prepreke

U sobi za presvlačenje nešto prije osam ujutro, već nas je bilo pet. Inače i sama grupa smije imati do osam žena (sredovječnih), ali tako rano to je velik broj. Pažnju mi je privukla jedna od njih koja dolazi jako rijetko.To je Mira, tvrda brđanka koja već u pozdravu ima nešto iritantno. Kad sam je prvi puta vidjela i osjetila njezine manire na svojoj koži, sjetila sam se onog groznog frustrirajućeg osjećaja iz djetinjstva: ona će pobijediti. Stalno igra neku igru pobjeđivanja. Zvuči smiješno, ali gura se, miče ti stvari, stane pred tebe i maše rukama da te uvijek udari. Mene osobno takve stvari dovedu do ludila. No, pravim se da je ne vidim i sjedam kraj Božene. Blaga osoba koja to i svojim izgledom nagoviještava. Pogled joj je smirujući, osmjeh upućen baš meni, i ja se naglo spuštam, nisam više ljuta. Skidam se u odjeću za gimnastiku, i slušam bespredmeni razgovor crvenokose i trenerice. Razgovaraju o djeci:
- I sad znaš, on ima gitaru u šest, a škola mu završi u četiri. Kako će to moje jadno dijete stići na sve te obaveze? Pa mora se malo odmoriti, poigrati na kompjuteru (zašto?), a poslije je umoran i ništa više ne stigne.
- Ma da, ta današnja djeca imaju samo obaveze. Pa sjeti se nas kad smo bile male (ja se sjetim), igrali smo se u parku, jurili i bili na svježem zraku. A oni? Samo uče.(Ma daj, uopće ne uče!) I taj program, taj HNOS, umjesto da im bude lakše, njima je teže.
- Da, neki dan su dobili za zadaću da opišu.............
Više ne slušam. Nije me briga za njihove zadaće i rasporede. Imam i ja djecu, ali nikad nisam mogla razgovarati o sjeckanju mrkvica, pasiranju voća, rasporedima i zadaćama. To je život, svi jedemo, rješavamo zadatke kakvi god oni bili.
Ulazim u dvoranu, strunjače su na podu, a Mira je naravno prva, izabrala je najbolje mjesto. Ja odabirem najdalje mjesto od nje i zamišljam je kako je zapravo kod kuće suprotnog ponašanja. Možda si ovdje liječi frustracije. Poslije juri na plac, kupuje meso, povrće, cjenka se i bezobrazna je s prodavačicama. To smije. Kod kuće priprema ručak, posprema, pere prozore, čeka jednog sina da dođe iz škole. Servira mu jelo, odnosi školsku torbu, odnosi pribor, kao da je sluškinja. To isto radi još za dva sina, i naravno, još jednom za muža. Sve ispočetka za cara obitelji. Dok muž jede, stalno je u stanju pripravnosti da mu dodaje sol, ubrus, desert. Tiha je i nenametljiva. Nakon toga se povlači, smiruje djecu i šalje ih po sobama da muž odmori poslije posla. Zadovoljna je jer je svima sve napravila. Prijateljica ju poziva na kavu, a ona odbija jer mora pripremiti zimnicu, ali ne propušta pohvaliti se kako je sve kao po špagi: svi sinovi napisali su zadaće, jeli su, sad idu na treninge, oprala im je odjeću baš na vrijeme da čisti treniraju, i još je stigla na gimnastku. Dok tako razmišljam, počinje muzika koja mi odmah kida živce, i čvrsto odlučujem da ću sljedeći puta donijeti svoj cd. Ne mogu slušati neki hibridni tehno-pop pa bilo to i uz vježbanje. Komentiram muziku naglas, i Božena se slaže, a kratkokosa plavuša koja je do sada šutjela, kaže:
- Ja jako volim muziku. Ne mogu bez nje. Po cijeli dan je slušam kod kuće. Zato sam i mladolika.
- I ja! Viknu u glas Mira i crvenokosa.
Skoro padnem od smijeha. Ona jako voli muziku i mladolika je. Nisam htjela komentirati jer niti je ovo muzika (to je smeće), niti je ona mladolika. No, toliko asocijalna da to kažem na glas ipak nisam. Sad je malo bolje pogledam i vidim da nosi steznik, onaj koji stegne cijeli torzo. To je onaj steznik koji se prodaje na televiziji, onaj koji za sekundu oduzme do četiri kilograma. Ali to nije sve! Uz njega dobijate i kremu!
Vidim da žustro vježba, da ne zabušava kao ja. Svaku vježbu radi revno, ispravno, a nas koje radimo malo aljkavo gleda s prijekorom đaka koji je odlikaš. Želim se smijati ali ne smijem pa zato imam još manje snage za vježbanje. No, već je kraj pa s olakšanjem odlazim u svlačionu, ali dalje od Mire.