Princess Valiant https://blog.dnevnik.hr/princezavaliant

četvrtak, 25.02.2010.

Čukni vo drvo... na dvor je prolet, živi sme

Kućanski poslovi su dobra lekcija iz skromnosti.
I prolaznosti. Čista duhovna vježba.
Odjeća s hrpe za pranje na štrik na hrpu za peglanje u ormar nosis dva dana i opet je na hrpi za pranje...
Usisavanje, punjenje suđerice, brisanje prašine... perpetuum mobile poslovi koje periodično opet i opet i opet.
A nitko ne vidi, ne primjećuje i ne cijeni.
Aj kuhanje, okupi se društvo za stolom, donesu ti vino i koji komplimentić :), al čišćenje je aktivnost u kojoj si sama sebi dovoljna. Ili frustrirana.
Ja sam si dovoljna. I zadovoljna.
Odrasla s majkom opsesivno-kompulzivnog tipa koja je išla usisavati iza mene, dvadesetak godina nisam prstom mrdnula. Jer se čistiti moralo točno na njen način, i nikad nije bilo dovoljno dobro. Ona je čistila i prigovarala kako sve mora sama. Danas znam da je to način na koji se osjeća korisnom... na koji se brani od promašenih odluka i neiživljenog života. Ona spika - "ako išta u životu znam, znam održavati kuću".
Ni danas ne razumijem zašto se nije razvela.
ti znas, kad sam nervozan, planem
pa mi ruka poleti
ali te moje tamne strane
ne znace da te ne volim
...
Kad sam prvi put čula stvar, tresla sam se pola dana.
To su moji roditelji.
Bili. Onda su ostarili, umorili se, odustali... Mislim da ju već godinama nije udario. A vrijeđaju se u četiri zida, obostrano. Što mene ne zanima.
Pristojni su baka i djed, Prcmoljak ih obožava i oni njega, i to je naša veza.

No, skrenula sam s teme...
Onda sam se odselila kod sadašnjeg Zakonitog... nisam znala vešmašinu uključiti. Strava.
Al sve se živ čovjek nauči.
Kad sam se odselila od mame, shvatila sam da volim bijelo vino (ona pije samo crno) i čišćenje.
I to ne samo čistu kuću, nego baš proces. Kojim od kaosa nastaje red.

Ponekad mislim kako je beznadno.
Razvojna psihologija kaže da dijete uči hodati do druge, a govoriti do četvrte-pete godine (nemojte me loviti za godine, maglovito se sjećam - ipak sam prije 100 godina diplomirala. Poanta je da postoje rokovi). Ako se ta razvojna faza propusti, nikag neće govoriti kako treba. Ili hodati.
Ili one priče o djeci vukovima, koje se odgojili čopori pa su nikad ili teško naučili govoriti i živjeti s drugim ljudima u nekakvoj relativno sretnoj, socijaliziranoj zajednici.
Ponekad se osjećam kao takvo dijete vuk.
Nisam dobila neke sposobnosti - pravo na disanje, osjećaj sreće što postojim, samopouzdanje da pokušam, alate za živjenje s pogreškama... I sad kopam noktima i zubima da to sama sebi stvorim.
A propustila sam svoju razvojnu fazu za to... i koliko god da se trudim, šepat ću sve dane života moga.
Teško mi je pomiriti se sa sobom šepavom.
Ali živa sam.
I to je nešto.

Divan je dan vani.
Da što brže završim posao pa si priuštim pola sata na suncu? :) mmmmmm.....

25.02.2010. u 09:48 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 17.02.2010.

