Mislim da je sad stvarno gotovo.
Mrtvilo se zanijelo u prah i prosulo zrakom u duše besciljnika.
Gdje je ležala, još nedavno.
Blagog osmijeha, kao da priča onom njenom uglađenom mimikom lica: „Ja te neću napustiti…“ -a znala je, kao i njih dvje, gdje da sačeka moju slabost. Upravo ovdje, pored satkanog tkana, drva pored kojeg leži, da hodam bos mislima njenim i obijestima svojih snova…
Soft summer breeze makes me think of my baby I left down in New Orleans…
U svakom slučaju, mrtva je.
Bolje sad nego prije.
To sigurno.
Neki tip, možda dvadeset i pet, možda sto osamdeset, oko 90, solidno ružan, ulegnuće na oku, stoka sitnog zuba, gladan od žalosti i od tatamigajeguraodoksambiomaliistricnakonnjega kompleksa. Trči. I stigne. Debil. Ravno na murjaka. Blagost svojstvena samo Mariji Magdaleni ukaže mu se na tren i prozbori: “ Nisam ja. On je. Ja navijam za nogomet. Oš kupit ciglu?“
Ziher.
„Odi doma mali“-misli si plavac, „Nisam ja tvoje bebe zvečka“- reče, i povine mu ruke.
Boli to gadno, zajebana stvar.
Imali su 23,19 i 37. I svaka svoja priču. Pitam se koja je njezina. Hoće li završiti kao i druge? Možda ju je već… Ma nije valjda stigao.
Ne znam.

Lavovi

Mislim da je kvaka u lavovima.
Kad ih nahraniš snimaju situaciju i odmaraju.
Kad ogladne snimaju situaciju. I odmaraju.
Kad popizde snime situaciju… i odmore.

Lav u času krene
Zaustavi se tu
Pored mene…
______________________Kraj je blizu,samo
Zjen oka ne gubi_______ Pogledaj me,amo
Izgubljen u masi________Bliže,tamo...
Dašću zubi…
______________________Iznad noža ima
I prave mu sjene________Krv njenog sina
Sjajem zamućene_______Neće nikad
Čuvaju me…
_____________________ Oprati...
Pogledima prate
Rijetke,mirne sate
Sate,sate…

Ozzie