Pukla žica. Čija? Od onog koji govori da će promijeniti žice već 4 mjeseca. Ljenjivac je opet pokazao pravo lice. Nije mu se dalo prohodati 50 metara do Music shopa koji mu je, baš zgodno, u susjedstvu. Da ne ispadne da se međusobno pljujemo. Pričam o sebi naravno.
Ali dečki... meni je svirka bila preje..na. Ekipa je zapravo bila preje..na, a mi smo ih iskoristili. Ovim putem zahvale svima u Purgeraju koji su povukli naše ruke da udaraju ko nikad prije, te na kraju balade i iskrvare. Prsti su krvarili, žice pucale, a meni je bilo baš veselje. Nismo baš bili u bluesu doduše, ali nije svaka večer ista i nije raspoloženje rulje uvijek isto. Veliki naklon kralju Ozzieu koji svojom eksplozijom energije potencira cijelu svirku na desetu. Jedna stvar mi je doduše ostala misterija. Gdje je dovraga nestalo tih 2 sata? Ja sam imao osjećaj kao da smo svirali pola sata.
Sutra putujem u Opatiju i idem odraditi posljednju borbu sa zmajem (čitaj Microsoft). Zabit ću mu bodež direktno u srce, a kad se vratim želim se napiti ko čovjek s dečkima i odvirati jedan blues od 15 minuta. Idem opeglati i spremiti ratno odijelo. Uživajte.

Odjavio sam svoju Bubu '75. Za par dana će doć po nju pa lijepo na groblje sa ostalim starim prdonjama. Kad se samo sjetim dana kad je bila u formi...sjedim u njoj, zvuk lava u doba parenja , otvoreni leptir prozor, gorski kotar, ljeto, 5 popodne i bambi molestersi deru surf. Ima tu još: konvoji koje smo radili na istarskom ipsilonu (popračeni žestokim psovkama bijesnih vozača), pare koje sam nerazmisljajući potrošio na nju, ljudi koji su prošli, kotač koji je ispao, motor koji je zablokirao pri 80 km/h gdje sam jedva izvukao živu glavu, blok motora koji je puknuo (na novokupljenom motoru), kočnice koje su uvijek vukle na jednu stranu i nikad nisam mogao stat, Fran s kojim sam proveo 2 godine sredjujući je i putujući po svuda, Maja koje mi je poklonila srebrnu trzalicu koja još uvijek tamo stoji podsjećajuci me na najbolje dane nase veze; uvijek nekomforni, ali životinjski sex, glomazni otpadi na kojima sam skupljao dijelove, vučna služba koja je uvijek bila moj najbolji prijatelj...svega sam se sjetio u trenutku kad sam joj danas otvorio vrata i osjetio taj the miris nakon 2 godine truljenja na parkingu. REZ. Ak netko želi dijelove nek se javi. A ja gitaru u ruku i na bicikl.

Osjećam se ko ispuhani balon.
Ja, najgori ljenjivac u povijesti, flegmatičar i sanjar danas sam radio gotovo 12 sati.
Što to znači?
To znači da je uskoro kraj svijeta. Mrzim sve. Mrzim Microsoft koji mi je danas oduzeo 10 godina života. Mrzim okolinu, jer me tjera da zarađujem da ne umrem od gladi. Mrzim to što jučer nisam mogao popiti pivo na svirci svojih drugara, jer sam morao biti spreman za današnjih 12 sati rada. Mrzim i to što ne znam pisati pjesme, jer bi sada napisao najbolji blues ikada napisan. Mrzim što u dubini sebe znam da koliko god tražio nikad neću naći posao koji me veseli. Mrzim što mi se pas linja ko svinja, a ja sam preumoran da usisam stan. Mrzim što imam 2 opomene za neplaćene račune. Mrzim što ću jesti šunku iz konzerve za Uskrs. Mrzim i to što sam danas shvatio da mi najdraže patike usmrđuju čarape. Mrzim i to što sam sad shvatio da više nemam čistih čarapa. Mrzim što se sada osjećam bolje jer ovo pišem.
Najviše od svega mrzim to, što trenutno sve mrzim, a ja gotovo nikad ništa ne mrzim.

A sinoć gledam u pun mjesec i mislim si...jebote, šta se krije tamo gore.

Mislim da je sad stvarno gotovo.
Mrtvilo se zanijelo u prah i prosulo zrakom u duše besciljnika.
Gdje je ležala, još nedavno.
Blagog osmijeha, kao da priča onom njenom uglađenom mimikom lica: „Ja te neću napustiti…“ -a znala je, kao i njih dvje, gdje da sačeka moju slabost. Upravo ovdje, pored satkanog tkana, drva pored kojeg leži, da hodam bos mislima njenim i obijestima svojih snova…
Soft summer breeze makes me think of my baby I left down in New Orleans…
U svakom slučaju, mrtva je.
Bolje sad nego prije.
To sigurno.
Neki tip, možda dvadeset i pet, možda sto osamdeset, oko 90, solidno ružan, ulegnuće na oku, stoka sitnog zuba, gladan od žalosti i od tatamigajeguraodoksambiomaliistricnakonnjega kompleksa. Trči. I stigne. Debil. Ravno na murjaka. Blagost svojstvena samo Mariji Magdaleni ukaže mu se na tren i prozbori: “ Nisam ja. On je. Ja navijam za nogomet. Oš kupit ciglu?“
Ziher.
„Odi doma mali“-misli si plavac, „Nisam ja tvoje bebe zvečka“- reče, i povine mu ruke.
Boli to gadno, zajebana stvar.
Imali su 23,19 i 37. I svaka svoja priču. Pitam se koja je njezina. Hoće li završiti kao i druge? Možda ju je već… Ma nije valjda stigao.
Ne znam.

