Marketing
Za dva glumca mene i njega.
no.362
Lica: On, Ja, Glumac 1, Glumac 2, neki ljudi
Mjesto radnje: Zakutna ulica
Dolazim do svog kreveta koji je na ulici. Legnem i pokrijem se. Sa druge strane ceste je narančasta zgrada sa velikim prozorima. Dolazi on jer vrijeme je. Ja zaklopim oči da ne vidi da ga gledam. On gleda kroz prozor prema meni. Znam da zna da glumim. Zato ne odustaje, izaziva me koliko ću dugo tako izdržati. Ustajem. Pobijedio je. Penjem se stepenicama do njega. On se nešto glupira, izbjegava pogled, dakle ništa nova. Sprema se, jer je vrijeme, a ja ga promatram. Iznenada on se okrene prema meni pogleda me i padne.
Dakle, on leži na podu sa grčem na licu i trese se. Prestravljena kleknem do njega i uhvatim ga za ramena. Zazovem ga Imenom. Jednom, dva puta …
Ja: ( uplašeno ,zabrinuto) ________ nemoj me zezat' ustani, što to radiš?
On: ( ne odgovara)
Ja: ( jako uplašeno ) ________ što ti je? Daj ustani.
I tada shvaćam da njemu nešto zaista je, da se ne šali . Njegova glava mi je na koljenima, držim je obgrljenu u strahu da mu se nešto ne dogodi. U tom trenu osjećam istinski strah za njegov život. Zovem ljude da dođu i pomognu.
Osjećaj u meni je neobjašnjiv. Ne želim ga pustiti dok ga podižu na krevet. On nešto mumlja sebi u bradu, priča totalne gluposti. Sjednem do njega na krevet, mičem mu kosa sa čela, držim ga za ruku. Ponavljam jednu te istu rečenicu.
Ja: ( uplašeno ) Nije ti ništa, nije ti ništa.
Glumac 1: (dolazi do kreveta i počinje se glupirati.)
Ja: Odlazi! Nemoj molim te sada sa tim počinjati. Njemu zaista nije dobro.
Glumac 1: (uozbiljuje se ) Vidi stvarno.Isuse, kaj je s njim?
Ja: Ne znam, ja ne znam.
Sa svakom njegovom riječi koju izgovara mene je sve više strah. Grlim ga čvrsto, ne želim ga pustiti.
Ja: ( samozavaravajuće ) Nije ti ništa. Nije ti ništa.
Dolazi hitna pomoć. Doktori se probijaju kroz nekoliko ljudi koji su se okolo skupili. Izbacuju nas sve van. Ne želim otići. Doktor me tjera. Na ulici sam. Gledam gore u prozor.
Najednom on ustaje kao da nije ništa bilo. Doktori se ljute što smo ih zvali. Misle da smo ih prevarili.
On se najnormalnije oblači za dalje.
Stojim sama nasred ulice. Od olakšanja počinjem plakati. Zatim se osjetim jako prazno.
Na ulici stoji Glumac 2. Ima bijelu majicu i upravo si pripaljuje cigaretu.
Glumac 2: Vidio sam te gore. Impresivno.
Ja: Zaista?
Glumac 2: ( otpuhne dim ) Da. Skroz.
Ulica je prepuna ljudi. Nešto se slavi. Sve je narančasto i maglovito. Sa prozora na prozor na susjednim kućama razvučene su lampice. Jako lijepo ulica izgleda.
Kraj mene u gomili pojavi se on. Nije dolazio niti došao. Jednostavno se stvorio kraj mene. Pogledala sam ga.
Bio je … (moram li reći.)
Zagrlio me jako.
On: ( jako tiho): Nikad ti to neću zaboraviti.
Nestao je sa zadnjim izrečenim slovom.
Filmski, savršeno filmski stajala sam u toj gomili ljudi koja je nešto slavila - sama.
Priča se nastavila. Neka druga. Na brodu u hodniku, u vodi. Nevažno.
( Bilo je teško ustati iz kreveta i otići na Općinu. Jako.)
Kako sam jako podložna utjecajima i dojmovima ovo me se dojmilo i utjecalo na mene.
Poslala sam SMS.
SMS je stigao uskoro sa odgovorom.
Pisalo je:
''Probijanje podsvijesti u svijest rekao bi striček Frojd. Ili vizualzacija želje, ne konkretno da želiš njega al da on predstavlja nešto što želiš.''
Stavljam akcent na riječ konkretno.
Zastor se zatvara.
Publika izlazi.
Post je objavljen 28.10.2009. u 17:00 sati.