subota, 31.10.2009.
I do.
no.363
U liftu on gleda u pod. Zatim pogleda prsten na svojoj ruci. Izdahne teško. Otključava stan i pušta me prvu da uđem. Nosim veo u rukama, duboko dišem. Buka slavlja jenjava u mojoj glavi, lažni osmijesi nestaju jedan po jedan.
Hvatam pogled ali on izbjegava. Lice mu je predivno, oči savršeno plave. Usne. Mmmmmm, usne bih mogla uskoro poljubiti. Izgledaju kao da su isključivo za to stvorene.
On stoji. Gleda kroz prozor. Nebo je tamno, sunce je zašlo, na stropu pleše odsjaj bazena u dvorištu.
Osvrnem se po stanu.
Ja: Pa ti si bogat?
On: Ne, moji roditelji su.
Ja : A gdje su oni? Zašto nisu bili na vjenčanju?
On: ( vrlo hladno) Platili su ga. To je dosta.
Obaram pogled povrijeđena tonom glasa. Moja bijela haljina počinje poprimati neke tamnije tonove.
On nastavlja još hladnije tonom trgovca nekretninama.
On: Ovdje je kuhinja. Ovdje dnevna soba.
Pokazuje mi svoje sprave za vježbanje.
On: Možeš se koristiti svime osim sa utezima.
Prolazi kraj mene.
On: Ovo je moja spavaća soba.
Zatim me pogleda odlučno i značajno te otvori neka druga vrata.
On: A ovo ovdje je tvoja.
Napokon nam se susretnu pogledi. Ne znam što je u tom trenu vidio u meni, u mojim očima koje su vjerojatno projecirale ponor u koji sam padala.
On: Idem dolje plivati.
Pogledala sam kroz prozor ljubomorna. Mirna voda bazena uskoro će ga zadovoljiti. Ja sva uzburkana iznutra ostat ću sama. Nisam htjela plakati. Stajala sam nasred sobe izvana savršeno mirna. Krenuo je prema vratima i prije nego što je izašao, okrenuo se polako. Imao je pitanje.
On: Nisi to napravila samo zbog novaca zar ne?
Ostani samnom, ostani molim te samnom večeras; pomislila sam. Skini to odijelo, razveži kravatu. Ostani i vidjet ćeš da nije bilo zbog novaca. Nije uopće bilo zbog novaca.
On: Kakva se to osoba može vjenčati za nekoga kog ne poznaje?
Porazio me ali ne dopuštam da vidi.
Ja: Pa i ti si to napravio.
Plave oči pređu me pogledom savršenog razloga.
On: Ja samo želim pobijediti. Oduvijek sam želio pobjeđivati.
Shvatila sam da ga nemam. Da pripada onoj vodi dolje. Podignula sam glavu usavršenom vještinom glume i odgovorila.
Ja: I ja isto.
Zatvorio je vrata za sobom. Odvukla sam se u svoju sobu i sjela na krevet. Skinula sam veo. Suza je pobjegla. Nisam je pred sobom imala zašto skrivati. Tek sam nedavno primijetila koliko je lijep ustvari. To nije bilo važno tada dok sam zaokruživala oglase. Koja glupača.
Začuo se pljusak vode. Svjetlo na stropu je zatitralo. Legla sam u krevet i raširila ruke.
Njegova sjena plivala je gore dolje, gore dolje.
Zatvorila sam oči.
Zvona se više nisu čula.
srijeda, 28.10.2009.
Za dva glumca mene i njega.
no.362
Lica: On, Ja, Glumac 1, Glumac 2, neki ljudi
Mjesto radnje: Zakutna ulica
Dolazim do svog kreveta koji je na ulici. Legnem i pokrijem se. Sa druge strane ceste je narančasta zgrada sa velikim prozorima. Dolazi on jer vrijeme je. Ja zaklopim oči da ne vidi da ga gledam. On gleda kroz prozor prema meni. Znam da zna da glumim. Zato ne odustaje, izaziva me koliko ću dugo tako izdržati. Ustajem. Pobijedio je. Penjem se stepenicama do njega. On se nešto glupira, izbjegava pogled, dakle ništa nova. Sprema se, jer je vrijeme, a ja ga promatram. Iznenada on se okrene prema meni pogleda me i padne.
Dakle, on leži na podu sa grčem na licu i trese se. Prestravljena kleknem do njega i uhvatim ga za ramena. Zazovem ga Imenom. Jednom, dva puta …
Ja: ( uplašeno ,zabrinuto) ________ nemoj me zezat' ustani, što to radiš?
