LAĐARI
Nedilja popodne. Ja i Starija zauzele svaka svoj dvosjed i gledamo neki film. Bezveze, smijemo se glupostima. I onda zapipijuće mobitel.
- Ej, di si?
- Doma.
- A mogla si dograda.... počela je.....
- A šta ja znan.... aj, eto me.
Malo san zakasnila, ali ulovila san najvažnije.
Neretvanski lađari.
Slovo po slovo, rič po rič i sa lađarima sam došla do okruglog posta. 700. Bilo je u ovoj brojčici svega i svačega, jako, jako osobnog, romantičnog, uvijenog, zavijenog, zafrkantskog, štufog i grintavog, tužnog i veselog, ponekad na samom rubu brisanja, sa strelicom na križiću.
I nakon svega i nemam baš nešto pametno za reč osim:
Hvala.
Hvala svima vama šta još uvik svratite a posebno onima šta su sa mnom od početka ovog mog piskaranja.
|