Svaka, ali baš svaka grupa koja nam dođe i s kojom zajednički radimo donese i ostavi jedan otisak, poseban otisak, svoj otisak.
Upravo stoga potičemo sve da osmisle svoj oblik na Zemlji, komuniciraju s njom na svoj način, komunicirju međusobno što je moguće homogenije, stvore i kreiraju nešto za što većina ni u snu nije pomislila da bi mogla uspjeti, da zna i da će moći...
Cijelu tu priču mi zovemo "energetski otisak". Nama je jako važan jer tako zajednički djelujemo na promjeni percepcije, iz uobičajene ravnine kreiramo i dobivamo oblike, zamislimo jedne a ponekad stvorimo sasvim druge, no to nije važno, kad se nakon nekog vremena okrenemo, taj otisak, trag je tu, baš tu i ostaje...Ostaje za druge grupe, slučajne prolaznike, namjerne posjetitelje, za slike, za blog...Ostaje za Zemlju, i Drvo, i Biljku, i Životinju...
Ima jedan poseban dio koji sam spoznala i koji mi je rečen, a volim ga koristiti kao uvod u Vilinske priče, sasvim je primjenjiv i na "energetski otisak".
Kad zagrebete površinu (u ovom slučaju Zemlje) u osobnoj potrazi za nečim što vam treba, odjednom dobijete cijeli Novi Svijet koji niste tažili, jednostavno zato što niste znali da on postoji.
Za svaku grupu mi imamo određenu koncepciju, no s grupom nas je uvijek puno i hodat ćemo(i stvarati) svijetom na način za koji smo kao grupa spremni, na način koji još ne znamo...
Poruka koju zajedno širimo i dijelimo, sijemo je - svojim postojanjem, razmišljanjem, postupcima, kreacijama ostavljamo tragove na Zemlji, Zraku, drugim Bićima, Sebi...
Razmišljajmo o tome da ostavimo dobre tragove, najbolje što u tom trenu možemo. Može zlatne, može zvjezdane, a može i one posute Vilinskom prašinom…
Svaki naš otisak stopala (i otisak koji ostavljamo radom i rukama) neka ostavi trag, predivan, koji se onda širi i vibrira i ostavlja glas, priču, sliku o nama osobno SVAKOM BIĆU KOJE GA ZNA PROČITATI.
Dolazak ekipe iz škole "Kod bolnice" Krapina, radovao nas je unaprijed jer je međužupanijski i baš je super što su nas otkrili (kako???!!!). Dogovarali smo se s Jasnom i u jednom trenu ona je rekla: "Dolazimo bez obzira na sve i sa sobom nosimo dobro raspoloženje, pa šta bude".
Dan je bio vruć. Stigli su oko 11, nikako se nismo mogli odlučiti da li da najprije radimo s konjima ili otisak, sve je na Suncu...
U tim trenutcima opterećivali smo malo i time što nemamo sjenicu već "samo" predivnu Krušku i stol, gredice su tek posijane i možda još i nisu baš impresivne, Zemlja je suha, hoće li to biti dovoljno zanimljivo, jesmo li stvarno sposobni zainteresirati grupu da se aktivira i uživa na 32 stupnja...Bla-bla, truć-truć, stalno ide po glavi...Stigli su, razvukli dekice, pojeli i polako krenuli. Kombinirali smo ciglu i oblice, onako kako djeca požele, u oblik u koji ispadne. kopalo se i pripremalo, cigle su se poslagivale, oblice polako organizirale, prve biljke su se pripremile i počinjala je sadnja. I sama sam išla od djeteta do djeteta, sa svakim napravila poneku sitnicu.
U jednom trenutku jedna je mama došla sa curicom i ona se željela uključiti u gradnju. Stisla je ciglu i uporno je poželjela položiti, tamo negdje gdje pripada. Mama ju je držala i pomagala joj, no i cigla je bila pomalo teška, a ona ju je poželjela staviti sama, baš sama.
Marko i Kristijan kopali su i slagali cigle, svi smo bili tu negdje.
U nekom trenutku smo se našle jedna pored druge i tada se meni dogodila Lana.
Dogovorile smo se da nam je bolje sjesti i slagati. Zajedno s Josipom počele smo graditi ogradicu od oblica.
Ivana i Mišela gradile su zajedno.
Sjedile smo, radile rukama rupe za oblice i zatrpavale ih. Svi smo zajedno pronalazili svoje cvijeće i baš svoje-njegovo mjesto za posaditi.
Dogovarale smo se. Izašle van iz kruga koji smo radili i odlučila je da želi započeti novi. Ok.
Vrijedne ruke i bose noge nastavljaju dalje i same.
Marko je pronašao baš-mjesto za svoju kombinaciju bilja.
Mišela je bila beskrajno vrijedna. Sve ove divne zelene presadnice donesli su nam na poklon jer su i sami bili vrijedni ove godine i imali su svoj eko-projekt u školi.
Lana je rekla da želi posaditi cvijeće, donesla sam ga a onda je ona pronašla svoj Cvijet i poželjela ga odnesti sebi doma i posaditi ga "sama posaditi jer ja sam sad velika curica i sama to mogu napraviti. Već smo napravili dosta ali ona je željela još jer "još nismo gotovi i imamo još posla". Svi su već završili, a mi smo još sjedile i radile - same, jer smo velike.
Negdje u tom trenutku sam spoznala što znači biti posve posvećen onome što radiš i onome s kim radiš. To su oni bezvremeni, bezgranični, svemoćni trenutci u kojima dijete doživljavamo ravnopravno, kada kao roditelji poželimo da naša djeca od nas i drugih budu shvaćena baš tako, u cjelovitosti i potpuno. Poželimo ih zadržati i zauvijek zapamtiti jer su potpuni, divni i uvijek potrebni - zbog djece, jer, oni bez takvih trenutaka i nas ne mogu postojati.
Dečki uživaju s Lunom, ona je uvijek apsolutna kraljica svih događanja.
Konačno i Patria.
Hana je, vrhunski kao uvijek, pomagala djeci i poticala ih da uspostave što bolji kontakt s konjem.
Erik se prvi dosjetio da bi idealno bilo Patriu nahraniti i osvježiti. Bravo Erik, bila ti je silno zahvalna.
Ivana je bila najhrabrija i prva ju prošetala.
Lana je uživala.
Osmjesi govore sve, zar ne!
Da, divno je bilo. Pokrenuli smo i "Ljeto bosih nogu u vrtu", uživali i silno se svima zahvaljujemo. Dobro pripremljena grupa prepuna dobrog raspoloženja, roditelji i djelatnici - klanjam se
