Dobro jutro, džezeri...
Je li meni dobro? Pa, imala sam i gorih.
Kronično sam neispavana, ujutro se ne mogu probuditi, navečer ne mogu zaspati.
Volim jutra.
Kad Zakoniti ode na posao, a Prcmoljak u vrtić... ja ostanem sama sa svojom esspresso nesicom (dosta mlijeka i bez sećera, molim).
Mirno je i ja sam mirna. Mogu čuti svoje misli.
Dakle, to sam ja: sredina tridesetih, muž, dijete komada jedan, stančić na periferiji Grada, nešto kao posao (jedva za preživjeti) i ništa kao karijera.
A mogla sam biti njegova kraljica.
Je li ikad zapravo bilo nade?
Jesu li Lancelot i Guinevere mogli pobjeci u susjedno kraljevstvo?
Je li spaljena zemlja i deset godina rata vrijedila Parisu deset godina s Helenom?
Kako mi nedostaješ... tvoj alanfordovski smisao za humor, uvrnute priče iz onog drugog života.
I sve smo to jos mogli prijeći... komplicirane rodbinsko-prijateljsko-svi-u-krug odnose... moje tamne strane... tvoju ambivalentnost...
Ja sam nas pokopala. Kad sam se udala.
Sjećam se izraza na tvom licu... i nejasnog, neartikuliranog glasa što šapće da sam pogriješila.
Ti ne praštaš.
Dovoljno smo dugo bili prijatelji da to znam.
Ej, lanjski snijegovi...
I kuda da krenem sad?
Zakoniti je dobar čovjek. Prosječan muž (prljave čarape nasred sobe included), blag otac.
Samo ga više ne volim.
Ne volim njegovu logiku, njegovu distanciranost, njegov oklop od samokontrole (u petnaest godina koliko se znamo nikad ga nisam vidjela pijanog... pripitog... ono, doma, za nas racun... ne), proračunatost... odmjerenost...
Povremeno mi je drag, ali na pomisao da ću sljedećih deset, dvadeset... pet... tri... godine provesti s njim, ledi mi se želudac.
Polako ću se i ja kameniti, dok se skroz ne ukočim.
I nešto, netko u meni, vrišti NE.
I da sam sama, ne bih dvaput razmišljala.
Ali nisam. I oduzeti djetetu oca jer ja želim još malo radosti prije nego što umrem... ne znam.
Jesam li dovoljno sebična za to?
That's the question.
Post je objavljen 07.01.2010. u 19:31 sati.