Price O Duhovima !

nedjelja, 26.09.2010.

Bakina sjena

ovo je valjda istina..neznam jeli ili nije istina ali sam sluso na radiju kako se pricaju strasni dogadjaji.Jedna je zena vecerala sam muzem jer je on radio 3 smjenu on je otisao i ona je zakljucala vrata.Nije dizala veceru (nije je sklonila) i u pola noci je probudilo kako se neko cuje da jede i cuje se kako kasika lupa od tanjir i ona je zvala muza kakada je on dosao ostatak hrane koji nisu pojeli je nestao...i nikada nisu saznali sta je zapravo bilo
Ovo se dogodilo mojoj baki. Kad je imala 20-ak godina živjele su ona i mama joj same u kući u centru splitu. Spavale su svaku noć u istoj sobi na braćnom krevetu skupa (otac joj je umro). Jedne noći moja se baka probudila usred noći i vidila neku sjenu koja joj je stala kraj nogu. Sjena joj je počela prilaziti i penjat se na krevet po njoj. Osjetila je veliku težinu na nogama, a zatim joj je sjena došla do vrata i počela je gušit. Ona nije mogla ništa, niti se pomaknut niti disat. Sjena joj je rekla nešto na latinski i nakon toga se velikom brzinom povukla s nje i pala na pod. Taj udarac se čuo i probudio je njenu mamu šta je spavala do nje. Nakon toga svaku noć idućoh 3 mjeseca se događalo isto. Svaku noć. Onda su one pozvale svećenika kod sebe doma i on je rekao da osjeća prisutnost zlih sila. Nakon toga su se odselile iz tog stana i više nikad se to nije ponovilo.

Crna sjena

Sto cu vam sada ispricati u najmanju ruku je cudno, nije moja prica, od moga prijatelja koji se ubio, ali koliko god sam mu vjerovao, i znali smo se od djetinjstva, znam da nikada nebi lagao niti izmisljao nesto da bude poseban ili nesto, ali jednostavno, i u meni se pojavila sumnja, iako vise vjerujem da je istina...

Dugo je pricao kako je bio siguran da mu svake noci netko seta u stanu, i mislio je kako netko ima kljuceve od njegova stana, dode i plasi ga po kuci. Nikada mu nista nije nestalo, ali on je jos uvijek bio siguran da mu netko seta po kuci. Ja sam mislio da mu se pricinjava ili da ga stvarno netko od njegovih samo plasi. Inace, zivio je sam. Tek mi je tjedan dana prije nego sto se ubio rekao koliko ga je strah, kako vise uopce ne spava. Nisam tome posvecivao previse pozornosti, tj. nisam uopce mislio koliko ga je strah, i nisam vidio da mu to predstavlja veliki problem, mislio sam proci ce ga... Jedan dan rekao mi je da je vidio nekakve crne sjene, da je siguran da nije sala, poceo se tresti i ja sam mu ponudio da dode prespavati kod mene... ali iste veceri nije dosao d o mene...ubio se, bacio se kroz prozor.

I dan danas neznam sto da mislim, cudno je. I jedno sto me jako vuce na to da je govorio istinu je nacin na koji se ubio. Znam da nije bio od osoba koje bi se samo tako bacile kroz prozor, nesto veliko ga je trebalo natjerati na to... kako god, na mene je uspio baciti dio svoga straha...
E ljudi ev moja prica istinita je

ponedjeljak, 20.09.2010.

DemonIii ! ...

Demoni su sve od sotoninih pristaša, palih anđela do zlih stvorenja. Kroz razne imaginarne filmove i knjige stvaratelj ih može definirati po onome što je njemu značajno.

Od najstarijih se vremena vjerovalo da demoni mogu utjecati na život i sudbinu ljudi. U pretkršćanskim vremenima bile su to dobre i zle natprirodne sile, duše pokojnika, nevidljiva bića, neka vrsta duhovnih savjetnika. Kasnije su dobili atribute i obličja zlih duhova, vještica i vragova kojih su se ljudi iskreno bojali.
Demoni iz grčke mitologije doživjeli su metamorfozu od bića sličnih bogovima do zlih duhova, egzistirali su u podzemnim svjetovima i javljali se na poziv okultista (čarobnjaka) prilikom obrednih crno-magijskih ceremonijala i obreda žrtvovanja.
U kršćanskoj demonologiji, demoni su anđeli koji su izdali svoju prirodu, ali koji nisu zli ni po prirodi ni po podrijetlu, već zbog toga što se ne pokoravaju svojoj prirodi. Uopćeno je mišljenje da demoni predstavljaju personifikaciju zla i da čovjeka ne okružuju samo noću, kada vrše napade i izazivaju noćne more i košmare, već uvijek, u svako doba dana. Demoni mogu doći i bez poziva da bi opsjedali duše nevjernika ili griješnika, ljudi koji su se različitim nedjelima tijekom života „ogriješili“ o ljudski moral i nebeska pravila.

Toreador .. !

Čuvena španska Korida! Od aprila do kraja oktobra, nedeljom i praznicima, velike okrugle arene širom Španije, pune su najrazličitijeg sveta kako domaćeg, tako i radoznalih, stranih turista. Plaza de toros, Coririda de toros! Predstave obično započinju svečanim zvucima fanfara i paradom konjanika-pikadora sa kopljima, banderiljerima i zatim matadorima tj. toreadorima. Nakon svečanog defilea i pozdrava, u arenu se pušta bik koji jureći po areni biva sve više razjaren. Najpre ga dva konjanika kopljima gađaju u grbinu nansoseći mu otvorene rane koje ga još više razjaruju. Konjanici se zatim povlače i u arenu nastupaju banderiljerosi sa bodežima u obliku strela koji nastavljaju krvavi pir. Kada jureći ih po areni i usled umora i krvarenja bik malo malaksava, u arenu nastupa zvezda predstave, sam matador-toreador. Držeći u ruci mač i crveni plašt, on izaziva bika da nasrće i veštim, za oko zadivljujućim gotovo baletskim pokretima tela, izbegava direktan susret sa rogovima razjarenog bika. Te bravurozne figure toreadora i svaki promašaj bika tj. njegovo naletanje na crveni plašt, publika u areni u tansu pozdravlja sa čuvenim «O-le!».Kada se zamorena životinja primiri, toreador mu prilazi spreda i veštim ubodom mača, baca bika na tlo, praktično zadaje smrtonosni udarac. Publika frenetično pozdravlja toreadora, dok par konja odvlači ubijenu životinju iz arene. Za jednu pretstavu obično bude ubijeno po šest bikova.Po odnošenju iz arene, ubijene bikove odvoze do klanica gde se zatim meso prerađuje i nosi restoranima i mesarama.Armando Domingez, jedan je od čuveni toreadora španskih arena. Njegovi nastupi su garancija da će arene biti pune do poslednjeg mesta. Njegova virtuoznost, hrabrost i nadasve veština uvrstile su ga u listu vrhunskih majstora ove specifične profesije latino zemalja. Gledao se oči u oči sa najbesnijim i najopasnijim bikovima Iberijskog poluostrva.Tog septembraskog popodneva 1996.godine, opet je ustreptao masu madridske arene doovodeći je do ekstaze. Za njega je to bila samo rutinska predstava, kao mnoge do tada. Kao imnoge večeri posle borbi, sa svojim društvom u kojem su bili njegovi prijatelji i učesnici koride posetili su čuveni madridski restoran u blizini Plaze de toros. Večerali su kao i obično uz dobro i čuveno špansko crno vino dok se na podijumu čule gitare u ritmu i ples flamenga. Vladala je veoma opuštena atmosfera posle napornog popodneva. U jednom trenutku, čuveni Armando iznenada je zabacio telo unazad, uvatio se za grlo, i sav pomodreo, srušio se sa stolice. Prijatelji su mu u trenutku priskočili u pomoć i uvidevši ozbiljnost situacije, odmah pozvali kola Hitne pomoći. Pošto na licu mesta nisu mogli da ga intervencijom lekara povrate, hitno je prebačen u obližnju bolnicu. Međutim, nažalost, bilo je kasno, pomoći nije bilo. Armando Domingez je preminuo.Lekari mu nisu mogli pomoći, ugušio se zalogajem koji mu se zaglavio u grlu. Bio je to poveći komad šnicle, verovatno bika koji je tu negde i ubijen u nekoj areni Koride. Neki su smatralai da je to bila možda osveta nekog nastradalog bika za toreadorove grehe počinjene u areni.

nedjelja, 19.09.2010.

Najbizarnije Smrti ..

FBI svake godine poslie istrage od oko 3600 ubistava, donosi u javnost najbizarnije slučajeve godine.
Evo 12 najšokantnijih smrtnih slučajeva:

1. 36-godišnjeg Alexa Mijtusta umorila je njegova žena naoružana s jednim vibratorom od 50 centimetara. Gospođi Mijtust su dosadile bizarne seksualne želje njenog supruga, te je ovaj pola metarski alat celog smestila u njegovu stražnjicu, uzrokujući time svojem suprugu smrtonosne unutrasnje povrede

2. 99-godišnja Debby Mills-Newbroughton izgubila je život prelazeći ulicu.Ova starija gospođa je slijedeći je dan trebala napuniti sto godina života,bila je upravo na putu na svoju proslavu, u kolicima, u društvu svoje kćeri,kada ju je udario kamion koji joj je vozio rođendansku tortu..

3. Smrt Petera Stonea (42) prouzročila je 8-godišnja kćerkica, koju je bezvečere po kazni poslao u njenu sobu. Mlada Samantha Stone mislila je da joj to nitko ne može učiniti nekažnjeno, pa je u očevu kavu odmah stavila 72 tablete otrova za pacove. Žrtva je poslije prvog gutljaja pala sa stolice i umrla. Djevojčica je dobila uslovnu kaznu , jer prema mišljenju sudije, nije bila svesna svog čina. sudija je kasnije verovatno uvidio pogrešku, kada je nakon mjesec dana Samantha na isti način pokušala otrovati i svoju majku.

4. 17-godišnjeg Davida Danilta ubila je njegova cura, kada je poslije randevua dečko tražio nešto više. Na njegov prijedlog odgovorila je jedna dvocijevka za lov. Carla (cura) je dobila oružje od oca "Za svaki slučaj"..

5. Kraj Javiera Halosa (27) prouzočio je njegov stanodavac. Kirk Weston se toliko razljutio zbog činjenice da podstanar već osam godina ne plaća najam da ga je pretukao na smrt s jednom daskom za wc-školjku..

6. 44-godišnju Megan Fry upucala su 14 policajaca, kada je nesretna žena zalutala u jednu streljanu za obuku policajaca. Kada je žene primijetila da na ulici nailazi nekoliko policajaca, iskočila je i viknula "Bu!". Policajci su, pomislivši da je u pitanju jedna meta koja iskače, istog trena otvorili vatru na nju, te je od 67 metaka 40 pogodilo "ciljanu metu". Prema jednom policajčevom mišljenju, žena je djelovala jako stvarno.

7. 20-godišnju Juliu Smeeth ubio je stariji brat jednim mobitelom, jer je cura previše razgovarala. Smrt žrtve prouzročila je jedna slomljena antena.

8. Poznati američki atomski zanstvenik Harold Simms ubio je svoju ženu, jer ga je varala sa susjedom. Ženino sjenilo za oči zamijenio je za uranijsku mješavinu, koja je u roku tri mjeseca usmrtila Helenu Simms. Iako je žrtva pokazivala sve znakove bolesti zračenja (opala joj kosa, oslabio joj vid),nikada nije bila kod liječnika.

9. Narednik John Joe Winter natovario je ženin auto Trintynitrate eksplozivom (slično C4-u), te ga detonirao. Damin Ford Taurus sadržavao je 750 kg eksploziva, što je skoro dupla količina u od one koja je korištena pri terorističkom napadu u Oklahomi sa 168 žrtava. Eksploziju se moglo čuti i na daljini od 14 kilometara. Dijelove auta i ostatke žrtve nisu nikada pronašli, ali jesu jedan 55-metarski krater. Od ceste je nestalo oko 500 metara.

10. 35-godišnju Patty Winter ubio je susjed. Falt Hame (susjed) je godinama gradio zračni pogon F6 Phantom zrakoplova u svom vrtu, zbog čega je susjeda jako negodovala, zbog ogomne buke i opsanosti od požara. Nakon što ga je žena prijavila, jednog nedjeljnog jutra Hame je pozvao susjedu na šalicu kave, da rasprave problem. Žena nije znala da je njen susjed promijenio stanje pogona. Kada je krenula kući, Hame je pokrenuo zračni pogon, koji je istog trenutka usmrtio susjedu, a njene obrise utisnuo u beton.

11. Homoseksualac Michael Lewis je potaknut filmom "Die Hard- Život je uvijek skup" odlučio riješiti se ljubavnika. Onesvijestio je Tonya Berrya,navukao na njega jedan dvostrani oglasni pano, na koji je napiso, s jedne strane "Smrt niggerima!", a s druge "Bog voli Klu Klux Klan!". Lewis se poslije toga odvezao u Harlem sa žrtvom i ostavio nesretnika na ulici. Berry je u roku od dvije minute bio mrtav.

12. 26-godišnjeg Conrada Middletona ubio je brat blizanac, nakon što se nisu mogli dogovoriti o vlasništvu nad kućom, koju su naslijedili poslije smrti

Vampirrr .. :/

Arnaut Pavle (u zapadnoj literaturi poznat kao Arnold Paole (Arnold Paole)) je bio srpski hajduk za koga se verovalo da je nakon svoje smrti postao vampir. Priča o Pavlu je jedna od ranih priča o vampirima, koja se očuvala godinama bez promene. Smatra se da deo njegovog imena „Arnaut“ označavalo njegovu vojnu službu u osmanlijskoj vojsci, jer su hrišćanske najamnike u turskoj vojsci tada nazivali „arnautima“.

