Gromoglasnim glasom govori visoki
tamni čovik:
Smrt smrtova!
Smrtonosna smrt...
Kakva je smrt to bila!

Sjedi na zlatnim jastucima
kičasto uređenog kafića.

Na licu brada mu se nazire,
nosi brodarice, finu tamnoplavu košulju.
Tanke je linije i pivskog trbuha.
Crte lica su mu oštre i grube.

Možda u nekom drugom vremenu
bilo bi to lice ratnika, koljača.
Čovika kojem nije teško prerezat vrat sabljom,
čovika koji se nagledao krvi.

Glasno uzdiše i ispušta zvuk jaukanja,
rasteže se i diže ruke visoko.
Možda u nekom drugom vremenu tako bi vikao
nakon osvojenog komada zemlje,
ili nakon što je teškim plugom
preorao suhu zemlju.
Ili pak možda nakon što je oborio mamuta.

Drugačije je to danas.
Nema mamuta, nema sablje,
nema junaštva kakvog poznajemo iz priča i knjiga.

Njegova stražnjica doslovno počiva na zlatnim jastucima
dok skrola po mobitelu i ispija šalicu kave.

Nije on kriv - tako je to danas tamo di ja živim.
Junaci smo s distancom,
s genetskom maskom junaka naših predaka.