Lavovi

Mislim da je kvaka u lavovima.
Kad ih nahraniš snimaju situaciju i odmaraju.
Kad ogladne snimaju situaciju. I odmaraju.
Kad popizde snime situaciju… i odmore.

Lav u času krene
Zaustavi se tu
Pored mene…
______________________Kraj je blizu,samo
Zjen oka ne gubi_______ Pogledaj me,amo
Izgubljen u masi________Bliže,tamo...
Dašću zubi…
______________________Iznad noža ima
I prave mu sjene________Krv njenog sina
Sjajem zamućene_______Neće nikad
Čuvaju me…
_____________________ Oprati...
Pogledima prate
Rijetke,mirne sate
Sate,sate…

Ozzie

Bili na roštilju, napapali se, nasvirali se. Ekipa nas je super primila, vrijeme bolesno dobro. Nevjerovatno je kako ti seoska atmosfera napuni baterije. Makneš se iz smoga i ponovo dišeš. Tišina oko tebe i samo zvuk tvoje gitare. I koliko god glasan na pojačalu nitko se ne buni. Vrt prekrasan, kuća još ljepša. Chou-chou, 2 mačke i papiga. Kupine velike ko kruške. Polja i livade. Trava nadjačava miris roštilja. Klupica za njihanje u kojoj sjedi Ozzie i svira "Walkin' blues". Svježa salata i Užički kajmak. Johnny Walker i hladna piva. Jedan basket i 11:6 za boljeg.
Sve je daleko, a grad najdalje. Lijepa promjena okružja.
Ali mi smo opet kući i vidimo se na našem terenu.
U zapušenom i mračnom prostoru.

Gitare, znoj, hrpa ljudi, dim i temperatura. Pa dobro koje sve žrtve moramo prihvatiti da održimo ovaj projekt. I onda još treba to ponoviti i u nedjelju. Danas na leđima nosim cijelu svirku od sinoć i morao sam ostati kod kuće uz čaj i Coldrex. Isprika kolegama s posla za danas, ali slinav sam, hropčem, crvenim se i znojim i nisam vam htio priuštiti cijelodnevno druženje s mojim virusima.
Zanimljivo je bilo sinoć u Purgeraju. Testiralo se novo pojačalo. Ja sam znao da će Fender Blues Deluxe ostati u našem društvu čim sam ga ugledao. Ako zbog ničeg drugog onda zbog imena. I još je bijeli.
A kakvih je tek sinoć pjevačkih talenata bilo u publici. Ozren, opet si dokazao da možeš sutra otići raditi ko Wedding singer ako hoćeš. Jebeni hodajući Jukebox. Pričam ti blues...večer otvorenog mikrofona. Napokon smo upoznali i Soft Cell. Cura je bombon šta drugo reći. Hvala joj na podršci i kritikama.
Kojim mi to blesavim putem idemo. Na kraju svega još dobijemo i poziv da sviramo na privatnom partyu. Za ćevape. Pa jel postoji nešto bolje u životu. Svirati za pivo i ćevape. Najbolja valuta za ocjenu. Ako ostaneš gladan, znaš koliko vrijediš, jebiga.
"Pričam ti blues...sutra i u vašem dvorištu."
Neću zaboraviti najaviti svirku našeg dragog Kreše u petak 07.04. u 21h na Filozofiji. Drži se Krešo!!!
Eto još jedna večer iza nas, a ja odo sad pod deku i cuclati vitamine...
E jesmo rock zvijezde za popišat se.

Evo bas sam pogledao Ray Charlesa u Mexicu sezdesetineke i moram priznat da je to jedan od najboljih live-ova koje sam vidio. Tip je nevjerojatan, mislim, svira s big bandom (ne moze svatko svirat s big bandom) s druge strane ima one gnomove sa nevjerojatnim vokalnim sposobnostima (Rayettes), uz to je zabavljac i odlican jazzer sto potvrdjuje na Moaning'-u. Nas ono..two thumbs up (mrzim tu recenicu).
Pazi, meni nije jasno nesto: Kako si se uspio izborit za takvu slavu u tim danima....; svi briju lakse je....... je maj es! Morao si bit apsolutni genije, ali ne samo instrumenta, nego i pjevanja i zabave, a uz to si imao ogroman pritisak od strane izdavackih kuca, koje su kao i danas, trazile samo skladbe koje ce im dobro proci. Medutim, vjerojatno je razlika u tome sto danas ima milijardu kuca i kad tad ces nac neku koja se bavi tvojim zvukom (ako si iole dobar i najvaznije - uporan i dosljedan). Prije su kuce trazile glazbenike koji ce napraviti pjesmu slicnu onima koje se dobro prodaju, a tek ponekad su bile u igri one fore sa brand new soundom (Elvis, Cash i ekipa) koje su zapravo odredjivale razdoblja.
Sve je to qratz, jedva cekam srijedu da jammamo bez tih opterecenja izdavackih kuca i inih pop zavrzlama jer se samo tako mozes stvarno izrazit.
Ozzy, da se nadovezem na tvoj post...u subotu si trebao donijet gitaru (ako si ju mislio koristiti) na tonsku probu, a ti, ono....magla.
Ajmo svirat Moanin'