Rane 1725. Arnaut Pavle se vratio iz turske vojske u svoj rodni kraj kod Morave. Severna centralna Srbija bila je od 1718 pod austrijskom vlasšću. Selo se u kasnijem izveštaju komesara Johanesa Flikingera zvalo "Meduegia" (Medveđa?), koje se u prvim tumačenjima često povezivalo sa današnjom Medveđom. Međutim, današnja Medveđa (u Jablaničkom okrugu) se nije nalazila pod austrijskom vlašću. Istraživanja novijeg datuma su naknadno utvrdila da je pomenuta Medveđa verovatno selo u okolini Svilajnca, na putu prema Despotovcu, u Pomoravlju. Bivši najamnik je kupio nešto zemlje, okrenuo se poljoprivredi i bio je brzo poznat seoskoj zajednici. Moguće da je dobijao novčanu podršku austrijske vojne uprave, koja je težila da na granici prema Osmanlijama drži vojnu miliciju upoznata terenom, okolnostima i turskom vojskom. Zavoleo je ćerku jednog komšije i ubrzo su se venčali.

Pavle je govorio svojoj ženi o svom strahu da umre rano. Kad je služio tursku vojsku bio je postavljen "kod Kosova u turskoj Srbiji" (u originalu „bey Gossowa in dem türckischen Servien“), gde je vladalo sujeverje da prokletstvo nađe onog ko bi izvršio samoubistvo; taj bi se vratio iz mrtvih, to jest kao mrtvac ne bi našao mir. Takođe je govorio da je u Grčkoj imao susret sa vampirom, koji ga je pratio do „turske Srbije“ gde ga je Pavle ubio. Pavle je otvorio grob vampira i spalio ga. Osim toga je jeo od zemlje ispod koje je ležao vampir da bi se zaštitio od budućih napada. Doživljaj je toliko uticao na njega da je napustio vojsku i vratio se rodnom kraju.

1725. ili 1727. Pavle je pao sa velike visine i odnesen onesvešćen kući. Imao je verovatno teške unutrašnje povrede, te je brzo umro. Po Johanesu Flikingeru pao je sa senjaka i slomio vrat. Sahranjen je na mesnom groblju. Nakon kratkog vremena počele su vesti o njemu. Viđen je više puta u svom kraju, uvek noću. Jedni su tvrdili da ih je posećivao i davio. Međutim, niko nije govorio da je hteo da sisa krv. Nekoliko nedelja kasnije više ljudi koji su tvrdili da su ga videli su nađeni mrtvim, sa nejasnim uzrokom smrti. Broj umrlih je brojao oko četiri. Meštani su na predlog svog „hadnuka“ (hajduk, vračar, lekar?), koji je ranije prisustvao istim događajima, otvorili njegov grob, probili kolac kroz njegovo mrtvo telo i spalili ga. Isto su učinili sa telima žrtava. (Iste godine 1725. je u selu Kisiljevu kod Požarevca umro i Petar Blagojević, čovek za koga se takođe sumnja da je nakon smrti postao vampir. Jako mala raUdaljina iUmeđu ova dva slučaja dovodi ih u direktnu vezu, tj. da je Pavle uzrok posmrtnih dešavanja sa Petrom).

1731. počelo je novo umiranje u Pavlovom kraju. Umrlo je sedamnaestoro ljudi, opet sa nejasnim uzrokom smrti. Prva koja je umrla bila je 60-godišnja Milica, zatim jedno osmogodišnje dete, dvadesetogodišnja Stana (umrla pri porađaju, govorila da se mazala vampirskom krvlju) i njeno novorođeno dete, jedan šesnaestogodišnji momak (umro posle tri dana bolesti), jedna desetogodišnja devojčica, sedamnaestogodišnji Joanikije (umro posle tri dana bolesti), onda „hadnukova“ supruga, zatim Ruža (umrla posle deset dana bolesti), šezdesetogodišnji Stanče, dvadesetpetogodišnji hajdučki sin Miloje (umro posle tri meseca bolesti), Ružino dete (osamnaest dana staro), dvadesetjednogodišnji Rade (umro posle tri meseca bolesti), žena lokalnog hajdučkog barjaktara sa njenim detetom, dete „hadnukove“ supruge, i dvadesetogodišnja snaja hajduka Jovice Stanojka (umrla posle tri dana bolesti). Zadnja koja je umrla, Stanojka, govorila je da se petnaestak dana ranije probudila noći gušena te da je bila davljena od Miloja. Prva koja je umrla, Milica, jela je goveđe meso čiju je krv navodno pio pet godina ranije Arnaut Pavle.

Austrijska vojna uprava u Beogradu poslala je zvaničnu komisiju da razjasni situaciju, sačinjenu od komesara Johanes Flikinger (Johannes Flückinger), leutnanta Butener (Buttener) i J. H. fon Lindenfels (J.H. von Lindenfels), dva vojnih lekara, Isak Zigel (Isaac Siegel) i Johan Fridrih Baumgertner (Johann Friedrich Baumgärtner), i jednog sveštenika. Otvorili su uz prisustvo mesnih starešina, među njima hajdučki kapetan "Gorschitz Haduck" (Goršić hajduk?), i lokalnih Roma grobove umrulog Radeta, "hadnukove" žene i deteta i barjaktarove žene i deteta, da ekshumiraju njihova tela.

Što su našli začudilo ih je: njihova mrtva tela su izgledala da nisu trulila, a kosa i nokti kao da su porasli. Lica su bila rumena i naduvena. Ali dokaz o navodnom vampirizmu bila je sveža krv na njihovim usnama. Austrijski komesari su naredili Romima da svim leševima sa istim znakovima odseku glave i spale. Johanes Flikinger je poslao opširni izveštaj u Beč, u kojim je dao pregled i pokušavao da objasni pomenuta dešavanja.

Njegov izveštaj je bio objavljen u više novina i izazvao je u Evropi dugogodišnju diskusiju o vampirima. Objavljenje su za nekoliko godina više od dvadeset radova. Centar diskusije bio je protestantski deo Nemačke, u kojem teološkom učenju nije smelo da bude takozvanih povratnika, koji bi se posle njihove smrti pokazivali živima i njima činili štetu. Sam Flikinger bio je skeptičan prema natprirodnim dešavanjama pa tako završava svoj izveštaj sa: Da li je to vampirstvo bilo od sotone? Zašto se onda nije oterao molitvama? Da li je bilo prirodno (misli na epidemiju), zašto se na (njihovim) telima izvšila takva kazna ili prizor? Velikim, nepravednim i živim vampirima nek se odseku glave i mrtve nek se ostave na miru. Nije li među vampirima bio jedan razuman čovek? Odakle dokazati suprotno? Kako da se njegovoj rodbini ne uračuna u sramotu?

Po modernom naucnom objasnjenju, pomenuti fenomeni (ne)trulenja tela su tipični za jednu posebnu fazu posmrtnih ostatka. Uzrok smrti nije poznat, za koje se smatra da je bila kriva jedna epidemija, na primer kolera, koja tada još nije bila poznata u Evropi, ali se već počela širiti od Indije prema zapadu.

Evo Prićica O Titaniku .. !

Brod „Titanic“ građen je više od tri godine, a potonuo je za manje od tri sata. U 02.40 sata poslije ponoći „Titanic“ je bio na dnu Atlantskog oceana.

Bio je dug 269 metara i širok 28 metara. Deset mjeseci na „Titanic“ su ugrađivani strojevi i uređivana je unutrašnjost. U ožujku 1912. godine radovi na „Titanicu“ bili su potpuno gotovi, a termin polaska je bio 10. travanj 1912. godine. Njegova je težina iznosila oko 52 300 tona, dubina gaza 10,5 metara, dok je vidina od kobilice do komandnog mosta bila 32 metra., a do vrha njegovih četiriju dimnjaka 56 metara. Tri pogonska propelera pokretala je kombinacija jedne niskotlačne turbine, a dva bočna propelera pokretala su po dva četverocilindrična klipna parna stroja, što je sve skupa moglo razviti snagu do 51 500KS. Maksimalna brzina iznosila je 25 čvorova.

Imao je posebnu konstrukciju od duplog dna i trupa podijeljenog na 15 vodootpornih pregrada zbog čega je smatran nepotopivim. Bio je namješten u stilu edvardilijanske ere, što je zajedno sa svim salonima i sveopćom raskoši utjecalo na to da postane simbolom vremena u kojem su se cijenili novac, položaj i plava krv.

Na brod je utovareno oko 560 tona raznog tereta.. među ukrcanim teretom moglo se naći 33 tone mesa, 40 tona krumpira, 5 tona šećera, 5 tona različitog povrća, 6700 litara mlijeka, 40 000 jaja, 20 00 boca piva 850 boca žestokih pića, a povrh svega i 5892 tone ugljena. Pet dana prije polaska dopušteno je da ljudi prošetaju brodom jer je tih dana bio prava atrakcija. Upravo je tom prilikom napravljeno mnogo fotografija. U srijedu 10. travnja 1912. godine, rano ujutro na brod se ukrcao kapetan Edward J.Smith.

Oko 10 h počeli su se ukrcavati i putnici koji su tek stigli vlakom iz Londona. U kabina 3.razreda ulazili su siromašni iseljenici iz Hrvatske, Italije, Francuske, dok se u salone i prostorije 1. razreda smještalo plemstvo i aristokracija. Među putnicima iz visokih slojeva društva bili su John J. Astor, vlasnik najveće robne kuće na svijetu „Macy’s“ i milijunaš Benjamin Guggenheim.

Na „Titanicu“ je bilo oko 2200 ljudi. 10. travnja 1912. godine, točno u podne „Titanic“ je isplovio na svoje prvo i posljednje putovanje. Tisuće ljudi su došli ispratiti „Titanic“ i ne znajući kakvu će sudbinu doživjeti.
„Titanic“ je točno u 23.40h, 14.travnja 1912. godine udario u santu leda koja je probila trup. Nakon 25 minuta bilo je potpuno jasno da će brod potonuti. U 00.25h uputili su poziv u pomoć, a najbliža im je bila Carpathija. Žene i djeca su ukrcavani na čamce za spašavanje, a čamaca nije bilo dosta za sve putnike na brodu. Dva sata nakon sudara brod je bio već na pola poplavljen. „Titanic“ je potonuo 15. travnja 1912. godine u 02.40h.

Carpathija je stigla rano ujutro, oko 04.00h, te je započela akciju spašavanja ljudi. S „Titanicom“ je nestao i oko 1500 ljudskih života

Misteriozni Crteži Na Sjeveru Engleske ! ..

Pronadjeni tamo gdje se zemlja spaja s nebom, na visoravnima sjeverne Engleske, za nas su samo misteriozne, cudne i prastare rezbarije na stijenama.



Vise od 100 crteza cije porijeklo seze gotovo tisucu godina u proslost otkriveno je na stijenama na sjeveru Engleske.

Umjetnicki radovi, za koje se pretpostavlja da su djela neolitskog covjeka, moze posjetiti bilo tko, ali su smjesteni u zabacenim dijelovima zemlje pa su ostali potpuno netaknuti tisucama godina. Sve do nedavno.

Za vrijeme Neolitika prije 4000 do 6000 godina, covjek je napustio svoje egzistencijalno seljenje pa je postao lovac, skupljac koji je putovao zemljom, sljedeci svoj plijen do naseljenih podrucja.

Vise od 100 volontera istrazuje, snima lokacije, sadrzaj, kontekst i stanje stijena kao dio pilot projekta. Najzanimljivije otkrice ukljucuje veliku uklesanu plocu pronadjenu na pjescanoj stijeni u okolici Barningham Moora.

Na njoj su prikazani apstraktni crtezi, izbrazdani i suplji okruzeni krugovima. Alati za izradu ovih djela bili su kamen ili kosti, a upotrebljavani su kako bi se njima urezali simboli i radovi koji su toliko dobro ocuvani da su vidljivi jos i danas, nakon nekoliko tisuca godina.

U Engleskoj je oko 2 500 slicnih crteza prezivjelo prirodnu eroziju, eksploataciju i rasciscavanja terena.

Nije moguce odrediti tocno vrijeme nastanka ovih umjetnina, ali godine se mogu procijeniti u kontekstu u kojem su pronadjeni.

'Puno je teorija o tome sto bi ovi crtezi mogli znaciti. Mogli su biti dio nekih svecanosti, gozbi, ili ih koristiti kao putokaze ili kao oznake teritorija. Mogle su imati i neku duhovnu vaznost. U lovacko-sakupljackim drustvima mjesta gdje planine doticu nebo, ili gdje more dotice obalu, najcesce se smatraju podrucjima gdje su duhovi njihovih slavnih predaka. Vecina je takvih crteza pronadjena u bas takvim podrucjima, rekla je Kate Wilson', istrazivacica drevnih spomenika pri English Heriotageu koji istrazuju ovo podrucje.

'Ocekivali smo da cemo pronaci jednu ili dvije jednostavne slike. Umjesto toga pronasli smo nevjerojatnu plocu, vjerojatnu jednu od najkompleksnijih koja je pronadjena u ovom podrucju', rekao je Richard Stroud, volonter koji je radio na istrazivanju podrucja.

Ubojstvo Teresite Basa ! ...

