoj njegovoj knjizi razmatraju problemi animizma, totemizma, klanske podjele aboridžanskih društava, da bi se konačno istakla ta ideja kako je religija čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja, koji se odnosi na svete i zabranjene stvari, koji sve svoje pristalice sjedinjuje u istu moralnu zajednicu zvanu Crkva.
Od tuda ovaj autor pokazuje, da je ideja religije neodvojiva od ideje Crkve i u tom smislu daje naslutiti, da religija mora biti izrazito kolektivna stvar (str.44).
Međutim, za naše čitateljstvo bit će potrebito pokazati na jednom primjeru iz svakodnevnoga života australskih Aboridžana, kako izgledaju kod njih religijski kultovi i religijski obredi, kako bismo sačinili jasnu distinkciju od tih primordijalnih obreda prema prosvijećenim obredima primjerenim našoj stvarnosti.
Tako u trećem dijelu ove knjige, pod naslovom ‘’Pozitivni kult’’ imamo opise svečanih obreda pa jedan od njih izgleda otprilike ovako: klan llpirla, a to je vrsta smole, kada dođe dan ‘intičiume’ okuplja se na mjestu gdje se uzdiže veliki kamen visok oko pet stopa, iznad njega se diže drugi okružen manjim kamenjem i jedno i drugo kamenje prikazuje gomile smole.
Alatunđa kopa zemlju u podnožju stijena i na svjetlo dana vadi čuringu, koja je ovdje bila zakopana, a i sama predstavlja nešto kao kvintesenciju smole.
Uspinje se, potom, na vrh najviše stijene, trlja se najprije čuringom, a onda najmanjim kamenjem, koje je rasuto unaokolo
Najzad, granama drveća mete prašinu, koja se nakupila na površini stijene, svatko od prisutnih čini to isto kada na njega dođe red.
Urođenici misle, da će se prašina razvijana na taj način spustiti na drveće mulga i proizvesti smolu.
I, doista, ove radnje prati pjesma prisutnih u kojoj je izražena spomenuta ideja (str.302)
U različitim varijantama isti obred susreće se i kod drugih aboridžanskih društava.
Kod Urabana postoji stijena, koja prikazuje nekog pretka klana Guštera, od nje se odlama kamenje, koje se razbacuje svuda unaokolo, kako bi se dobio plodan rod guštera.
Totemsko mjesto nalazi se kod dva stable, od kojih se jedno zove stablo obične vaške, a drugo paučje vaške.
Uzme se malo pijeska trlja se njime o stabla, zatim se razbacuje na sve strane.
Rasipanje prašine sa svetog kamenja u plamenu Mara pripisuje se intičiumi, koja je posvećena pčelama.
Međutim, kada je riječ o klokanu, onda je obred malo drugačiji.
Uzme se klokanov izmet, uvije se u neku vrstu trave, ovako uvijen izmet stavlja se na tlo između dva sloja trave pa se sve to potpali. Na vatri se, također, pale grane drveća kojim se zatim maše tako da iskrice vrcaju na sve strane. One igraju ulogu kao i prašina u prethodnim slučajevima. Međutim, da bi obred bio što djelotvorniji, u izvijesnim klanovima ljudi miješaju supstancu kamena sa svojom vlastitom supstancom.
Mladići sijeku vene i puštaju da njihova krv u mlazevima curi po stijeni. To se zbiva naročito u intičiumi posvećenoj cvijetu hakea u plemenu Arunta (str.303).
Evo, to su neki primjeri svečanih obreda kod australskih Aboridžana, koji danas žive jednim sasvim drugim životom urbanog gradskog pučanstva, kojima ove obredne svečanosti sve manje jesu stvarnost, dok im je urbani život civilizacije onaj njihov izbor, koji ih čini naročitom posebnošću britanske Australije.
Međutim, ostali su zapisi o njihovom primordijalnome životu, koji i danas bude znatiželju stranaca i ljudi povedenih osobitom poviješću ovog velikog kontinenta.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