On: ( ne odgovara)
Ja: ( jako uplašeno ) ________ što ti je? Daj ustani.
I tada shvaćam da njemu nešto zaista je, da se ne šali . Njegova glava mi je na koljenima, držim je obgrljenu u strahu da mu se nešto ne dogodi. U tom trenu osjećam istinski strah za njegov život. Zovem ljude da dođu i pomognu.
Osjećaj u meni je neobjašnjiv. Ne želim ga pustiti dok ga podižu na krevet. On nešto mumlja sebi u bradu, priča totalne gluposti. Sjednem do njega na krevet, mičem mu kosa sa čela, držim ga za ruku. Ponavljam jednu te istu rečenicu.
Ja: ( uplašeno ) Nije ti ništa, nije ti ništa.
Glumac 1: (dolazi do kreveta i počinje se glupirati.)
Ja: Odlazi! Nemoj molim te sada sa tim počinjati. Njemu zaista nije dobro.
Glumac 1: (uozbiljuje se ) Vidi stvarno.Isuse, kaj je s njim?
Ja: Ne znam, ja ne znam.
Sa svakom njegovom riječi koju izgovara mene je sve više strah. Grlim ga čvrsto, ne želim ga pustiti.
Ja: ( samozavaravajuće ) Nije ti ništa. Nije ti ništa.
Dolazi hitna pomoć. Doktori se probijaju kroz nekoliko ljudi koji su se okolo skupili. Izbacuju nas sve van. Ne želim otići. Doktor me tjera. Na ulici sam. Gledam gore u prozor.
Najednom on ustaje kao da nije ništa bilo. Doktori se ljute što smo ih zvali. Misle da smo ih prevarili.
On se najnormalnije oblači za dalje.
Stojim sama nasred ulice. Od olakšanja počinjem plakati. Zatim se osjetim jako prazno.
Na ulici stoji Glumac 2. Ima bijelu majicu i upravo si pripaljuje cigaretu.
Glumac 2: Vidio sam te gore. Impresivno.
Ja: Zaista?
Glumac 2: ( otpuhne dim ) Da. Skroz.
Ulica je prepuna ljudi. Nešto se slavi. Sve je narančasto i maglovito. Sa prozora na prozor na susjednim kućama razvučene su lampice. Jako lijepo ulica izgleda.
Kraj mene u gomili pojavi se on. Nije dolazio niti došao. Jednostavno se stvorio kraj mene. Pogledala sam ga.
Bio je … (moram li reći.)
Zagrlio me jako.
On: ( jako tiho): Nikad ti to neću zaboraviti.
Nestao je sa zadnjim izrečenim slovom.
Filmski, savršeno filmski stajala sam u toj gomili ljudi koja je nešto slavila - sama.
Priča se nastavila. Neka druga. Na brodu u hodniku, u vodi. Nevažno.
( Bilo je teško ustati iz kreveta i otići na Općinu. Jako.)
Kako sam jako podložna utjecajima i dojmovima ovo me se dojmilo i utjecalo na mene.
Poslala sam SMS.
SMS je stigao uskoro sa odgovorom.
Pisalo je:
''Probijanje podsvijesti u svijest rekao bi striček Frojd. Ili vizualzacija želje, ne konkretno da želiš njega al da on predstavlja nešto što želiš.''
Stavljam akcent na riječ konkretno.
Zastor se zatvara.
Publika izlazi.
ponedjeljak, 26.10.2009.
Take me to that other place.
no.361
Oh. Oh .... Dosta.
nedjelja, 25.10.2009.
Nema ga, nema ga.
no.360
Rano je i kasno u isto vrijeme.
Zakulisne igre. Njegova potreba da si udovolji taštini, moja potreba za dodirom. To smo nas dvoje u mraku iako nas dvoje ne postoji.
Ja ne želim iako želim.
Kao red Rammsteina pa red Nine Simone. Suprotnosti me trenutno smiruju. Pratim ritam unutarnjeg glasa.
Čas sam bijesna a zatim vrlo brzo savršeno mirna.
Osjećaji su na klackalici.
Ne znam više ništa dok savršeno znam sve. Grozno.
STRAH.
Strah me svega i svačega a najvše STRAHA samog. Nema bijega. Samo oprosta.
Oprost ja dan. Treba ga prihvatiti samo kako doći do toga.
Kako se pomiriti sa činjenicom da ti je oprošteno a ti dalje i dalje prežvakavaš grijehe.
Reagiram na gluposti, na hirove, na samopotvrđivanja.
Osjećam se malo, malecko.
Što želim?
Želim sebe u punini.
Praznine mi je dosta.
