Stara jezgra Splita poznata je po svojim starim kućicama u kojima su se izmjenjivale mnoge generacije. Kućice koje su dugi niz godina ispraćale stare i dočekivale nove stanare, odolijevale su vremenu i time sačuvali jedan dio povijesti tog grada. I danas još uvijek stoje, stare, oronule no ipak pune života. Jedna od njih dom je jednog posve nesvakidašnjeg događaja i neočekivanog stanara.
Naime jednoj od kćeri obitelji koja je stanovala u toj kućici jedna noć ostavila je mnogo pitanja i otkrila jedan novi strah. Usred noći se bila probudila i u svojoj sobi ugledala sjenu, obris nekoga kako stoji u sobi. Ne na način kako bi stajala njena majka ili drugi član obitelji kad bi ušao u sobu, taj obris je stajao u njenoj sobi usred noći, kao da nema nikakvog drugog posla. Noć je doba kada svi strahovi uzavru na najmanji poticaj, a prvi nagon joj je, kao što bi vjerojatno bio svakom u tom trenutku – sakriti se ispod pokrivača i uvjeriti sebe kako je to samo produkt njene mašte, te se nekako ponovo uspavat. I događaj bi ujutro vjerojatno zaboravila, da nije našla na neugodno iznenađenje. Njena dugačka plava kosa bila je odrezana, a vlasi spletene u pletenicu te stavljene ispod jastuka.
Kćer nije mjesečarka te mogućnost da si je sama odrezala kosu i tamo je postavila otpada. Ukućani su vijest dočekali u čudu i jezi – naime u kuću nije provaljeno, a nitko od njih nije ni mentalni bolesnik, ni mjesečar da bi u ovoj situaciji našli logično rješenje. Rješenje su potražili u informaciji o prethodnim stanarima. U toj kući je stanarka prije njih umrla. Nisam upoznata da li se radi o prirodnoj smrti, niti o samoj stanarki, no kćer koja je doživjela to neugodno iskustvo posve je uvjerena da je obris koji je vidjela te noći bio obris te prethodne stanarke.
Post je objavljen 19.09.2010. u 14:29 sati.