PRIKO PUTA
Jučer sam se digla malo ranije. Dobro, ne baš rano ka Galeb. Otvorin ponistru i ništa se ne vidi.
Znala san!
Magla više nije ništa neobično za ove naše krajeve. Ali kako se tenutno ništa ne događa i Grad je utonuo u san, kako nema spektakularnih otkrića i magleni krajolik dobro dođe za razbit monotoniju.
Brzinski kuvan kavu, oblačim rebe, patike i uputim se put grada. Možda uspijem ulovit nešto drugo osim uobičajenih slika.




A ha… magleno ribarenje.

Tu i tamo netko prođe priko rive.
Proć ću kroz park.

Jedan galeb i jedan ribar.

I palme su u magli.
Sve u svemu ništa posebno.
Jedna kapljica.

I ogrlica.

Na putu do kuće nečeg sam se sitila. Spizu ostavljam na stolu, oblačim đilet i iden bacit pogled. Visinski.
Da vidimo šta se događa priko puta.
Zamagljeni škver.

Platforma.


I malo drugačiji pogled na Grad i Katedralu.

|