Post mortem

Odahnula sam.
Prošlo je.
Valentinovo.
Sad kad gledam unazad, kužim da sam danima bila živčana, a nisam shvaćala zašto.
Imam dovoljno iskustva da znam kako me nije raspizdio zašarani zid ili bačena igračka (by Prcmoljak) ili višesano kašnjenje s posla i smeće ostavljeno u predsoblju (by Zakoniti).
I sad kad je proslo mogu reci...
Da, nadala sam se.
Nekoj sitnici, gelu za tuširanje iz DeeMa, nekoj krupnici kao fen nad kojim već mjesecima slinim (ima keramiku! i ione! a ja puštam kosu i treba mi svaka potpora u tome).
Prcmoljak je uspavao tatu, a ja sam, ne moguć vjerovat da to činim :), kopala po džepovima Zakonitog tražeći.... nešto, neki sitni dar kupljen to jutro u šopingcentru kad je zbrisao na wc i nije se vraćao pola sata.
Mogu li niže pasti? (mogu, mogu...)
Kad prekapaš džepove, sama si si kriva za ono što nađeš, to mi je jasno.
I da sam našla nešto za sumnju da ima ljubavnicu (tajni mobitel, čudni papirići, nepoznat ključ... ) - ne bi me uopće taknulo.
Čak bi mi laknulo što imam legalan, pred Bogom i ljudima uvažavan razlog za bijeg.
Loše. Loše. Loše.
O da, znam ja da Zakoniti ne voli Valentinovo, da misli kako je to konzumeristicko-imperijalističko-materijalistički praznik i blablabla....
Jebemu.
Dodji onda jedan blesav četvrtak ili nedjelju, ničim izazvan, i pokloni mi pjesmu. Nekad si čitao pjesme.
Donesi mi onu knjigu koju sam gledala u Profilu pa ipak ne kupila... kremu za zimogrožljiva stopala...

Ex me znao rasplakati i iznenaditi. Ex je pamtio da volim one kugle koje okreneš pa pada snijeg, crvene ruže (banalno do bola, ali volim ih), crtiće, ruske romane, tople šalove, kopče za kosu....
O, Ex je udarao ravno u srce.
Nazalost, i po obrazu.
I onda sam se udala za Zakonitog - jer sam znala da jedva da će ikad povisiti glas, da me nikad neće nazvati nespretnom glupačom jer sam prolila mlijeko, da me nikad neće udariti.
Jer sam mislila da je on moja jedina šansa da imam obitelj.
Better the devil you know. S tim da Zakoniti nije nikakav đavo, dapače.
A Prcmoljak je jedna od pet najboljih stvari u mom životu.
Ponekad mi krenu suze samo kad ga gledam kako spava...

I tako sam žrtvovala zaljubljenost, požudu i neizvjesnost... čovjeka iz mog prvog posta.
Mogućnosti.... za jednonoćnu avanturu ili za ljubav.
Moj (Ne)Mogući.

17.02.2010. u 09:37 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 22.01.2010.

Pametno i glupo

Donijela sam neke pametne odluke.
Da nećemo imati drugo dijete.
Bez obzira na situaciju, malo me štrecnulo kad sam vidjela koliko mu je laknulo.
On nije želio ni ovo prvo, barem ne tad. Ali želio je mene. A ja sam željela Prcmoljka.
Post mortem sve izgleda vrlo jednostavno... ispravni potezi, pogrešni potezi.
Lako je biti general poslije bitke. Etc.

Pospremam stan. To mi je druga pametna.
Čistim, bacam, ostavljam kraj kontejnera (jedna skupljačica boca prolazi svako jutro, i uzme sve što joj se čini upotrebljivim). Brišem prašinu, da izađem iz oblaka. Metem mucice ispod kreveta i pronalazim: autiće, naušnicu, nedočitanu knjigu. Čudim se svim tim stvarima :)
Još da mogu svoj život tako lako pomesti... da postoji opcija delete.
Imam gužvu na poslu, pa su mi planovi o odleđivanju frižidera trenutno zaleđeni :)
I čekam proljeće. Rana svitanja i duge dane. Toplinu.
Fali mi muving, trčanje parkom, ljuljačke i tobogani. Ne znam jel više fali Prcmoljku ili meni.
On obožava svog oca.
Svaki dan me bar 3x pita di je tata. Danas je bio strašno razočaran kad smo se vratili iz grada, a tate nije bilo doma.
U pola devet navečer.
Ne, nije da se zabavlja i ne mari za obitelj.
Tata je na poslu. Tatino radno vrijeme završava u pet, ali tata ostaje... dok ga moji pozivi na mob ne potjeraju kući.
On kaže da mora, ja kažem da je sam tako izabrao.
Da ga ne plaćaju toliko da bi dijete odrastalo bez njega.
On kaže da sam luda, da budem sretna što u ovo vrijeme krize i recesije ima posao.
Ja kažem da je i u najboljim vremenima radio tako.
On kaže, ja kažem, on kaže...
I ne razumijemo se.