Mnogo je priča o mrtvima koji su se vratili kako bi svjedočili protiv svojih ubojica, ali samoje jedan slučaj dokazan. To je slučaj filipinske fioziterapeutkinje po imenu Teresita Basa, koja je ubijena nižem u Chicagu 21. veljače 1977. godine. Oko pola 9 te večeri , chicaški vatrogasci pozvani su da ugase požar koji je izbio u neboderu u North Sideu. Dvojica vatrogasaca probila su se u stan 15 B kroz crni dim i otkrili da je požar izbio u spavaćoj sobi. Gorio je madrac položen nasred sobe. Ugasili su ga za samo nekoliko minuta i otvorili prozore da se soba prozrači. Kad su podigli madrac, našli su golo tijelo žene koja je ležala raširenih nogu, noža zabijenog u prsa.
48-godišnja Teresita Basa rodila se u Damagueteu na Filipinima kao kći suca. Bila je fizioterapetkinja koja se specijalizirala za probleme dišnih putova, možda zato što je njen otac umro od takve bolesti i u vrijeme smrti radila je u bolnici Edgewater u Chicagu.

Forenzičari su zaključili da je Teresita otvorila vrata nekome koga je poznavala – razgovarala je sa prijateljicom kada je zazvonilo zvono. Uljez joj je straga stisnuo vrat rukom i davio je dok se nije onesvijestila. Onda je uzeo novac iz njezine torbice i pretražio stan. Zatim ju je svukao, uzeo mesarski nož iz kuhinjske ladice i njime joj gotovo probo tijelo. Potom je zapalio madrac zapaljenim papirom, bacio ga na nju i brzo otišao iz stana. Protupožarni alarm oglasio se dok on još nije mogao stići ni nekoliko uglova dalje. Forenzičari su također utvrdili da je Teresita Basa umrla kao djevica.

Iako je Remy Chua, također filipinka, radila na istom odjelu kao i Teresita Basa, poznavale su se samo površno. Dva tjedna poslije ubojstva, tijekom razgovora , Remy je poluozbiljno rekla:“ Ako ne mogu riješiti njezino ubojstvo, neka mi se ona pojavi u snu.“ Zatim je otišla kratko odspavati u bolničkoj presvlačionici – bila su dva sta ujutro. Dok je drijemala na stolcu, nogu ispruženih na drugi, zbog nečega je iznenada otvorila oči. Gotovo je vrisnula kada je pred sobom ugledala Teresitu Basa. Izgledala je posve stvarno. Brzo je pobjegla iz presvlačionice.

Tijekom slijedeća dva tjedna, dvije su suradnice Remy Chua rekle da ona izgleda i ponaša se kao Teresita. I dr. Jose Chua, njen muž, primjetio je da se promijenila. Inače je bila vedra i dobroćudna, a sada je postala neobično potištena i promjenjiva raspoloženja. Takva je bila i Teresita Basa.

Potkraj srpnja, 5 mjeseci nakon ubojstva, Remy Chua radila s bolničarom Allanom Showeryjem kada je osjetila neobjašnjivu paniku. Showery je bio vitak, ali snažan. Crnac otvorena i samopuzadana ponašanja. Kada je stigao iza nje, Remy je krajičkom oka zamijetila pokret, kao što je to mogla primjetiti i Teresita kad joj se ubojica priližio s leđa, i srce joj je počelo jako tući. Zaključila je da su joj oslabili živci i zatražila je slobodne dane.

Te je noći njen muž čuo kako govori u snu. Ponavljala je: „Al, Al, Al…“ Poslije mu je rekla kako je sanjala da je u zadimljenoj prostoriji. Sljedećeg dana bilo joj je toliko slabo da je zamolila rodtelje da dođu k njoj. Uzela je jak sedativ i legla. Ali, nakon nekoliko sati spavanja počela je buncati na španjolskom, koji Remy nije govorila. Njezin muž kleknuo je pokraj kreveta i upitao kako je. Njegova žena je odgovorila:“ Ja sam Teresita Basa.“ Kad je Jose Chua upitao što želi, odgovorila je : „Želim pomoć… nisu ulovili čovjeka koji me je ubio.“ Nekoliko minuta poslije, Teresita je nestala i Remy je došla k sebi. Dva dana poslije, Remy je osjetila bol u prsima i težinu, „kao da netko ulazi u njeno tijelo“. Majci koja je još bila kod njih rekla je: „Teresita je opet došla.“

Kad se njezin muž vratio kući, našao ju je u krevertu. Kroz njezina usta progovrio je glas Teresite Basa, optužujući :“Jeste li razgovarali s policijom?“ Jose Chua priznao je da nije jer nema dokaza. „Allan me ubio.“, inzistirao je glas. „Pustila sam Ala u stan i on me je ubio.“

„Opsjednutost“ Remy počela je opterećivati cijelu obitelj. Jose Chua napkon se obratio svome šefu u Bolnici Franklin Park, dr. Winogradu i ispričao mu je cijelu priču. Dr. Winograd ju je shvaio ozbiljno, ali je smatrao da će je policija odbaciti kao glupost. Savjetovao je dr. Chui da ima pošalje anonimno pismo.

„Opsjedateljica“ je mislila drugačije. Sljedeći put kada je Remy bila u stanju sličnom transu, pitala je zašto Jose Chua nije postupio kako mu je rekla. Objasno je da nema dokaza. „Dr.Chua“ rekao je glas, „Allan Showery je ukrao moj nakit i dao ga svojoj djevojci. Oni žive zajedno.“ –„Ali tko će ga identificirati?“ – „Moji bratići Ron Somera i Ken Basa ga mogu identificirati. Mogu i moji prijatelji Richard Pessoti i Ray King.“ Zatim je dr.Chua dala telefonski broj Rona Somere te još je rekla:“Al mi je došao popraviti televizor, ali me je ubio i spalio.“ Recite to policiji.

Dr. Cuha napokon ju je odlučio poslušati te je nazvao policiju. Istražitelj Joseph Stachula poslan je 8. Kolovoza 1977. Godine da razgovara s Chuama. Ostao je bez riječi kada je čuo njihovu priču, ali mu je intuica govorila da nisu šarlatani. Unatoč tome, nije vidio kako bi to što su mu rekli mogao iskoristiti u praksi. Nije mogao uhititi Allana Showeryja zato što se njegova žrtva vratila iz mrtvih i optužila ga.

Kada je provjerio Showeryja, utvrdio je da bi on lako mogao biti ubojica. Ima debeo policijski dosje u kojem su bila i dva silovanja, oba u stanovima žrtvi. Osim toga, stanovao je samo 4 ugla od stana Teresite Basa.

Pozvali su ga u policijsku postaju i pitali ga da li je točno da je pristo popraviti Teresitin televizor one večeri kada je ubijena. Prizao je da je to točno, ali je tvrdio kako je otišao u bar na piće i zaboravio otiči k njoj. Zanijekao je da je ikada bio u njenom stanu. A onda kada su od njega zatražili otiske prstiju kako bi ih usporedili s otiscima nađenima u stanu, predomislio se i rekao da je bio ondje prije nekoliko mjeseci. Na kraju je priznao da je bio u stanu one večeri kada je ubijena, ali je tvrdio da je odmah otišao jer nije imao dijelove za tu vrstu televizora.

Osumnjičeni je očigledno bio nervozan, ostavili su ga samog i otšli razgovarati s Yankom, njegovom djevojkom. Ona se sjetila da je na večer ubojstva , Showery došao rano kući. Kad su je upitali je li joj nedavno darovao nekakav nakit, pokazala im je starinski prsten. Zamolili su je da pođe u policijsku postaju i ponese kutiju s nakitom. U međuvremenu su dvojicu prijatelja Teresite Basa, Richarda pessotija i Raya Kinga, također doveli onamo. Čim je Pesotti vido prsten an Ynkinoj ruci, prepoznao ga je kao prsten Teresite Basa. Njih dvojica su prepoznala još neke komade nakita u kutiji.

Stachulin partner detktiv Lee Epplen rekao je Showeryju:“Gotovo je.“ Showery je srdio povikao: „Vi mi pokušavate namjestiti.“ Kad su mu pokazivali nakit, tvrdioje da ga je kupio u zalogaonici, ali je izgubio priznanicu. Samo nekoliko minuta kasnije shvatio je da su dokazi protv njega vrlo jaki. Zatražio je da razgovara sa Yankom i u nazočnosti detektiva rekao joj: „Yanka, moram ti nešto reći. Ja sam ubio Teresitu Basa.“

Mislio je da Teresita bogata i da će mu pljačka riješiti sve novčane probleme. Ali pošto ju je ubio, otkrio je da ona u novčaniku ima samo 30 dolara. Kako bi izgledalo da je ubijena zbotg seksa, svukao ju je i raširio noge. Onda ju je ubo nožem i zapalio nadrac, nadajući se da će požar uništiti sve tragove.

Slučaj „glasa iz groba“ dospio je na naslovnice u cijeloj zemlji. Showeryju je suđeno 21. siječnja 1979. godine pred sucem Frankom W. Barberom. No priča o opsjednutosti Remy Chua bila je tako zapanjujuća da se porota nije mogla složiti. Obrana je također tvrdila da svjedočenje duha nije doputeno na sudu. Pet dana poslije suđenje je poništeno. Ali, Allan Showery je 23. veljače 1979. godine priznao da je ubio Teresitu Basa. Osuđen je na 14 godina zatvora za ubojstvo te 4 godine za pljačku podmetanje požara.

Nestalo Selo .. !!

Uz već navedene »prikaze«, odnosno prikazanja, postoje i neobjašnjivi
nestanci pojedinaca ili stvari, a kako ćete ubrzo vidjeti i čitavih sela i grupa
ljudi! Ono što se dogodilo 1930. godine jednom cijelom eskimskom selu na
sjeveru Canade, ostalo je neobjašnjeno sve do današnjih dana, a bojim se,
proći će još dosta vremena prije no što i naslutimo o čemu se radi.
Po hladnom i vjetrovitom danu, penjao se traper Joe Labelle u smjeru
malog eskimskog sela, udaljenog oko 500 milja od vojne baze Churchill.
Teško je disao pod teretom skupocjenog krzna, stečenog tijekom jednomjesečnog
lova. Prošlo je već gotovo pola godine, od kada nije vidio svoje
prijatelje eskimske lovce, grupom dobroćudnih ljudi, koji su živjeli na krajnjem
sjeveru. Iako i sam čvrst i navikao na vremenske neprilike u tim krajevima,
Joe se Eskimima uvijek divio što tako mirno i sa osmjehom podnose
nedaće života po toliko surovim geografskim uvjetima. Iscrpljen od dugog
lutanja po smrznutoj tundri, želio se malo kod njih odmoriti, prije no što
krene natrag prema svom improviziranom logoru.
Stigavši tako u sredinu malog prostora okruženog poznatim mu šatorima
i kolibama, traper zbaci kože sa umornih pleća i doviknu svoj uobičajeni
pozdrav na eskimskom jeziku. Bio je iznenađen, što mu nitko ne izlazi u
susret, čak se nije čuo niti lavež pasa! Prišao je prvom šatoru, odmaknuo
kožnu prostirku sa ulaza i zagledao se u ledena ognjišta i smrznute ostatke
hrane u kotlu. Izašao je i zabrinuto potražio šator seoskog poglavice, koji je
također bio prazan, sa smrznutim ostacima hrane na ognjištu, razbacanim
dječjim stvarčicama po zemljanom podu, i puškom naslonjenom pokraj ulaza!
Ta činjenica još više zabrine Joea, jer je dobro znao da se Eskimi u tim krajevima
nikuda ne udaljuju bez svojih dragocjenih pušaka! Vratio se ka obali
i zagledao u razbacane kajake, neke isprevrnute povremenim velikim valovima
jezera Anjikuni, na čijoj se obali nalazilo i malo istoimeno selo.
Nakon što je pregledao sve šatore i kolibe Joe je obišao i bližu okolicu.
Na svoje zaprepaštenje, pronašao je smrznute ostatke njihovih pasa, velikih
snažnih životinja za vuču i obranu od napada divljih zvijeri. Svi psi, njih
oko stotinu bili su vezani za obližnje drveće i očigledno su skapali od gladi.
Joeu više nije bilo hladno, uzburkana krv mu je silovito navirala u lice i
čelo. Što im se moglo dogoditi? Kamo su svi odjednom otišli, ostavivši svoje
oružje i dragocjene pse? Gdje su djeca? Zar su svi odjednom poludjeli i krenuli
bez oružja, odijela i pasa na put ka Sjevernom polu? Uznemireni traper se
vratio u selo, na brzinu pojeo svoj skromni ručak, malo se ugrijao i odlučio
se smjesta vratiti u svoj logor. Stigao je prije noći.
Rano slijedećeg dana, Joe je upregnuo svoje pse za vuču i kako bi što brže
putovao, sva je krzna ostavio u logoru. Krenuo je izvjestiti najbližu postaju
glasovite kanadske Konjičke policije, koja se nalazila stotinjak milja u smjeru
jugozapada. Tjedan dana kasnije, ponovno se vratio sa članovima istražne
komisije od 4 člana. Selo je bilo pusto i prazno, čamci i dalje razbacani,
a psi mrtvi. No mnogo vještiji policajci, zamijetili su i niz drugih pojedinosti,
a među njima i kamenje, kojim je bio zatrpan jedan svjež eskimski grob.
Istražitelj je poznavao običaje toga kraja i naroda, te je zapazio da su kamene
ploče i kocke »neuobičajeno« naslagane! Razgrnuli su ih i otkrili da nedostaje
tijelo pokojnika! Netko ga je maknuo a kamenje vratio u drugačijem redoslijedu
od eskimskog. Liječnik je ustvrdio, da su ostaci hrane stari najmanje
2 mjeseca, kao i trupla pasa, za koje je potvrđena Joeva dvojba, da su
uginuli od gladi. I policija se složila sa traperovim primjedbama o oružju.
Bilo je skrajnje neobično da su ga ostavili u kolibama. Žene su ostavile hranu
i ručni rad, a djeca igračke. Muškarci su prekinuli svoje vanjske radove.
Nakon jednotjednog boravka u selu, komisija je došlo do slijedećeg
zaključka: svi stanovnici sela, njih 30-ak, nenadano su i iz nepoznatih
razloga napustili svoje kolibe i šatore i - nestali bez traga. Policijski tragač se
složio sa iskusnim Joeom, da nisu otišli izvan sela, jer bi za sobom morali
ostaviti bilo kakve tragove! Što im se dogodilo? Samo jedno »logično« objašnjenje
postoji za njihov nestanak bez traga, a to je, da se nad selom (možebitno)
pojavio leteći tanjur! Privučeni njegovim oblikom i čudnim zvukom,
stanovnici su požurili van, da vide o čemu se radi. Tu su ih ili »pokupili« i
odveli sa sobom, zajedno sa tijelom iz groba, ili su ih sve »dematerijalizirali«!
Ovo drugo je manje vjerojatno, jer bi morali primjetiti pse u blizini, ili su ih
zanimali samo ljudi - živi i mrtvi. To je moderna teorija pristaša letećih
tanjura, no vjerojatno postoji i neko drugo objašnjenje, koje još ne znamo.
Tajna je ostala nerazjašnjena do danas...

