Pukla žica. Čija? Od onog koji govori da će promijeniti žice već 4 mjeseca. Ljenjivac je opet pokazao pravo lice. Nije mu se dalo prohodati 50 metara do Music shopa koji mu je, baš zgodno, u susjedstvu. Da ne ispadne da se međusobno pljujemo. Pričam o sebi naravno.
Ali dečki... meni je svirka bila preje..na. Ekipa je zapravo bila preje..na, a mi smo ih iskoristili. Ovim putem zahvale svima u Purgeraju koji su povukli naše ruke da udaraju ko nikad prije, te na kraju balade i iskrvare. Prsti su krvarili, žice pucale, a meni je bilo baš veselje. Nismo baš bili u bluesu doduše, ali nije svaka večer ista i nije raspoloženje rulje uvijek isto. Veliki naklon kralju Ozzieu koji svojom eksplozijom energije potencira cijelu svirku na desetu. Jedna stvar mi je doduše ostala misterija. Gdje je dovraga nestalo tih 2 sata? Ja sam imao osjećaj kao da smo svirali pola sata.
Sutra putujem u Opatiju i idem odraditi posljednju borbu sa zmajem (čitaj Microsoft). Zabit ću mu bodež direktno u srce, a kad se vratim želim se napiti ko čovjek s dečkima i odvirati jedan blues od 15 minuta. Idem opeglati i spremiti ratno odijelo. Uživajte.