Veliko užareno oko na vrhu kule odavno je reklo.
Sada me već prati i vidim ga kada zaklopim oči.
Govori onu krajnju istinu:
Nema života u praznini.
Nema života.
U praznini.
One of these days ....
no.359
Tada mi činjenica što su radijatori upaljeni do maksimuma čini zadovoljstvo.
Okomita bijela rebra koja ispuštaju toplinu postaju njegovi dlanovi i mislim si, ne, ja znam da bi mi tako tijelo reagiralo samo da me dotakne na taj način.
Vjerojatno će doći dan kada ću odjenuti haljinu i osjećati se u njoj lijepo. Jedna večer kada neću morati piti da se osjećam slobodno. Moje oči izdržati će tamni pogled a smijeh biti iskren i zavodljiv.
Neću se glupirati, govorit ću tiho, plesati polako pripijena uz njega u nekom polumraku. Glazba će me voditi i gorjet ću pod njegovim dlanovima.
Znam da mora doći dan kada ću se osloboditi.
Jer ako ne dođe uskoro bojim se da ću postati čudovište.
petak, 23.10.2009.
Toliko o jučer.
no.358
Zar zaista misliš da ne vidim.
Nije to važno uopće ali ...
Ha,ha,ha,ha.
srijeda, 14.10.2009.
What dreams may come.
no.357
Iako nema nikakvog razloga zašto bi to bilo tako - tako je.
Pečem neki kolač. Raspored elemenata u kuhinji jednak je realnom. Sudoper, elementi, štednjak.
Uz štednjak na malom štokrlu sjedi on. Raširenih nogu i laktovima naslonjenim na koljena. Kosa je ona njegova kosa, ali ga ja u tom trenu ne primjećujem.
Brbljam nešto o osjećajima sama sebi u bradu i nosim protvanj u pečnicu. Stavim protvanj unutra i zatvorim vrata i tek tada primjetim da on tamo sjedi.
Stojim dakle ispred pečnice i kažem mu:
Ali ti ionako nemaš pojma što su to osjećaji jel'tako?
Istog trena kada sam to rekla postalo mi je žao jer pogledao me tako tužno sa izrazom bolne samospoznaje.
Totalno filmski rez. Stojimo na mom balkonu. Balkon je jednak onom realnom svijetu. Pet jablanova se ljulja lijevo desno na vjetru, nebo je predivno. Moja glava je na njegovim prsima, sasvim sam priljubljena uz njega, on me obgrlio rukama, oboje gledamo prema jablanovima.
Totalni mir.
Osjećam toplinu njegovog tijela na svom licu. Sretna sam.
U tom trenu kažem:
Zar nismo mogli od početka ovako nego ona sva sila gluposti između, zadjih par godina?
A onda se on nasmijao lijep sav kakav je ( ljepota je bila jednaka onoj u realnom svijetu ) i odgovorio mi.
Ovakve snove dugo nisam imala.
subota, 10.10.2009.
Flaj mi tu du mun.
no.356
Dosta mi je. Kao što Christian kaže Satine u Moulin Rougeu
'' Hvala ti što si me izliječila od moje smiješne opsesije sa ljubavi ''
Tako i ja kažem kazališnim djelatnicima razno raznih usmjerenja:
'' Hvala vam što ste me izliječili od moje smiješne opsesije kazalištem. ''
Previše sam poistovjetila neke stvari ali to je isključivo moja greška.
Ono što mi radimo to je prava stvar jer nije uprljana novcem i egomanijom..
Lekcija naučena.
Idemo dalje.
Jučer sam bila kod na zabavici. Bilo mi je sasvim lijepo. Ležerno sa čašom vina i mikrofonom u ruci.
Karaoke party. Ima svojih čari javno loše pjevati. Sad znam kak je nekim našim izvođačima. Hrvanje sa strahovima i tako to. Pjevala sam i prije vina. Ušutkavam svoju zlobnu unutrašnjost.
U takvim situacijama volim promatrati ljude kako komuniciraju. Odnosi koji su prozirno lažni, ljubavi koje nisu udružene, čvrsta prijateljstva koja se potvrđuju tek pogledom. Pravi sam sociolog u mraku naslonjena na Ivino koljeno sa čašom u ruci.
I pitanje hoće li biti tamo ( sa željom da ne bude) a kad zaista nije bio malecno žaljenje. Da je bio, to zaista ne bi bilo ništa važno jer priča je već u tijeku. Ne moja ali u tome je i stvar. Ma. To ja samo prevrćem zemlju koja je već tisuć' puta preorana i molim ju da nešto proklija iz nje ali ona baš ne želi. Možda bacam sjeme na krivu zemlju ili je sjeme krivo, možda ne smijem ništa saditi, možda moram jednostavno proći kraj već obrađene zemlje i pobrati plodove.
Pjesničkih li slika, divnih li alegorija. Sve mrtvo slovo na papiru jer ne znam više kako da se postavim
Sanjala sam malu bebu. Dobila sam je u ruke golu, samo je imala majičicu na sebi. Bila je curica. Gledala me tim očicama i ja sam znala da je sada naša a nismo imali ništa za nju u kući.
Zatekla sam na izlazu Tatu i rekla mu da kupi veliku plastičnu bočicu i kutiju Humane te jednu malu bočicu i kutijicu čaja u granulicama. Otišao je a ja sam ga zatim nazvala na mobitel i rekla da kupi i pampers pelene. Beba je ležala na kuhinjskom stolu na dekici, baš kao što su i moje seke i braceki ležali, i očekivala nešto od mene. Znala sam da je od sada ona moja briga.
Razmišljam. Previše. Radim nešto. Premalo.
Ne tražim više svoje mjesto igdje. Nekako je očito samo po sebi.
On što mogu i što ću sa velikim guštom raditi je - pisati. Od ovog bloga , preko tekstova pa na dalje.
Moram jedino više čitati. Užasno malo čitam.
Kaže jučer jedan momak na zabavi:
'' I kaj ti radiš osim kaj visiš po cijeli dan na fejsu?''
Bam,koji šamar.
'' A eto, ništa očigledno. ''
Imam nedovršenoga posla. Nisam završila tekst ali to ovaj puta nije toliki problem zato što namjeravam početi tek poslije nove godine. Svejedno.
Pleši kao da te nitko ne gleda. Prokleto dobar savjet.
I ne da mi se više ovako trančirati svoje postupke tj. nepostupke. Razmišljam da li je bolje znati ili ne znati neke stvari i kako civilizirani svijet zaista ima svoje temelje na lažima.
Televizija trenutno ispušta vrlo važne obavijesti.
Što o svojim posljednjim trenutcima sa Dolores govori Frano.
Ela se nešto pornografira po Ljubljani.
Simona je pronašla hrpu kondoma u vlastitoj kući i plače jadna za tisuće i tisuće kuna pred kamerama.
Reprezentativci mrtvi pijani bauljaju u hotel a ja se pitam što ili koga bi to oni zapravo trebali REPREZENTIRATI?
Što je Indira odabrala na ovogodišnjem Kroporteu a Lukica se pojavio u kiltu.
Kak sam ironična sa obzirom da visim a fejsu po cijele dane.
A što bih ja zapravo?
Ja bih da mene uveseljavaju ovakve stvari. Da se veselim medi Brundi na mobitelu, đipam na Daru Bubamaru, da imam dvanaest godina i slikam se u sexy pozama i objavljujem to po fejsu i posvuda.
Ja bih da sam balkanac, komunist, jugonostalgičar , ja bi fakat da mi je Tito super jer on je 'onak bio pravi vođa', ja bi Čegevaru na majici i čarapama, ja bi bila ustaša, fašist, nacist, seljačina, kurva, ja bih puno novaca ali da ih ukradem, auto da pijana vozim naokolo i gazim prolaznike, ja bih bila nezadovoljni student, ja bih protestirala, popušila profesoru za prolaz na ispitu,dopustila da me tretira kao kurvu jer takav je život danas, ja bih živjela ubrzano, ja bi bila manekenka i hostesa na auto šou, glumica u sapunici, ja bih htjela biti u Trenutku istine i ponižavati se za novce, stanovnik big brader kuće, natjecatelj u talent šou, ja bih htjela biti Severina i bivši pjevač Azre, htjela bih biti voditelj latinice i nedjeljom u dva, precjednik države, premijerka, hare krišna, židov, musliman … ja bih bila gospon Ljuština i Mani Gotovac, Zoran Mamić i cijela nogometna reprezentacija, ja bih rado bila Tomislav Štriga … a od svega na svijetu najviše bih voljela da psujem Boga i trpam spolovilo ''majčicama u usta'' i da sam pritom totalno cool dok pljujem po podu i nekom nemilosrdno pušem dim od cigareta u nos bez pardona.
Onda bi mi život bio superiška.
O yeah.
petak, 02.10.2009.
Dođite, dođiteeeeeeeeeee :)
no.355
Ponedjeljak, 05.10.'09. u 20 sati.
Ivanićgradska 41a - KcPeščenica.
Igramo u čast našoj Nikolini.
Dođite.