Dali Su Postojalii Divoviii ?!

Mitovi i legende o snaznim dzinovima, nerijetko zlim jednookim cudovistima, kiklopima, vec se tisucama godina prenose, s koljena na koljeno, uzbudujuci ljudsku mastu. A u svakom mitu, kazu, ima bar jedno zrno istine!

Ovu zanimljivu storiju zapocet cemo jednom dobro poznatom antickom legendom, koju su ovjekovjecili i drevni helenski
umjetnici. Radi se o - Bitki Bogova s titanima! U Pergamu (grc. Pergamon), starom gradu na sjeverozapadu Male Azije, prijestolnici nekada mocnog Pergamskog carstva (III-II st. pr.n.e.) i svojevrsnom epicentru helenske kulture, prije svega kiparstva, sve do nasih dana se sacuvalo umjetnicko djelo izuzetne kulturno-histortijske vrijednosti - cuveni Pergamski oltar!

Legendarna licnost
Oltar je posvecen najstarijem i najpostovanijem bogu starih Grka, bogu Zeusu, pa ga mnogi danas nazivaju jos i - Zeusovim oltarom. Na visokom reljefu stamenog kamenog friza, nepoznati su majstori uklesali borbu na zivot i smrt u kojoj ucestvuje veliki broj osoba. Scena djeluje autenticno i puna je dramatike: dok gorostasni titani (?!) ljutito bacaju ogromne gromade stijenja, iz Zeusovih ruku bljeste munje i udaraju gromovi!

Oni koji poznaju velicanstvenu Heladu (Stara Grcka), dobro im je poznato da je prekrasni Pergamski oltar, samo jedno od drevnih djela za koje se kaze da predstavljaju istinsku kulturno-historijsku dragocijenost. Njegovu neprocjenjivu vrijednost potcrtava i cinjenica sto je, na zalost, jedina sacuvana ilustracija jednog od cestih umjetnickih motiva antike - bitke grckih Bogova s titanima - a pitanje na koje cemo u ovom zanimljivom dosijeu pokusati odgovoriti jeste - da li se radi samo o interesantnoj legendi ili je na nasem planetu nekad, u davnoj proslosti, kako neki autori vjeruju, uistinu zivjela rasa divova!
Istrazivaci koji su proteklih desetljeca pokusavali doci do ogovora na ovo neobicno pitanje, dosli su do neupitnog zakljucka: gotovo da nema naroda u proslosti koji u svojoj usmenoj tradiciji nije ostavio uzbudljiva predanja ili umjetnicka djela o nezgrapnim, najcesce opakim divovima ili jednookim cudovistima.
Storije o njima uzbudivale su pucanstvo stare Grcke. Prisjetimo se: Kiklop, jednooko cudoviste, bio je pomocnik grckog boga Vulkana; Argus je, s druge strane, bio cudovisni div sa stotinu ociju; Atlas ili Atlant, simbolizirao je diva koji na svojim ledima nosi cijeli svijet...
Slicne nam sage stizu iz Skandinavije, sa dalekog sjevera, iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, iz srednje Azije, iz Kampucije, drevne Kine i Indonezije, Sjeverne i Juzne Amerike... Cak i tradicije najveceg broja dojucerasnjih kanibalskih plemena u Papui Novog Gvineji govore o "bijelim Bogovima gorostasnog stasa, koji su zivjeli prije njih i koji su obecali da ce se jednoga dana vratiti"...

Na Zemlji je bilo dzinova
Dzinovi se gotovo po pravilu pojavljuju i u arapskim legendama i pricama, prisjetimo se "Hiljadu i jedne noci", kao i u najstarijim indijskim epovima, koji sezu sve do prastarih vremena u kojima su nastajale velicanstvene tradicije vedske kulture.

Kad sve ovo znamo, nije onda nikakvo cudo sto se divovi pominju i u najstarijim pisanim dokumentima. Naprotiv! Babilonski su zreci (ucenjaci i cuvari naslijedenih tajnih znanja i vjestina), kako je klinastim pismom na glinenim plocicama zabiljezio nepoznati kronicar, svoja su fantasticna znanja iz oblasti matematike, astronomije i zvjezdoznanstva, primili od misterioznih bica dzinovskog stasa, sto su na obale Mozopotamije pristigla iz mora ili - s mora!
O divovima govore i najstariji epovi svijeta, kao sto su staroindijska Mahabharata, sumerski Ep o Gilgamesu ili Homerova Odiseja. O njima kazuju egipatski papirusi i svete knjige Talmud, Stari zavjet, Biblija i Kur'an.
"Na zemlji je bilo dzinova" - citamo u Bibliji - "narocito od vremena kada su sinovi Boziji odlazili do kceri covjecijih i one im pocele radati djecu..." Slicnu konstataciju nalazimo i u Genezi (Knjiga postanka) u kojoj se doslovno kaze: "Tada su na zemlji prebivali divovi!..."

Predviđanja U Snovima .. !

David Boot, dvadesetšestogodišnji poslovođa male agencije za iznajmljivanje
automobila u Cincinnatiu, država Ohio, vodio je miran i skroman život sve
do 15. svibnja 1979... Te noći David je usnio čudan ružan san. Sanjao je da
stoji pred izlogom omanje zgrade. Primjetio je da se pokraj nje nalazi
pošljunčani parking za automobile. Pozornost mu je najednom privukao
snažni zvuk mlaznih motora iznad glave. Pogledao je u nebo i posve jasno, u
niskom letu ugledao zrakoplov sa 3 motora, koji je imao 2 velika slova
»A« na repu. Samo kompanija »American Airlines« ima takav znak. Iz
jednog od tih motora sukljao je crni dim i zrakoplov se počeo naginjati udesno.
Nestao je iza krova i pao, jer je Davida probudila snažna eksplozija!
Do jutra više nije zaspao. Razmišljao je, uz cigaretu, o svom neugodnom
snu. Sve je vidio tako jasno, kao niti u jednom snu do tada. Zaključio je, da
ga je najvjerojatnije probudio neki od preniskih zrakoplova koji su baš u
zoru počeli prelijatati njegovu kuću. David je navikao na zrakoplovne motore,
jer kada god bi se promijenio smjer vjetrova, kontrola letenja bi odmah
započela usmjeravati nadolazeće zrakoplove iznad četvrti u kojoj je stanovao.
Ali na veliko Davidovo iznenađenje, san se ponovio i slijedeće noći i još
šest noći uzastopno!
Ne govoreći nikome od svojih znanaca o čudnim snovima, mladić je
odlučio pozvati mjesnu Agenciju federalnog zrakoplovstva. Primila su ga
dvojica dužnosnika. Al Pinkerton i Paul Wiliams, ne prekinuvši ga nijednom
u njegovu uzbuđenom prepričavanju zloslutnih snova. Potom su ga počeli
ispitivati o pojedinostima: Kako je točno izgledala ta jednokatna zgrada, što
se nalazilo u njezinim izlozima, kako je veliko parkiralište pokraj nje, što se
nalazi preko puta zgrade, da li je možda primjetio neku visoku građevinu,
poput tvorničkog dimnjaka, tornja za vodu ili TV? Iako zabrinuti, nisu na
kraju znali što da mu kažu. »American« je rabila više od 350
zračnih luka i pokušati identificirati jednu od njih na osnovu te zgrade i
parkirališta, bilo bi nemoguće. Okolica svih zračnih luka je uglavnom
pretrpana većim ili manjim parkiralištima. Ipak, obećali su, da će o njegovim
čudnim snovima izvjestiti i neke druge ljude u glavnoj centrali u Washingtonu.
Predviđanja u snovima
PREDVIĐANJA
Osjećajući kako ovom posjetom nije ništa postigao, David je otišao u
mjesni ured »Americana« u Cincinnatiu. I tamo su ga pozorno saslušali i
odmah uputili u obližnju psihijatrijsku klinku, na kojoj je liječnik Kirby
vršio specijalne pokuse na dobrovoljcima - spavačima. Kako je već bilo kasno
poslijepodne, mladić odluči posjetiti kliniku slijedećeg jutra. Vratio se kući,
pripremio sebi hladnu večeru i sjeo ispred televizije, kako bi usput gledao
večernje vijesti u 6 i 30. Već na početku, sav se ohladio, kada je
saznao za tešku zrakoplovnu nesreću, koja se tog poslijepodneva dogodila
iznad zračne luke u Chicagu. Veliki »Jumbo« DC10 kompanije American
Air Lines srušio se odmah nakon polijetanja, zbog kvara na motoru, kojeg je
čak odvojio od krila, a zrakoplov nagnuo udesno i srušio nedaleko zračne
luke. U strahovitom požaru i eksploziji život je izgubilo svih dvije stotine
sedamdeset tri putnika i članova posadel Bilo je to 25. svibnja 1979. poslije
deset uzastopnih snova, koje je David usnio. Osjećao se gotovo krivim.
Iz stanja privremene obamrlosti, trgnuo ga je reski zvuk telefona. Bio je
to onaj čovjek iz »Americana« sa kojim je prije dva sata razgovarao. Odmah
potom ga je pozvao i Al Pinkerton iz Federalne Agencije za zrakoplovstvo.
Predložili su mu, da o njihovom trošku otputuje u Chicago i pokuša tamo u
blizini zračne luke identificirati onu zgradu i, parkiralište iz, svojih snova.
Ne treba niti napominjati, kako je David već prvi dan prepoznao zgradu i
naznačenu robu u njezinom izlogu. Pokraj nje se zaista nalazilo ono parkiralište.
Bez mnogo problema su utvrdili, kako se nesretni zrakoplov zaista
nagnuo iznad te zgrade i srušio 900 metara dalje!
Zašto je David sanjao tu nesreću? Tko ili što mu je »prikazalo« taj tužni
događaj ? Zašto je do svega toga došlo, kada se tragedija svejedno nije mogla
točno predvidjeti i spriječiti? Kome ili čemu je bilo stalo da se o toj nesreći
sazna 10 dana ranije? To su samo neka od 100 pitanja, koja nam se
nameću u ovom i drugim bezbrojnim slučajevima predviđanja u snovima.