Htjela bih ponovo čitati.
Prošla sam danas knjižarom i zlo mi je došlo od popularne psihologije, kvazi i religije, bestselera i knjiga koje nisu vrijedne papira na kom su štampane.
Nekad sam voljela SF, nekad dok je knjiga imala 100 fenomenalnih strana.
Tko da se probije kroz Lavove nečega ili Tiganu od pola tone?


Glupe odluke?
Počela sam pušiti, opet.
Nakon skoro četiri godine apstinencije i povremenog žicanja, zadnjih mjesec dana kupujem cigarete.
Ajd, moglo je biti i gore :)

22.01.2010. u 00:40 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.01.2010.

Pitanje za početak

Dobro jutro, džezeri...
Je li meni dobro? Pa, imala sam i gorih.
Kronično sam neispavana, ujutro se ne mogu probuditi, navečer ne mogu zaspati.
Volim jutra.
Kad Zakoniti ode na posao, a Prcmoljak u vrtić... ja ostanem sama sa svojom esspresso nesicom (dosta mlijeka i bez sećera, molim).
Mirno je i ja sam mirna. Mogu čuti svoje misli.
Dakle, to sam ja: sredina tridesetih, muž, dijete komada jedan, stančić na periferiji Grada, nešto kao posao (jedva za preživjeti) i ništa kao karijera.
A mogla sam biti njegova kraljica.
Je li ikad zapravo bilo nade?
Jesu li Lancelot i Guinevere mogli pobjeci u susjedno kraljevstvo?
Je li spaljena zemlja i deset godina rata vrijedila Parisu deset godina s Helenom?
Kako mi nedostaješ... tvoj alanfordovski smisao za humor, uvrnute priče iz onog drugog života.
I sve smo to jos mogli prijeći... komplicirane rodbinsko-prijateljsko-svi-u-krug odnose... moje tamne strane... tvoju ambivalentnost...
Ja sam nas pokopala. Kad sam se udala.
Sjećam se izraza na tvom licu... i nejasnog, neartikuliranog glasa što šapće da sam pogriješila.
Ti ne praštaš.
Dovoljno smo dugo bili prijatelji da to znam.
Ej, lanjski snijegovi...
I kuda da krenem sad?
Zakoniti je dobar čovjek. Prosječan muž (prljave čarape nasred sobe included), blag otac.
Samo ga više ne volim.
Ne volim njegovu logiku, njegovu distanciranost, njegov oklop od samokontrole (u petnaest godina koliko se znamo nikad ga nisam vidjela pijanog... pripitog... ono, doma, za nas racun... ne), proračunatost... odmjerenost...
Povremeno mi je drag, ali na pomisao da ću sljedećih deset, dvadeset... pet... tri... godine provesti s njim, ledi mi se želudac.
Polako ću se i ja kameniti, dok se skroz ne ukočim.
I nešto, netko u meni, vrišti NE.
I da sam sama, ne bih dvaput razmišljala.
Ali nisam. I oduzeti djetetu oca jer ja želim još malo radosti prije nego što umrem... ne znam.
Jesam li dovoljno sebična za to?
That's the question.

07.01.2010. u 19:31 • 2 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dnevnik princeze u srcu :), u stvarnosti razmažene, šašave i žestoke, povremeno opsesivne, povremeno normalne, žive u svakom slučaju.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr