Ima jedan sat ni po čemu naročito značajan.
Ti i ja ispod njega se nikada nismo našle,
jer to je samo običan sat
ispod kojeg se svi nalaze.

Mislile smo da nismo obične,
i da ne priliči da se ispod sata sastajemo.
Bojale smo se izgubiti u masi,
u masi svih sastajanja,
u masi zagrljaja i pozdrava,
jer ti i ja smo nešto posebno,
a taj sat ni po čemu poseban nije.

Da smo barem bile malo manje posebne
pa da se nađemo ispod sata,
u masi zagrljaja da i mi razmijenimo zagrljaj.

Sat nije ništa posebno.
Ti i ja smo bile
i sada više nismo,
a sat i dalje je.

Da smo se barem našle ispod sata...

Gromoglasnim glasom govori visoki
tamni čovik:
Smrt smrtova!
Smrtonosna smrt...
Kakva je smrt to bila!

Sjedi na zlatnim jastucima
kičasto uređenog kafića.

Na licu brada mu se nazire,
nosi brodarice, finu tamnoplavu košulju.
Tanke je linije i pivskog trbuha.
Crte lica su mu oštre i grube.

Možda u nekom drugom vremenu
bilo bi to lice ratnika, koljača.
Čovika kojem nije teško prerezat vrat sabljom,
čovika koji se nagledao krvi.

Glasno uzdiše i ispušta zvuk jaukanja,
rasteže se i diže ruke visoko.
Možda u nekom drugom vremenu tako bi vikao
nakon osvojenog komada zemlje,
ili nakon što je teškim plugom
preorao suhu zemlju.
Ili pak možda nakon što je oborio mamuta.

Drugačije je to danas.
Nema mamuta, nema sablje,
nema junaštva kakvog poznajemo iz priča i knjiga.

Njegova stražnjica doslovno počiva na zlatnim jastucima
dok skrola po mobitelu i ispija šalicu kave.

Nije on kriv - tako je to danas tamo di ja živim.
Junaci smo s distancom,
s genetskom maskom junaka naših predaka.

Tko je ta žena ispred mene?
Kopam i rujem po svojim sjećanjima.
Tramvaj me cima amo - tamo.
Pitam se da li vozač možda misli
da vreće krumpira vozi?

Pitam se pitam i dalje
tko je ta žena ispred mene?
Otvara notes ispisan brojevima i imenima,
na kratko rastegne usne u osmijeh,
noge je lagano prekrižila
i ruke sklopila.

Tko je ta dostojanstvena žena?
Lice i ruke su joj naborane,
ali sve je skladno, sve je kako treba biti,
ona je savršena.

Pomislim si
Da barem jednog dana
i ja imam ovako skladne bore na licu.

Tko je ta žena s blagom tugom u očima?

Um mi ne da mira dok ju tako krajičkom oka promatram.

Sjetim se svoje bake,
njezine fotelje
tv ekran
kazalište...

Čekaj! (skoro sam viknula usred tramvaja)
Stilske vježbe!
Moja baka obožava Stilske vježbe.
Bila je u šezdesetima, sedamdesetima, osamdesetima...

Sada znam tko je ta žena ispred mene,
sada konačno mogu izaći iz stare dvanaestice,
sada kada znam da je to Lela Margetić,
sada kada sam otišla stanicu dalje od kuće svoje.

Sjećam se vrućih ljetnih dana,
onih kada još nismo imali klimu,
kada je baba govorila da je promaja dovoljna
i da brački kamen sam od sebe kuću hladi.

Jeli smo uz otvorena balkonska vrata.
Nos nam se već priviknuo na miris soli i mora

(više nismo ni obraćali pažnju na taj umirujuć miris)

Koža mi je slana od jutarnjeg kupanja.
U ušima mi lagano zuji zvuk motora kaića.
Baba vadi sir iz frižidera i toči svoju treću čašu vina,
dide pali cigaretu.
Sve je kao i uvijek, baba se mršti na dim cigarete,
a dide odmahuje rukom.

Čuje se zveket vilica i tanjura,
suđe se pere.
Mama i ja ostajemo zadnje,
ostali već ubili popodnevno oko.

Iz vana dolazi zvuk ljeta.
Sve je mirno
sunce prži
nema sada van.

Nisam tada imala laptop ni Netflix.
Samo knjigu.
Uzela bi ju u ruke i čitala,
svega stranicu dvije dok nisam utonula u san.

Najljepši su mi ti ljetni popodnevni snovi bili .
spokoj je bio gotovo nestvaran.
Sanjala sam i bila budna istovremeno.

I sada znam kada me pitaš koliko te volim.
Eto toliko!
Kao te spokojne vruće ljetne dane.
Ti mi ih vračaš
Ti mi vračaš sva ta mirna ljeta.