Predosjećaj Monique Roy iz Montreala, bio je nešto precizniji. Čim se probudila
tog kobnog jutra 1963. odmah je upozorila svoga supruga da svakako
trebaju odgoditi njihov poslijepodnevni let za Toronto, jer će se zrakoplov
srušiti! Naravno, poput svih skeptika svijeta, i gospodin Roy se samo čudno
osmjehnuo i odbio raspravljati o sličnim glupostima. Ne želeći se odvajati
od njega, Monique je pozvala prijateljicu, odvjetnicu i izdiktirala joj
telefonom upute u pogledu budućnosti i nasljedstva njihove dvoje djece. I
prijateljica ju je pokušavala smiriti, ali bez mnogo uspjeha. Prije samog polaska
od kuće, Monique se oprostila od svoje djece i rekla suprugu: »Dobro
ih pogledaj, jer ih nećeš vidjeti još dulje vrijeme«.
Četiri minute, nakon što su poletjeli za Toronto, zrakoplov se srušio zbog
kvara u kukuruzište nedaleko od sela Svete Terese i tom prilikom eksplodirao.
Svih 180 putnika i članova posade, našlo se odjednom u
paralelnom svijetu!
U razdoblju od nekoliko dana do nekoliko tjedana prije 21. listopada
1966. godine, na desetke ljudi i djece imalo je isti košmaran san: veliko brdo
se urušava na seosku školu prepunu djece, čiji su ih krici i plač obično budili
iz snova! Spavači su bili stari od 10 do 73 godine. Posljednja,
koja je svojim roditeljima ispričala strašan san, bila je 10-ogodišnja učenica
iz Aberfana u Walesu. Sanjala je kako je krenula u školu, ali zgrade tamo
više nije bilo. Umjesto nje tamo se nalazila masa crne zemlje! Otišla je u
školu i više se nije vratila svojim roditeljima. Istog jutra, zbog obilnih kiša,
koje su podrivale prazne rudarske tunele, urušilo se na selo obližnje veliko
brdo i potpuno zatrpalo školu i nekoliko kuća. U nesreći je poginulo sto
dvadeset sedam učenika i šesnaest odraslih osoba.
Tjedan dana kasnije, u Londonskom listu »Irving Standard« pojavio se čudan
oglas. Liječnik John Barker, Londonski psihijatar, molio je sve one koji su
imali snove ili predosjećanja u svezi tragedije u Aberfanu, da mu se jave.
Pristiglo je 60-ak pisama, a njihov je sadržaj bio zapanjujuće sličan.
Kao da su se svi ti dopisnici širom Engleske dogovorili da pišu o jednom
istom snu i kao da je svim tim ljudima i djeci bila od nekuda odaslana ista
mentalna »slika« tragedije, kao da im je neka vrsta »mentalnog odašiljača«
smještena negdje u svemiru emitirala trenutke tragedije. Ovu čudnu emisiju
mentalnih valova, primili su samo pojedinci, koji su imali prirođene sposobnosti
»prihvaćanja« tih poruka. Ostali milioni spavača nisu o tome imali
pojma!
Od koga ili od čega bi ovakve poruke mogle doći do tih spavača »prijemnika
«, liječnik Barker nije komentirao. Kao niti tisuće drugih znanstvenika
širom svijeta, niti on nema pojma odakle bi i zašto ovi »valovi
budućnosti« mogli doći. Hoće li to ostati jedna od mnogih misterija života?
Niti govora, tvrde znanstvenici. Kao što su grom i vatra »razjašnjeni«, tako
će i ovi fenomeni biti jasni kada dođe vrijeme.


Bilo je toplo ljetno poslijepodne, kada se gospođi Wilkinson odjednom prispavalo.
Iako to nije bio njezin običaj, nenadani umor ju je toliko savladao,
da se opružila po improviziranom ležaju na terasi svoje kuće. Ubrzo je usnula
čudan i uznemirujući san. Čula je u snu snažno kucanje na vratima svoje
kuće, pred kojom je stajala jedna nepoznata žena. Ispričala joj je, uzbuđenim
glasom, da je njezin suprug, gospodin Wilkinson, upravo pao sa skele na
kojoj je radio i da je teško povrijeđen, te ju želi odmah vidjeti!
Gospoda Wilkenson se od straha i od uzbuđenja probudila i ustanovila
da je točno 3 sata i 12 minuta. Iako su živjeli razdvojeno i planirali
skori razvod, Winne Wilkinson je odmah pozvala gradevisnku kompaniju u
kojoj je njezin suprug radio. Tamo su je umirili, rekavši kako je sve u redu i
da se ništa nije dogodilo. Dogodilo se, na žalost, slijedećeg dana. Točno u 3
sata i 12 minuta, velika skela, na kojoj je njezin suprug radio nenadano
se srušila i on je izdahnuo na putu za bolnicu! WinnieWilkinson je ponovila
svoju čudnu priču i u policiji, a potvrdila ju je i kompanija, koju je prethodnog
dana zvala i raspitivala se o nesreći.
Iako u većini slučajeva o sličnim katastrofama izvještavaju poglavito bliski
rođaci unesrećenih, ovaj je put nesreću primjetila neka potpuno »slučajna
prolaznica« iz paralelnog svijeta! Tako kažu zagovornici ove teorije, a i neki
ozbiljni parapsiholozi. Mi ćemo o ovim fenomenima još kasnije govoriti, a
do tada pogledajmo još nekoliko slučajeva predviđanja budućnosti kroz snove.

Čudnova Kuća .. !!

Sarah je svakodnevno crtala i mijenjala planove te tjerala radnike da bez pogovora slušaju njezine upute ma koliko nelogične bile. Osim toga, bila je opsjednuta brojem 13 pa danas ta kuća ima ukupno 160 prostorija, sedam katova, 40 soba, 13 kupaonica, šest kuhinja, dvije dvorane za ples i 40 stubišta, od kojih nekoliko vodi doslovno nikamo - završavajući u stropu. Neka od stubišta imaju 13 stepenica, dok jedna soba ima prozor ugrađen u pod, a dvoja vrata otvaraju se na visini od nekoliko metara. U kući je 47 kamina, (četiri imaju dimnjake koji nikud ne vode), neke sobe imaju 13 prozora, dok mnogi zidovi imaju 12 površina.

Sarah je umrla u snu 1922. u dobi od 82 godine i nikad nije stala s radovima na kući. Radnici su radili 24 sata na dan tijekom 365 dana u godini. I danas mnogi vjeruju da je ova bizarna kuća ukleta, a ima i onih koji se kunu da su čuli korake u praznoj prostoriji, zvuk vrata koja se treskom zatvaraju (i kad nema propuha) i kvake koje se okreću same od sebe. Neki tvrde da su čuli i neobjašnjive glasove te da su vidjeli čudnu maglicu....

Vještice ... !

Sjedi momak kuci ,noc, 3-4 sata posle ponoci ,igra karti s ocem i bratom , a tokom citavog igranja cuje se muzika ,slavlje u daljini, otac nista ne cuje a braca cuju kao da je ispred kuce,ignorisu oni to,kad kaze jedan brat , idem ja da vidim sta je to, ode sa njim i drugi brat a otac ostane kuci , upregnu oni konja i polako idu, muzika sve glasnija ,glasnija ... Dodju oni na njihovu livadu gdje su krave izvodili na pasu , vide razvijen sator,zastava, svadba....Igra se kolo ispred ,cude se braca ko se to zeni ,jos na njihovu livadu...Traze da vide mladozenju,nema ga nidje samo zenska populacija igra kolo... Uvati jedna djevojka jednog brata za ruku da se prikljuci kolu,isto tako i druga drugog brata, igraju oni tako , uzivancija , kad jedan brat kaze:
"Ivaneee ,ajmo kuci zora ce jos malo"
A ovaj drugi brat ne cuje ga dobro ,nagne se da ga vidi i cuje i ispadne mu krst na travu, sagne se on da ga dovati i vidi svakoj djevojci stopala podvijena, on od straha se razdra:
"Miljaneeee ovo su vjesticeee" - i prekinu ga srce...
Miljan trceci pobjeze kuci na ulaz ga saceka otac , Miljan sav preblijedjen isprica sta se desilo i sa ocem ode na livadu. Tamo ni satora,ni muzike,ni djevojka, samo Ivan mrtav lezi sa krstom u ruci. Miljan je nakon toga poludio

Portir :/ ...

Na posao je isao ujutru u 4 h . I jednom prilikom dok je isao na posao stopirala mu je jedna devojka u crnom kaputu sa crnim sesirom u Stanisicu da je odveze do Sombora . On je nju odvezao do njene kuce , ona je njega tada pozvala u kucu na kafu al'nije mogao da udje zato sto je zurio na posao .
Sledeci dan ona je njemu opet stopirala i on je nju opet odvezao ispered kuce , opet ga je pozvala nije mogao da pristane zato sto je isao na posao...
Treci dan mu opet stopirala iz Stanisica i on je opet poveze i ostavi ispred kuce ona ga opet pozove na kafu i on nije mogao da prihvati...Rekao joj je da ce da dodje posle posla ...
Zavrsio je posao radio je 2 smene .
Odlazi on sad kod nje i otvara vrata i vice njeno ime...Kad dolazi njena mama i tata ljudi obuceni u crnom uplakani uzasnuti od tuge.
Uptita on njih gde vam je cerka . Njihov odg je bio jeziv . Ona je umrla pre tacno godinu dana tj poginula tacno na onom mestu gde je on svaki put pokupio i vozio za so ...
Covek sebi nije mogao da dodje mesec dana :/

Tragovi U Grobu Mučitelja .... !

Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešća u sveopćem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeća, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.
Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kroničari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopće zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oči su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispričala kako je čula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kuću potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su čini bačene na nju. Jedan čovjek se, pak, zakleo da je na vratima staričine kuće vidio spodobu deset stopa visoku - očigledno da je to bio sam đavao ili barem netko od sljedbenika nečastivoga.
Porota nije dugo vijećala. Citirajući tekst “Zlo ne zaslužuje da živi”, sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvršiti slijedećeg dana ujutro. Tada je, prije nego što su čuvari mogli bilo što poduzeti, upirući svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:
“U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko biće! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše… A sada poslušaj i zapamti ovo - kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan”.
Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U početku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbuđeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?
U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obećavši da će sačuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.
Gunđajući protiv nečuvenog vandalizma - objašnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva.

Svećenica Smrti ... !!

Amerikanac neuredne vanjštine došao je na sastanak 1910. godine u Kairo sa egiptologom Douglasom Moorayem. Amerikanac mu je ponudio otkriće neprocjenivog značaja. Mooray nije odolio primamljivoj ponudi. Ispunio je ček te ga je dao Amerikancu i odmah se pobrinuo da se teret pošalje prvim brodom u London. Amerikanac je iste večri pronađen mrtav. Tada je Mooray doznao što je zapravo kupio.
Bila je to škrinja u obliku mumije koja je pripadala vrhovnoj svećenici hrama posvećenog bogu Amon Ra. Na vanjskoj strani poklopca bio je ugraviran njen lik. Cijeli kovčeg je bio izuzetno dobro sačuvan. Svećenica je imala visoko mjesto u kultu mrtvih, koji je nekad žitorodnu dolinu Nila pretvorio u predio smrti.
Mooray upočetku nije vjerovao u to sve do dana kad mu je za vrijeme lova puška neobjašnjivo eksplodirala u ruci. Poslije višetjedne agonije ruka mu je amputirana do iznad lakta.
Na povratkuu Englesku dva Moorayeva prijatelja su umrla. Dijagnoza je glasila: “Uzrok smrti nepoznat”. Dvoje egipatskih sluga, koji su došli u dodir s kovčegom, zadesila je smrt na nepunu godinu. Kad je Mooray došao u London, kovčeg je već bio tamo. Bacivši pogled na izrezbaren lik svećenice na poklopcu, “činilo mu se da je oživo, sa pogledom koji ledi krv u žilama”.
Odlučio je riješiti se kovčega, pa je prihvatio prijedlog svoje prijateljice da preuzme kovčeg. Nakon par tjedana, umrla joj je majka, ljubavnik ju je napustio, a ona se razbolila od nepoznate bolesti. Njen odvjetnik je inzistirao da u oporuci napiše da taj kovčeg vraća Moorayu. Mooray je postao sjena čovjeka koji je nekad bio. On nije zadržao kutiju već ju je poslao u Britanski muzej na poklon.
I u toj strogoj znanstvenoj instituciji kutija je nastavila raditi zlo. Fotograf je slikao kovčeg, odjednom se srušio mrtav. Egiptolog zadužen za eksponat također je nađen mrtav.
Uprava muzeja je donijela odluku da eksponat pošalju muzeju u New York, koje je prihvatio poklon, ali pod uvjetom da kovčeg sa mumijom bude predat bez publiciteta i na najsigurniji mogući način isporučen.
Kovčeg je ukrcan na najsuvremeniji putnički brod, koji je tog mjeseca prvi put trebao zaploviti iz Southamptona za New York. Ali sarkofag nikada nije stigao u New York. Zajedno su ostalim teretom nalazio se je na “nepotopivom” Titanicu, koji je 15. travnja 1912. godine zaplovio prema katastrofi. Radi poštovanja prema mumiji, mumija je smještena na komandi most.

PROKLETSTVO DVORCA “FYVIE” !

Dvorac Fyvie, ukleto mjesto koje se smatra vrhuncem škotske arhitekture dvoraca nalazi se 50 km sjeverozapadano od poznatog grada Aberdeena. Sagrađen je u 11. stoljeću i u svojoj povijesti bio je u vlasništvu 5 velikih obitelji.
Prokletstvo Fyvie vezano je za legendarnog Thomasa Rhymera. Rhymer je bio doista tajanstven čovjek za kojeg se smatralo da je ljubavnik vilinske kraljice, te kada je umro smatralo se da ga je ona odvela. A ona realnija strana priče kaže da su Rhmyera ubili razbojnici. Prema zapisima koji govore o njemu, vrata Fyviea bila su otvorena 7 godina i 1 dan u iščekivanju njegove posjete. U zapisima je također zabilježen njegov zastrašujući dolazak:” Pred divnom zgradom pojavio se iznenada, praćen snažnom olujom koja je otkidala lišće s drveća, a ulazna vrata dvorca zatvorila su se uz glasan prasak. Dok je oluja oko njega bjesnjela, tamo gdje je stajao nisu se micali vlati trave niti dlake na njegovoj bradi.”
Nakon ulaska u dvorac i dramatičnog nastupa Rhmyer je izrekao zlokobno prokletstvo: “Fyvie, Fyvie, nećeš napredovati dok su u tebi 3 kamena, jedan u najstarijem tornju, jedan u odaji za žene, jedan u vedenim vratima, a ta tri kamena nikada nećeš pronaći.”
Od trenutka kad je izrečeno prokletstvo nije se rodio nadljednik. Od 3 spomentua kamena pronađen je samo jedan i to onaj iz odaje za žene. On se danas nalazi u odaji za povelje. Nekad je suh, a nekad je zdjela u kojoj stoji napunjena vodom.
Prva od tajni datira iz 1601. godine, a tadašnji vlasnik dvorca bio je Alexander Seton. Njegova supruga Lilias je navodno umrla kad je saznla da ju muž vara s drugom plemkinjom. Nedugo nakon smrti svoje supruge se oženio sa spomenutom plemkinjom, Grizel Leslie. Njihova soba nalazi se na visini od 15 metara, a u nju vode samo jedna jedina vrata. 27. listopada 1601. godine godine nakon ponoći par je još uvijek bio budan. Čuli su uzdahe na balkonu, a kad je Seton provjerio na balkonu nije bilo nikoga. Balkon je bio vrlo visoko uzdignut, te je bio pristupačan jedino ljestvama.
No, ujutro su našli na rubu nešto uklesano velikim slovima. Slova su bila okrenuta naopako i pisalo je ime njegove prve supruge. Slova su velika 7 cm te još uvijek tamo stoje. Nikada nisu našli neko logično objašnjenje kako su nastala.
Nakon toga se u dvorcu počeo pojavljivati duh, “Dama u zelenom” kojeg je obasjavala neka čudna plavo-zelena svjetlost.. “Dama” se ukazuje samo noću, a mnogo svjedoka tvrdi da ju je vidjelo. Neki sutvrdili da im se poklonila no oni su ujutro pronađeni mrtvi.
Najnoviji paranoramli događaji datiraju iz razdoblja Prvog svjetskog rata. Kanadski general smatrao je te priče o nadnaravnom glupostima. General se probudio i vidio da nije ugasio svjetlo. No kad ga je ugasio, a zapravo ga je upalio, a onda opet ugasio pa je shvatio da je soba opet osvjetljena. Teka tada je primjetio paranormalni fenomen. General tu noć probdio, a svjetla su pred zoru nestala, a on se zakleo da više nikada neće doći dvorac.
Posljednji vlasnik Fyvie bio je lord Leith, koji je umro 1925. godine. Od tada je dvorac zatvoren za javnost. Prolaznici i lokalno stanovništvo i dalje tvrdi da i danas viđaju “Damu u zelenom”. Zapisi i svjedoci također tvrde da u prostorijama dvorca često vladaju oluje i hladnoće osobito u toplim danima.

Povjest Vapira .... !!

Još 1443. Mađari su imali naziv za živi leš - Nosferatu, što doslovno znači “ne-mrtvi”. Krilati Ekimu je Babilonsko biće, koje je prema legendi lovilo ljude cijelu vječnost. Vjerovatno ste svi čuli za Lamiu (pjesmu o njoj imaju i Lord Belial ). Ona je, prerušena u lijepu ženu, pratila mlade Grke i pila njihovu krv; a Rimljani su se bojali krvoločnog demona nazvanog Strager. Egipatska povijest govori o vampirskom duhu koji se hrani dječjom krvlju.
Oko petnaestog stoljeća kuga, tzv. “crna smrt”, proširila se Europom ubijajući oko 25% stanovništva. Naziv takve kuge tj. “crna smrt”, nastala je, jer su zaraženi imali crno- plave mrlje po tijelu. Seljaci koji su bili zaraženi ili napola mrtvi bili su živi zakopani. Njihove ruke i lica su bila krvava pri pokušajima da se iskopaju van iz svojih grobova. A kako ljudi tada nisu znali objasniti pojam kuga, a još manje liječiti ju, nastao je mit o vampirima.
Svi vi sigurno znate onu staru legendu u grofu Draculi pravim imenom Vlad Tepeš. A za vas koji neznate evo nešto ukratko o njemu ( više možete pročitat iz našeg starog posta koji mu je posvećen ).
Živio je od 1431. do 1476. u Rumunjskoj. Otac ga je kao dijete dao u ruke Turcima. Postao je taocem u sklopu političke nagodbe te je sklonost okrutnosti razvio upravo dok je promatrao otomanske metode mučenja. 1456. postaje vladarem Vlaške. Uistinu je riječ o jednom o najužasnijih europskih tiranina. Procjenjuje se da je dao pobiti oko 30.000 stanovnika Vlaške i Transilvanije. “Dracula” znači “Draculov sin” - manje, više, zmajev sin. Vlad je prema legendi poginuo u zasjedi. Neki pričaju da su ga ubili njegovi vojnici, zamjenivši ga za turskog vojskovođu. Glava mu odrezana i poslana turskome caru Mehmedu, koji je bio veliki Vladov neprijatelj. Prema legendi tijelo mu je osakaćeno i zakopano ispod oltara u crkvi u samostanu na otoku Snagov. Kada su 1930. arheolozi otvorili grobnicu bila je prazna.
Neki kažu da se priče o vampirima prvi put javljaju, ni manje ni više nego u Bibliji. O tome nam govori knjiga Noda, dio Biblije za kojeg Crkva zna ali ga ne želi priznati. Ta knjiga, nazivom več rečenim, Noda, nije samo priča,…
Pročitate li tu knjigu, znat ćete kojim je strahom pisana. Ne zna se pouzdano gdje se najstariji prijepis(i) Knjige Noda nalaze danas. Zadnji se put spominju u 14./15. st., a teorije zavjere kažu da se izvorni rukopis nalazi u podzemnoj grobnici usnulog Kaina, oca svih vampira…
Naime, ta priča ide ovako…
Na početku, Bog stvori Adama i prvu ženu…Lilith..Zbog različitosti njih dvoje (muško i žensko) Lilith je zahtjevala potpunu ravnopravnost prema Adamu, protivila se Božjoj volji, te je izbačena iz Edena (mjesto blizu Noda, mjesta na kojoj je nastala istoimena knjiga). Lutala je svijetom, proklinjući Adama i sve njegove potomke, da se hrane krvlju svojih prvorođenih. Bog je nakon toga stvorio ženu Evu. Koja je Adamu podarila dvoje djece, Kaina i Abela. Kada su odrasli, Bog je od njih tražio žrtve. Abel je bio stočar te je Bogu žrtvovao svoju stoku pa je zato Bogu bio miliji, a Kain obični voćar te je prinosio svoje najljepše voće, kao žrtvu..Bog je rekao Kainu da za njega žrtvuje pola svoje sreće, te je Kain to i učinio, ubio je svoja brata…Zbog te zablude i velikog grijeha, bio je prisiljen otići. Patio je od usameljnosti..
Tada je do njega došla prekrasna žena, ni manje ni više nego Lilith. Hranila ga je, pazila i njegovala. Lilith je imala posebne moći, koje je razvila, a sada je njih zahtjevao i Kain. Ona nije znala kako će utjecati na njega, jer je bio proklet od oca, no znala je da će umrijeti bez njih. Tako je Kain pio njenu krv i pao u najdublju tamu…
Bog je poslao četiri archanđela, kako bi spasio Kaina.
Michael jedan od njih, se obratio Kainu sa riječima da je Njegova milost velika, te da je počinio veliki grijeh, ali da se treba pokajati i pustiti da ga Njegov oprost pročisti.
Kain mu odgovori da ne traži Božji oprost, nego svoj, jer si nije mogao oprostiti ubojstvo svoga brata…
Po Kaina su došla i ostala tri archanđela, Rafael, Gabrijel i Uriel. Ali Kainov odgovor je i dalje ostao isti. Mihael ga je prokleo da se boji njegovog plamena, jer će ga pretvoriti u pepeo. Rafael ga proklinje da se boji zore jer će ga ona tražiti i opeći kao vatra.
Uriel, anđeo Smrti, kojeg Biblija ne spominje, proklinje ga:
“Kad kročiš ovom zemljom,
ti i tvoja djeca ćete se držati Tame,
Pit ćete samo krv, jesti samo pepeo,
Bit ćete onakvi, kakvi ste bili pri smrti,
Nikad umrijeti, zauvijek živjeti.
Zauvijek hodati samo Tamom, i sve
Što dotaknete, pretvorit će se u ništa,
sve do sudnjega dana.”
Tako je Kain, ponovno proklet, ponovno sam, otišao i osnovao grad, prvi grad Enoch i tu se njegovo prokletstvo da pije krv svoje braće širilo na njegove potomke..
U tom gradu vladala je hijerarhija, gdje je Kain bio najmoćniji, a djeca smrtnika su im služila. Došlo je do velikog potopa (Noa), i cijeli grad je bio uništen. Kain je preživio, zakopao se u zemlju. Nakon potopa, njegova djeca su se vratila u zemlju smrtnika i počela vladati. Kako su ta djeca htjela dostići Kainovu slavu, mladi su vampiri - djeca počeli ubijati Starije. Došlo je do stvaranja 13 klanova na ruševinama bivšeg carstva. Jedan od klanova bijaše Nosferatu - klan skrivenih. Stvarali su svoju djecu, ali su se bojali Urielovog proročanstva Kainu:
“…Svako Dijete, koje stvoriš, imat će kletvu tvoju,
i pošto će nositi sjeme zavisti, oca svoga,
zauvijek će se zavjeriti i boriti međusobno…”
Stvaranje novih vampira je bilo od tada zabranjeno, a tko prekrši taj zakon bio je progonjen i ubijen, kao i njegov potomak. Kain je sve to promatrao. Već navedeni klan Nosferatu, zloupotrebljavao je pijenje krvi, pa ih je Kain prokleo da će njihovi potomci nositi zloću i biti izopačeni. Tako je sjeme zla bilo posađeno i cvjetalo kao krvavo-crvena ruža.
Ratovi između vampira i klanova postali su sve češći, kršili su se Kainovi zakoni, osnivali su se novi gradovi koju su brzo propadali, i došlo je do slabljenja moći vampira..Tako oslabljene, ljudi su ih uspijevali držati pod kontrolom. Sve je to uzrokovalo svađu među vampirima i oni su se raspršili po svijetu i nikada više nije došlo do njhovog ujedinjenja, tako i danas.
Postoji kletva… kada se Kain probudi iz sna i dođe na zemlju, pozvat će Gehennu, “Zadnji Grad”, “Grad Pravde”, i to će biti njihov potpuni Armageddon, sudnji dan za sve one koji su među nama…

"Ukleti" Hotel ... !!

U hotelu Jamaica Inn soba 4 garantira besanu noć!
Jamaica Inn (Bodmin Moor, Cornwall, Engleska)
Taverna stara 250 godina prva je na našem popisu najukletijih kuća u Veliko Britaniji.
Neobjašnjivi zvukovi poput škripanja dasaka i ljudskih koraka koji odzvanjaju praznim hodnicima, glasanje konja kojih nema na imanju i duh muškarca u cilindru koji hoda kroz zidove hotela učinit će vaš boravak nezaboravnim.
Želite li zaista provesti besanu noć zatražite sobu broj 4.
Dvorac Chillingham (Alnwick, Northumberland, Engleska)
Ovaj je dvorac poznat po duhu tzv. ''Plavog dječaka''. Njegove kosti i ostaci plave odjeće otkriveni su iza zida gdje se ''čuo'' njegov plač, a smatra se da je nesretni dječak najvjerojatnije zazidan živ.
Dvorac također nastanjuje i Lady Mary Berkley koja luta hodnicima u potrazi za mužem (koji je pobjegao s njezinom sestrom).
Noć u apartmanima blizu dvorca koštat će vas otprilike 100 eura za dvije osobe.
Hotel Talbot (Oundle, Northamptonshire, Engleska)
Palite li se na poznate duhove možete se zaputiti u hotel Talbot čijim prostorijama luta škotska kraljica Mary.
Hotelom Talbot luta duh kraljice Mary
Uz malo sreće moći ćete ju vidjeti kako se spušta niz stupe na putu za pogubljenje na koje ju je osudila engleska kraljica Elizabeta.

Cijena noćenja u dvokrevetnoj sobi je 70 eura, a želite li proći ultra-jefino prenoćite u nedjelju kada je noćenje samo 40 eura.
Farma Elvey (Pluckley, Kent, Engleska)
Prema Guinessovoj knjizi rekorda Pluckley je najukletije selo u Engleskoj.
Želite li naletiti na duha ovo je prava lokacija za vas. Ucviljene žene, vojnici, crvena dama Derring i bijeli pas samo su neki od sablasnih pojava koje vas očekuju u Pluckleyu.
Ne zaboravite ponijeti kameru!
Hotel Prince Rupert (Shrewsbury, Shropshire, Engleska)
Želite li provesti zaista sablasnu noć probajte odsjesti u sobi broj šest. Naime, postoje brojna svjedočanstva gostiju koji su u njoj vidjeli obješenu ženu.
Ako je to za vas ipak preveliki zalogaj možete odsjesti i u drugim sobama, u kojoj nećete vidjeti duha, ali ćete zato svjedočiti neobjašnjivom pomicanju raznih predmeta.
Dvorac Ruthin (Ruthin, Denbighshire, Wales)
Svaki dvorac s tamnicama i prostorijama za mučenje idealno je mjesto za nastambu duhova.
Nadodajte tome još ljubomornu suprugu koja je sjekirom ubila muževu ljubavnicu i imate recept za pravu ukletu kuću.
Hotel Ruthin, prekrasna crvena tvrđava s četiri stoljeća mračnom prošlošću, dom je tzv. ''Sive dame'' koju se može često vidjeti kako luta hodnicima ukletog dvorca.
Mračna prošlost dvorca Ruthin zadovoljit će sve 'lovce na duhove'
Maes-y-Neuadd (Talsarnau, Gwynedd, Wales)
Granitna vila iz 14. stoljeća dom je prijateljskog duha za kojeg se smatra da je nekada bila dadilja.
Naime, umjesto straha gosti hotela kažu da osjećaju nevjerojatnu mirnoću u njezinoj prisutnosti.
No, čak i ako vam ovaj neobični duh ne posjeti po noći uvijek se možete zadovoljiti prekrasnim pogledom na pejzaž s prozora hotela.
Dvorac Tulloch (Dingwall, Ross and Cromarty, Škotska)
Ovaj hotel nije za ljude slabih živaca. Jedan je gost rekao da se probudio tijekom noći i osjetio dvije djevojčice kako sjede na njegovim prsima pokušavajući ga ugušiti.
Ostali su uz tipične zvukove koraka i škripanje dasaka vidjeli i razne ''spodobe'' samo metar od njihovih kreveta.
Dvorac je također i dom ''Zelene dame'' koja je umrla pri padu spiralnim stubištem. Dvorac iz 12. stoljeća također je pun tajnih prolaza i tunela.
Ako ste zaista hrabri zatražite sobu broj 8.
Comlongonom luta duh žene koja miriše na jabuke
Dvorac Comlongon (Clarencefield, Dumfries, Škotska)

Lady Marion Carruthers 25. rujna 1570. godina odlučila je skončati svoj život skočivši kroz prozor.
Na mjestu gdje je pala trava više nikad nije rasla, a duh Marion može se vidjeti kako luta ovim srednjovjekovnim dvorcem.
Svjedoci kažu kako je njezin duh zelen, miriše na jabuke i voli razmještati nakit po sobama.
Želite li biti sigurni da ćete vidjeti Marion tražite apartman Carruthers.
Dobbins Inn (Carrickfergus, County Antrim, Northern Ireland
Jedan od najstarijih pubova u Irskoj, sagrađen je u 13. stoljeću, a služio je kao taverna, oružarnica i sigurno utočište protjeranim katolicima.
Dobbins je također prizorište stravičnog zločina. Maude, žena Hugha Dobbinsa, zaljubila se u vojnika s kojim se nalazila u tajnom tunelu. Kada je Dobbins saznao za njih oboje ih je ubio mačem.
U hotelu se može vidjeti samo duh Maude koji rukom miluje uspavane goste.

