Kućanski poslovi su dobra lekcija iz skromnosti.
I prolaznosti. Čista duhovna vježba.
Odjeća s hrpe za pranje na štrik na hrpu za peglanje u ormar nosis dva dana i opet je na hrpi za pranje...
Usisavanje, punjenje suđerice, brisanje prašine... perpetuum mobile poslovi koje periodično opet i opet i opet.
A nitko ne vidi, ne primjećuje i ne cijeni.
Aj kuhanje, okupi se društvo za stolom, donesu ti vino i koji komplimentić :), al čišćenje je aktivnost u kojoj si sama sebi dovoljna. Ili frustrirana.
Ja sam si dovoljna. I zadovoljna.
Odrasla s majkom opsesivno-kompulzivnog tipa koja je išla usisavati iza mene, dvadesetak godina nisam prstom mrdnula. Jer se čistiti moralo točno na njen način, i nikad nije bilo dovoljno dobro. Ona je čistila i prigovarala kako sve mora sama. Danas znam da je to način na koji se osjeća korisnom... na koji se brani od promašenih odluka i neiživljenog života. Ona spika - "ako išta u životu znam, znam održavati kuću".
Ni danas ne razumijem zašto se nije razvela.
ti znas, kad sam nervozan, planem
pa mi ruka poleti
ali te moje tamne strane
ne znace da te ne volim...
Kad sam prvi put čula stvar, tresla sam se pola dana.
To su moji roditelji.
Bili. Onda su ostarili, umorili se, odustali... Mislim da ju već godinama nije udario. A vrijeđaju se u četiri zida, obostrano. Što mene ne zanima.
Pristojni su baka i djed, Prcmoljak ih obožava i oni njega, i to je naša veza.
No, skrenula sam s teme...
Onda sam se odselila kod sadašnjeg Zakonitog... nisam znala vešmašinu uključiti. Strava.
Al sve se živ čovjek nauči.
Kad sam se odselila od mame, shvatila sam da volim bijelo vino (ona pije samo crno) i čišćenje.
I to ne samo čistu kuću, nego baš proces. Kojim od kaosa nastaje red.
Ponekad mislim kako je beznadno.
Razvojna psihologija kaže da dijete uči hodati do druge, a govoriti do četvrte-pete godine (nemojte me loviti za godine, maglovito se sjećam - ipak sam prije 100 godina diplomirala. Poanta je da postoje rokovi). Ako se ta razvojna faza propusti, nikag neće govoriti kako treba. Ili hodati.
Ili one priče o djeci vukovima, koje se odgojili čopori pa su nikad ili teško naučili govoriti i živjeti s drugim ljudima u nekakvoj relativno sretnoj, socijaliziranoj zajednici.
Ponekad se osjećam kao takvo dijete vuk.
Nisam dobila neke sposobnosti - pravo na disanje, osjećaj sreće što postojim, samopouzdanje da pokušam, alate za živjenje s pogreškama... I sad kopam noktima i zubima da to sama sebi stvorim.
A propustila sam svoju razvojnu fazu za to... i koliko god da se trudim, šepat ću sve dane života moga.
Teško mi je pomiriti se sa sobom šepavom.
Ali živa sam.
I to je nešto.
Divan je dan vani.
Da što brže završim posao pa si priuštim pola sata na suncu? :) mmmmmm.....
Post je objavljen 25.02.2010. u 09:48 sati.