nedjelja, 25.10.2009.
Nema ga, nema ga.
no.360
Rano je i kasno u isto vrijeme.
Zakulisne igre. Njegova potreba da si udovolji taštini, moja potreba za dodirom. To smo nas dvoje u mraku iako nas dvoje ne postoji.
Ja ne želim iako želim.
Kao red Rammsteina pa red Nine Simone. Suprotnosti me trenutno smiruju. Pratim ritam unutarnjeg glasa.
Čas sam bijesna a zatim vrlo brzo savršeno mirna.
Osjećaji su na klackalici.
Ne znam više ništa dok savršeno znam sve. Grozno.
STRAH.
Strah me svega i svačega a najvše STRAHA samog. Nema bijega. Samo oprosta.
Oprost ja dan. Treba ga prihvatiti samo kako doći do toga.
Kako se pomiriti sa činjenicom da ti je oprošteno a ti dalje i dalje prežvakavaš grijehe.
Reagiram na gluposti, na hirove, na samopotvrđivanja.
Osjećam se malo, malecko.
Što želim?
Želim sebe u punini.
Praznine mi je dosta.
Veliko užareno oko na vrhu kule odavno je reklo.
Sada me već prati i vidim ga kada zaklopim oči.
Govori onu krajnju istinu:
Nema života u praznini.
Nema života.
U praznini.