Proklestvo :/ ... !!

Grof Louis Humond bio je nadaleko poznat kao okultist i psihoterapeut. I kao takav, često je od zahvalnih pacijenata bivao darivan nesvakidašnjim poklonima. Ali, najneobičniji od svih poklona donio je grofu i najveće nevolje. Za vrijeme posjete Luksoru 1890, izliječio je od malarije tamošnjeg uglednog šeika. Zauzvrat, šeik je inzistirao da grof primi na dar mumificiranu desnu ruku davno umrle egipatske princeze. Humondovoj ženi se od samog početka taj bizarni poklon nije svidio. A kada je čula cijelu legendu, njena odbojnost se pretvorila u mješavinu užasa i odvratnosti. Priča glasi da je u sedamnaestoj, posljednjoj godini svoje vladavine, egipatski kralj Ahnaton - jeretički Tutankamonov tast - došao u sukob sa svojom kćeri oko nekih vjerskih pitanja. Osveta kraljeva bila je strašna. Godine 1357.pne. po nalogu kralja i oca, njegovi svećenici su djevojku najprije silovali, a potom ubili. Odsjekavši njenu desnu ruku, potajno su je zakopali u Dolini kraljeva odvojeno od tijela. Postupak dobiva smisao kada se uzmu u obzir tadašnja vjerovanja da osoba sahranjena necijelovitog tijela nije mogla dobiti pristup u rajske predjele.
Niti jedan kustos muzeja nije želio primiti jezivi eksponat. Nemajući kuda, Humond je poklon smjestio u ispražnjeni sef svoje londonske kuće. Kada su oktobra 1922.g. Humond i njegova žena otvorili sef - sledili su se od užasa. Poklon se nije mogao prepoznati. Mumificirana i usahla, 3200 godina stara, ruka je djelovala potpuno sviježe! Grofica je zahtijevala da se ruka neizostavno uništi i Humond, koji do tada nikada nije osjetio strah od nepoznatog, prihvati prijedlog. Postavio je samo jedan uvjet: princezina šaka mora biti sahranjena na najprigodniji način. Sve je bilo pripremljeno za sahranu u noći 31.listopada 1922.g na Dan mrtvih.
U pismu upućenom svom dugogodišnjem prijatelju, arheologu lordu Karnarvonu, Humond je do detalja opisao ceremoniju sahrane. Šaku je pažljivo položio u ložiste kamina čitajući naglas poglavlja iz egipatske "Knjige mrtvih". Iznenada, završne riječi je popratio jak udar groma i kuća je utonula u tamu. Ulazna vrata popustiše pod naletom snažnog i iznenadnog vjetra.
Od siline udara, Humond i njegova žena nađoše se na podu sa osjećajem neke neprirodne hladnoće koja je zavladala u kući. Kada su podigli pogled, pred njima je stajala uspravna figura neke žene. Prema Humondovom kazivanju, "ona je bila obučena u kraljevsku odoru starog Egipta, sa vijugavom zmijom oko glave, sa znamenjem faraona". Umjesto desne šake, visio je okrvavljeni patrljak. Prikaza se na trenutak nadvi nad plamenom u kaminu da bi narednog momenta isčezla netragom. Sa njom nestade i šaka, da više nikad ne bude viđena.
Četiri dana kasnije Humond je iz novina saznao da je ekspedicija lorda Karnarvona na pragu senzacionalnog otkrića grobnice Tutankamona i da će grobnica biti otvorena uprkos upozorenju uklesanom na vanjskim zidovima. Iz bolničke sobe, gdje se sa suprugom još uvijek oporavljao od pretrpljenog šoka, Humond uputi starom prijatelju pismo moleći ga da još jednom preispita svoju odluku o otvaranju grobnice.
Napisao je: "Sada pouzdano znam da su stari Egipćani posjedovali znanje i moć koje naš razum ne može shvatiti. Za ime Boga, preklinjem te, budi oprezan".
Međutim, iskušenje svjetske slave bilo je suviše veliko da bi lord Karnarvon uzeo za ozbiljno pismo svog prijatelja. Nedugo, zatim, umro je od ujeda malaričnog komarca. Jedan za drugim umirali su i ostali članovi ekspedicije potvrđujući legendu poznatu kao "Prokletstvo faraona".

Duh U Autobusu :/ ..... !!

Dogadjalo mi se mnogo cudnih stvari godinama i zivio sam u mnogim ukletim kucamaCak sam jedno vrijeme bio i clan grupe istrazivaca paranormalnog.
Prije mnogo godina kada sam zivio sa roditeljima u assexu radio sam petnaest minuta voznje daleko od svoje kuce.Dolaziti kuci po hladnim zimskim nocima nije bilo nimalo ugodno.Posto nisam zelio izaci na krajnjoj stanici,pozvonio sam vozacu da mi otvori i tada sam vidio da u busu nema nikoga te da je potpuno prazan...Nitko nije sjedio na sjedistima.Prosao sam sva sjedista kada sam izlazio iz busa.Malo popricao sa vozacem jer sam bio zadnji koji je trebao izaci.....
Autobus je stao bas blizu moje kuce i ja sam izasao.Iz nekog razloga ponovno sam pogledao u autobus i tu jos uvijekk nije bilo nikoga.Kada je autobus zatvorio vrata i lagano krenuo,tu,dva mjesta iza moga sjedista sjedio je maqli stari covjek potpuno prekrivenog lica starom crvenom kapom.Nikada mi nije postalo jasno kako se je taj covjek pronasao tu.....................

Nastajanje ... !

Misterij Davida Langa
Dogodilo se to u jednom trenu, 23.rujna 1880.g, sunčanog poslijepodneva na farmi Davida Langa, nekoliko kilometara od mjesta Galatin, država Tenesi, SAD.
Sudbina je htjela da se ova misterija odigra u prijatnoj okolini. Langov dom je bila velika kuća od cigle i sastojala se od više dijelova, sva obrasla lozicom. Ispred je bio veliki pašnjak, koji je stoka uredno popasla a sada je posmeđio od dugotrajne ljetne suše. Toga poslijepodneva dvoje djece Langovih, osmogodišnji George i jedanaestogodišnja Sarah, igrali su se igračkom koju im je otac tog jutra donio iz Neshwilla - drvenim kolicima koja su vukli drveni konjići. Djeca su vukla igračku po dvorištu a roditelji su ih gledali.
Gospodin Lang je pošao prema ogradi pogledati svoje konje sa kojima se je ponosio. Stao je uz ogradu i pogledao na svoj veliki džepni sat kada mu žena doviknu: "Vrati se brzo, Davide, htjela bih da me odvezeš u grad prije nego se dućani zatvore". David mahnuvši rukom reče: "Evo me za par minuta".
Ali, nije se nikada vratio, jer je David Lang bio samo trideset sekundi udaljen od sastanka sa sudbinom, ma kakva da je ona bila!
Djeca su se prestala igrati jer su ugledala laku dvokolicu kako se približava iz daljine. Dolazio je sudac August Pack koji im je uvijek donosio darove. Gospođa Lang je također vidjela dvokolicu, i David isto tako, jer je mahnuo sucu i krenuo prema kući.
David Lang nije učinio više od pet-šest koraka, kada je nestao na očigled svih prisutnih. Gospođa Lang je vrisnula. Djeca su ostala zabezeknuta. Svi su instinktivno potrčali prema mjestu gdje je Lang bio viđen posljednji put prije par sekundi. Sudac i njegov zet, koji je bio u dvokolici, potrčaše preko polja istog trena. Nije bilo ni grma ni stabla ni rupe koji bi narušavali površinu. Niti ikakvoga traga koji bi pokazivao što se je desilo sa Davidom Langom. David Lang je nestao pred očima supruge, dvoje djece i dvoje ljudi u dvokolici.
Naknadna ispitivanja svjedoka pokazala su da su svi vidjeli iste stvari u isto vrijeme i na istom mjestu. Mjesni geodet je pregledao teren i izjavio da nema nikakvih podzemnih šupljina ni rupa te da je sav teren vrlo čvrst. Nikada nije bilo pogreba niti zadušnica za gospodina Langa. Njegova žena, koja je poživjela još mnogo godina, živjela je u nadi da će se on, David Lang, jednom vratiti. Najzad je dozvolila sucu Packu da iznajmi cijelu farmu osim pašnjaka ispred kuće. Pašnjak je ostavila da bude nedirnut dok je ona živa.
Koliko je bio čudan nestanak toliko je čudno i ono što je primjetilo dvoje Langove djece jedne tople večeri u travnju 1881.g, sedam mjeseci poslije događaja.
Djeca su zapazila da se na onom mjestu gdje je otac bio zadnji put viđen nalazi krug zakržljale žute trave od nekih pet metara u promjeru. Jedne večeri dok su stajali pored tog kruga jedanaestogodišnja Sarah je zazvala oca i na njihovo iznenađenje čuli su njegov glas koji je zvao u pomoć... ponovo i ponovo... sve slabije, dok nije utihnuo, zauvijek.

Grof "Drakula" ... !

Istina o grofu Drakuli

Svi misle da je grof Drakula bio vampir iako je neizmjerno uživao nabadajući žive ljude na kolce i gledajući ih kako polako umiru u mukama.


Drakula rođen je u Transilvaniji jedne zimske noći 1431. godine.
Transilvanija je tada bila pod vladavinom Mađarske, a Drakulin otac, Vlad Drakul, obnašao je
ulogu vojnog guvernera. Obitelj Drakul nije bila podrijetlom iz Transilvanije jer je Vlad
Drakul potjecao iz kraljevske obitelji iz Walachije.

Ime Drakula bilo je dio Vladove titule: rumunjska riječ 'drac' može istovremeno imati dva
značenja - zmaj i vrag, a 'a' 'na kraju nadimka znači 'sin od…'.
Zbog iskazane hrabrosti u borbama protiv Turaka, Vlad II bio je prihvaćen u Red zmajeva, bratski
red viteza. Suborci su ga počeli nazivati Drakul, što je značilo 'zmaj' i tako je njegov sin,
Vlad III, dobio nadimak 'sin zmaja'. Naravno, oni koji baš nisu cijenili Vladovu krvoločnost
koristili su drugo značenje riječi 'dracul' te su ga tako nazivali 'vražjim sinom'

Vlad se često dovodio u vezu s Drakulom. Da ironija bude veća, Red zmajeva bio je formiran ne
samo zbog obrane carstva od Turaka, već i zbog obrane kršćanstva. Čak ni famozni crni
plašt s crvenom unutrašnjosti nije bio izmišljotina Stokerove mašte. Kostim, odijelo koje su
nedjeljom nosili pripadnici reda, bio je upravo crveni komad odjeće s crnim kaputićem preko.

Kad je Drakula imao 17 godina, njegovom oca i najstarijem bratu Mirceu neprijatelji su odsjekli glavu, što ga je silno razljutilo pa je poveo vojsku u Walachiju, svrgnuo očeve ubojice i
zasjeo na prijestolje. Tada je počelo njegovo krvavo vladadnje kraljevstvom.

A sada priče o drakulinom mučenju. NE ČITAT ako nešto jedete ili ako nevlite krvave priče.

Šeširi sa čavlima


Neki ambasadori stranih zemalja posjetili su Drakulu i odbili skinuti kape i šešire pred
princem pokazavši time nepoštovanje. Kad ih je Drakula pitao zašto su odbili pokloniti
mu se, rekli su da to nije običaj u njihovoj zemlji. Potom je Drakula naredio da im se šeširi
prikuju za glave s tri čavla, tako da nikada ne prekrše prekrasne običaje
svoje zemlje.


Prekratak kaftan(dugi kaput)

Druga priča govori o vremenu kad se Drakuli učinilo da jedan čovjek nosi prekratak kaftan
i to mu se nije svidjelo. Naredio je da dovedu čovjekovu ženu.
Kad ju je upitao kako provodi vrijeme, ona je preplašeno odgovorila da kuha, pere, šiva... No
Drakula nije bio zadovoljan. Rekao joj je da prekratak kaftan pokazuje koliko je lijena i nema
previše poštovanja prema mužu te je naredio da je nabiju na kolac. Ma koliko njezin muž
protestirao, Drakula je ostao pri svome, a jednoj drugoj jadnici naredio je da se uda za njenog
muža.

Kako riješiti problem gladnih i siromašnih

Drakula je pozvao sve siromašne i gladne da
dođu u Walachiju, da se nahrane u dvorcu. Mislio je kako nitko u njegovoj zemlji ne smije biti
gladan ili bolestan. Kad su se jadnici nahranili, princ ih je upitao bi li rado bili lišeni brige
i gladi. Svi su potvrdno odgovorili, a Drakula, da bi udovoljio njihovim željama, naredio je da se
zatvore i zapale. To je bio njegov način rješavanja siromašnih i gladnih.


Svečani objedi

Bilo je uobičajeno za Drakulu da nabija na kolac tisuće
ljudi u isto vrijeme, postavljajući ih u geometrijske oblike. Rang žrtve bio je označen
veličinom koplja, a raspadajuća tijela stajala su nedirnuta mjesecima na istom mjestu. Zapravo,
Drakula je običavao ručati za stolom ispred jadnih žrtava pritom uživajući u njihovoj
patnji i boli.

Jednom je sličnom obrdu odbio prisustvovati strani veleposlanik pa je Drakula naredio da ga
nabiju na najviše koplje kako bi u patnjama osjećao smrad koji se širio od jadnika na kopljima
ispod sebe.

Iako većina ljudi zna da je Vlad bio vladar koji je počinio sablasne i brutalne stvari, u
Rumunjskoj je prikazan kao slavan i drag vođa, čovjek koji nije tolerirao nepoštenje. Mnoge su
ulice nazivane njegovim imenom, gradile su se njegove biste, a 1976. godine njemu u čast izdana je
i poštanska marka. Rumunjske legende slikovito su ga prikazivale kao princa koji je istrijebio
kriminal iz svoje zemlje. U knjizi Nicolae Stoicescua, izdane 1976. godine pod naslovom 'Vlad
Tepeš' (u prijevodu 'Vlad Koljač'), pisac tvrdi da je ono što je Vlad činio bilo sasvim
uobičajeno u njegovo vrijeme. Bez obzira na okrutnost srednjeg vijeka, Vlad Tepeš ili Drakula
bio je okrutni perverznjak i stoga je vjerojatno i bio inspiracija Bramu Stokeru za njegovog vampira
grofa Drakulu.

Grof Drakula ubijen je u bitki od svog subroca i spaljen na otočnom samostanu Snagov. No priča
ipak tu ne završava. Grobnica mu je otvorena 1931. i Drakula u njoj nije pronađen. Da, posmrtni
ostaci i lijes su nedostajali.

Obitelj Brandhauser ... !!

Obitelj Brandhauser iz srednje Slovačke je prokleta. To o njoj tvrdi nekoliko stanovnika grada. Priče o povezanosti s vragom raširile su se po okolici brzinom munje. Što je zapravo u svemu istina?

Prokletstvo obitelji Brandhauser počinje još u 19.stoljeću. Tada je, navodno, jedan od članova obitelji potpisao ugovor s vragom. Nije ga ispunio, i zbog toga vrag već više desetljeća podsijeća njegove potomke na dug, koji obitelj prema njemu ima!

Glasine o našoj povezanosti s vragom stare su godinama. O njima mi je pripovijedao već moj pokojni otac - kaže (1996.god) danas 76-godišnji Karlo Brandhauser. - "Mislim, da to tada otac nije uzimao za ozbiljno i pričao mi je to kao kuriozitet" - objašnjava dalje Karlo i dodaje: "Ne, ne sjećam se da se u vrijeme mog djetinjstva u našoj obitelji dogodilo nešto, što bi potvrđivalo ove očeve priče".

Usprkos tome, Karlo Brandhauser, najstariji član obitelji u listopadu 1995.godine - na dan svog rođendana - kao prvi od živućih potomaka dobio je poruku od vraga.

Poruka je bila napisana crvenom tintom (kasnije se utvrdilo da je to bila krv) i sadržavala je na latinskom slijedeće riječi: "Ispuni svoj ugovor s vragom". Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, sličnu vražjem kopitu.

Najprije sam pomislio kako se netko sa mnom grubo našalio, i smatrao sam to malo neprimjerenim poklonom za čovjeka mojih godina - nastavlja priču stari gospodin. - "Samo nisam znao tko i zašto se šali na moj račun. Nitko iz obitelji si to ne bi dozvolio".

Na loš vic se zaboravilo. Kada je na dan svog rođendana, dva tjedna kasnije, dobila isti takav "poklon" njegova 55-godišnja kćerka Marija, a zatim istom prigodom početkom prosinca i njezina kćerka, 36-godišnja Ana, cijela stvar postala je više nego sumnjiva i vrlo ozbiljna. Nitko iz obitelji nije imao velikih neprijatelja, dapače, obitelj Brandhauserovih bila je kod mnogih ljudi uvijek vrlo cijenjena. "Postepeno smo eliminirali sve mogućnosti da bi nas netko htio prestrašiti." - kaže Marija - "Nismo pronašli ni moguće zastrašitelje, ni motiv, koji bi ih u tome mogao voditi. Tada smo počeli tražiti uporišnu točku u prošlosti."

Nakon mjesec dana uspjeli smo otkriti dnevnik Kornela Brandhausera, mojeg pradjeda. Dnevnik je bio žut, a neke njegove stranice su poispadale. Otkrili smo da su Kornela zanimale okultne, nadprirodne pojave. Na jednom mjestu u dnevniku pronašli smo zanimljiv dio: "Danas sam potpisao ugovor, koji će odrediti sudbinu roda Brandhausera idućih desetljeća. Nadam se da će to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti." Ovaj dio otkriva da je Kornel Brandhauser mogao s nekim tajanstvenim potpisati nekakav poseban ugovor, jer je inače bio vrlo precizan u opisivanju svojih poslovnih poteza. Samo na ovom mjestu nema nikakvih pojedinosti.

Karlo Brandhauser tome dodaje: - "Kornel, moj djed, umro je kada je meni bilo samo devet godina, tako da ga nisam imao prilike bolje upoznati. Ipak, jednom me odveo u svoju sobu, pokazao mi horoskope, kristalnu kuglu za gatanje i ostale druge okultne rekvizite. Za mene, tada dječaka, bile su sve to vrlo zanimljive stvari, ali nisam točno znao čemu služe. Nisam razumio ni neke djedove priče, koje mi je pričao. Bile su strašne, ali zanimljive. Moj je otac uvijek govorio kako je moj djed čudak. U takvom mi je sijećanju i ostao."

Ono što najviše začuđuje jeste analiza. Njome je utvrđeno kako je upotrijebljeni papir na svicima star oko 150 godina (!) a poruke su doista ispisane krvlju, i sve tri su u najmanjoj crtici identične.

X Strašne Priće x -> Grupa na face-u

!! :/ !!

Kada je australska rock grupa Wild One snimala video spot za novu pjesmu, nitko nije ni slutio da će se na njihovoj snimci naći nepozvan «glumac». Spot je sniman u napuštenom rudarskom gradiću Glen Davis, te su sa sigurnošću mogli tvrditi kako uokolo par kilometara nije bilo «žive duše». Scenarist priča kako je vrijeme bilo oblačno, a zrak dosta hladniji, te je vladao neki čudan osjećaj koji je izazivala činjenica da su snimali na lokaciji «grada duhova».Prilikom obrade snimke u studiju, u pozadini, među ruševinama, naslonjen na stup nazirao se lik čovjeka, izgledao je kao da je u dugom kaputu. Ekipa sa snimanja tvrdi da takve osobe nije bilo na snimanju, a prema položaju na snimci sigurno ne bi prošla nezapaženo.



Istražujući malo više o lokaciji saznali su dvije priče.Prva se veže na rudare koji su tu obitavali davno prije. Kako rudnik teško prođe bez nekakve nesreće tako je bilo i s ovim. Mnogi su poginuli, a tijelo samo jednog je nađeno na lokaciji gdje se snimanje odvijalo. Da li je to duh starog rudara? Moguće, no okolno stanovništvo preferira drugu priču. U blizini se nalazila škola za svećenike, a život jednog od učenika je završio tragično – samoubojstvom točno na lokaciji snimanja.



Koja god priča da se uzme u obzir, činjenica je da na video zapisu stoji nepoznata osoba koja prilikom nastajanja istog nije bila vidljivo prisutna. Možda se neki buntovnik s «one strane» zaželio žestoke glazbe, ili žudi za tim da ispriča svoju priču…

GILLES GARNIERS !! ---> Vukodlak ! x

GILLES GARNIERS !!
Podoba pod ovim imenom svojevoljno je priznala ubojstvo dva dječaka od nebrojeno nađenih tjelešaca u području Dole, u ljeto 1573. godine.Djelomično raspadnuta trupla djece su se počela pojavljivati u tom području, a mnogi seljani su prijavili viđenja stvorenja sličnog vuku s Garnierovim licem. U studenom te godine izdana je dozvola seljanima da pronađu i ubiju tu zvijer. Skupina seljaka slijedila je užasnute krike djevojčice u kombinaciji s zvukovima zvijeri iz šume. Pronašli su je, iznad nje se još nalazilo to stvorenje, zadajući joj teške rane, no opazivši masu koja im se približavala, vukodlak je pobjegao.Nekoliko dana kasnije kada je nestao 10ogodišnji dječak u blizini Garnierove kuće, on i njegova žena su uhićeni. Na suđenju je Garnier priznao nekoliko ubojstava, kao i činjenicu da je on u biti vukodlak. Čak je priznao da je kući odnio ostatke jednog od tijela koje su on i njegova žena pojeli. 1574 godine oboje su spaljeni.

Prićica heheh ... !

E ljudi ev moja prica istinita je ..Bilo je to mislim prije jedno godinu dana doselio sam se u zgoscu to vam je u Kaknju i sa prijateljima reko hajd da odem na greben pa ce nas dovuc od mog prijatelja otac a mi smo po obicaju ostali do ponoci i to je bilo prvi put da su se svima ispraznile baterije na mobu odjednom tako da smo morali pjese a najvise nas je bilo strah stare crkve koja je napustena ima jedno 30godina i niko u nju nije ulazio od tad a kruzila je legenda da se svako vece u ponoc tu pojavi neka stara baba sa svjecom u ruci i mi smo prolazili kad odjednom crkvena zvona zazvonise,svi smo se prepali cak su neki i krenuli trcat oni koji su krenuli odmah trcat nisu vidjeli ono sto i mi na prozoru se pojavila neka strasna baba sa tacno i na tacni svijeca koja na pola gori u drugoj ruci krst ona sva prkrivena krvlju u bjeloj haljini koja je vise slicila na crvenu od krvi nas je pogledala i odjedno se zacu strasan zvuk kkrisnula je mi smo pobjegli bjezali smo tolko brzo da smo stigli one koji su otrcali prije nas i prestigli smo ih i nikad vise sa njima niisam otiso gore na taj greben..

Split ... !! x

Stara jezgra Splita poznata je po svojim starim kućicama u kojima su se izmjenjivale mnoge generacije. Kućice koje su dugi niz godina ispraćale stare i dočekivale nove stanare, odolijevale su vremenu i time sačuvali jedan dio povijesti tog grada. I danas još uvijek stoje, stare, oronule no ipak pune života. Jedna od njih dom je jednog posve nesvakidašnjeg događaja i neočekivanog stanara.



Naime jednoj od kćeri obitelji koja je stanovala u toj kućici jedna noć ostavila je mnogo pitanja i otkrila jedan novi strah. Usred noći se bila probudila i u svojoj sobi ugledala sjenu, obris nekoga kako stoji u sobi. Ne na način kako bi stajala njena majka ili drugi član obitelji kad bi ušao u sobu, taj obris je stajao u njenoj sobi usred noći, kao da nema nikakvog drugog posla. Noć je doba kada svi strahovi uzavru na najmanji poticaj, a prvi nagon joj je, kao što bi vjerojatno bio svakom u tom trenutku – sakriti se ispod pokrivača i uvjeriti sebe kako je to samo produkt njene mašte, te se nekako ponovo uspavat. I događaj bi ujutro vjerojatno zaboravila, da nije našla na neugodno iznenađenje. Njena dugačka plava kosa bila je odrezana, a vlasi spletene u pletenicu te stavljene ispod jastuka.



Kćer nije mjesečarka te mogućnost da si je sama odrezala kosu i tamo je postavila otpada. Ukućani su vijest dočekali u čudu i jezi – naime u kuću nije provaljeno, a nitko od njih nije ni mentalni bolesnik, ni mjesečar da bi u ovoj situaciji našli logično rješenje. Rješenje su potražili u informaciji o prethodnim stanarima. U toj kući je stanarka prije njih umrla. Nisam upoznata da li se radi o prirodnoj smrti, niti o samoj stanarki, no kćer koja je doživjela to neugodno iskustvo posve je uvjerena da je obris koji je vidjela te noći bio obris te prethodne stanarke.

	rujan, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Rujan 2010 (47)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv