ponedjeljak, 29.06.2009.
I am emotional punching bag.
no.335
Znam mu adresu, on stanuje u zgradi imenom Galleria dell'Accademia.
Novo ljeto, ista priča.
Danas su mi rekli da sam stara baba.
Blago svima na meni.
nedjelja, 28.06.2009.
One pill makes you stronger ....
no.334
U filmovima super naprave one scene kada radnja ide ka vrhuncu.Sve se ubraza. Slike se munjevito izmjenjuju, glazba postaje sve napetija, na kraju je brzina tolika da se bojiš, ako udahneš,propuštaš nešto jako bitno.
Ta brzina bi trebala imati posebnu mjernu jedinicu.
Tu brzinu koristile su misli u mojoj glavi. Udruživale su se sa suludim idejama i pod budnom paskom ponoćnog neba nisu mi davale mira.
Gledala sam televiziju toliko dugo u noć dok me nije zaboljela glava a oči toliko pekle da sam od toga zaspala.
Mir i tišina, totalni mrak, prozračena prostorija ... tvz. idealni uvjeti za jedan kvalitetan san za mene ne vrijede.
Kad legnem, upali se zeleno na autodromu u mojoj glavi i sve što sekroz dan skrivalo jurne.
Kroz dan, mjesece, godine.
Zato kažem, mirnoća nije pala sa neba.
Izašlaje iz kutijice.
I sada imam mir.
On je lažan i neprirodan ali je dobar.
Legnem i zaspim.
A onda me uhvate snovi.
U snovima me uhvati reala, samo vrlo uvinuta.
( Bono kaže: You gotta live with your dreams, don't make them so hard)
Znam, zato pijem 'mir' da si urazumim snove, no oni negdje akumuliraju i nađu me.
Sanjam puno i živopisno. Osjet i osjećaji su izraženi, naglašeni i trude se naznačiti neke stvari. Na meni je da ih prihvatim, objasnim, ili diskartiram kao nevažne,nebitne, samo kao par slika koje je mozak posložio, a uvjetovane snimljennim materijalom uvučenim kroz otvore koje zovemo oči. Ako postoji želja u tvz. realnom svijetu koja se ostvari u snovima a osjet zadovoljstva je stvaran nisam li ja ustvari svoju želju ostvarila.
Mir.
Ovaj puta sjedio je u autobusu na sjedalu uz prolaz. Ja sam također sjedila uz prolaz pa smo eto sjedili jedno do drugog. Izgledao je kao on zaista, samo sa nešto dužom kosom. Čulo se brujanje autobusa u pokretu, žamor ostalih naokolo. Kroz prozor sam vidjela cestu kako nestaje za nama. Kretali smo se brzo.
On je preklopio ruke ispred sebe, naslonio ih na sjedalo ispred sebe i na njih položio glavu.
Okrenuo se u desno tako da su nam lica bila okrenuta jedno prema drugom, jer sam sjedila na isti način.
Ništa nismo govorili. Samo smo se gledali.
Onda je ustao i otišao par redova iza. Sjeo je kod nekog drugog. Ja sam se okrenula za njim no nije me više gledao.
Probudila sam se.
Nisam o tome razmišljala.
Samo sam uskladila osjećaje sna i jave.
Bili su jednaki.
Pada kiša.
Jučer sam bila u kinu. Sama.
Zvala sam osobu sa kojom sam htjela taj film pogledati ali nije mogla.
Nekako mi se sve čini kao da ne želi samnom više provoditi vrijeme, unatoč svemu.
Htjela sam reći da je film bio dobar.
Jedan od onih kad poželiš da si sa njima tamo. Tona predobre glazbe, uvinuti obožavani britanski humor i Phillip Seymor Hoffman. Jedan od rijetkih glumaca koji izazovu reakciju ultimativnog gušta dok je na ekranu. U svim sferama. Volim njegov glas i to što je na prvu loptu uvijek neki geek. Sviđa mi se boja njegove kose. Vrlo jedinstvena. Obožavam scene u kojima se razbijesni. Volim ga jako u 25 satu i Flawlessu. Ma što pričam. Volim ga posvuda. Jučer mi je od svih frajera na brodu on bio največi jer je imao tu neku 'ž n se kva' poetiku u sebi.
I da. Novo lice.
Upozajte Toma.
Poput neke tete ili bake izričem slijedću rečenicu;
Zadnji puta ( što je ujedno bilo i prvi puta) vidjela sam ga u seriji Gulliver. Igrao je njegovog malenog sina. Bio je presladak dječačić.
Kad se pojavio jučer na ekranu, brainstorming - ma otkuda te znam - a kad ono, Guliverov mali.
:)
Uglavnom.
Mir.
Nema više straha iz posta broj 328.
Neki sakupljaju kaktuse, neki pez figurice, neki salvete, puške, vaze, marke, torbice,cipele, isječke iz novina, automobile ....jer su im te stvari lijepe.
Ja sakupljam lijepe muškarce. Naravno, slikovito.
Divimse ljepoti tijela na isti način kao što se divim lijepoj slici, pjesmi i umjetničkom djelu.
Nije li ljudsko tijelo jedan oblik uzvišene umjetnosti.
Težim lijepom jer bježim od ružnog.
Ružnog u glavi, u ogledalu, oko mene.
Mir.
Dobro mi je ovih dana. U snovima i na javi.
Sutra idem u kazalište.
Vodoinstalater.
Dinko i ja.
Jupijajej.
Mir.
petak, 26.06.2009.
The sun in your eyes made some of the lies worth believing
no.333
U jednom trenu dok je prčkao po kompu i objašnjavao mi razliku između viste i novih vindousa sedam, uhvatila me radosna pomisao.
Znam čovjeka jako malo i kratko a tako smo brzo došli na jednu razinu koju se usudim nazvati prijateljstvo.
I jako mi je drag.
Mislim,veže nas ista filozofija koju smo pobrali iz istog izvora, pa kako ne bi.
I iskreno sam hepi,što je on trenutno jako hepi.
Iskreno.
Doma sam išla pješke preko savskog mosta, tvz. mosta slobode i osjećala sam se baš slobodno.
Nisam dugo osjetila toliko ogromno nebo izad glave. I baš mi je to odgovaralo.
Doma sa balkona slušala sam Mobya. Onda me pobrao val krivnje što nisam tamo.
Mislim Moby.
No tražiti išta više, trenutno, od dvije karte koje imam u džepu bilo bi objesno.
Već sam lagano nestrpljiva ali se brzo smirim jer i čekati je ugodno.
Naročito kad me U2 prijatelj natrpa spotovima, koncertima i albumima.
Pleasure overload.
Sada je vrijeme da Estera nazove.
četvrtak, 25.06.2009.
Nemam naslov
no.332
Počelo je onog dana kada smo izmjenili par riječi u onom prostoru u Ilici.
Sarkazam nam se istantno isprepleo što je značilo da smo kliknuli.
Samo što si ti tada bio mlad. Savršeno mlad ( iako si mlad i sada, pa ondašnji pojam mladosti poprima pomalo zabranjen prizvuk ) i to je bilo ono što je mene (za)držalo.
Ako se sjetiš one noći na trgu dok smo sa balkona promatrali prolaznike i mljeli o totalnim glupostima, onda si se sjetio noći u kojoj sam se zaljubila u tebe skroz na skroz.
Onda, sjećaš se na hodniku, ja sam te poljubila jer sam taj osjećaj osvjestila. Točno tamo, tada.
Onda se Ilica raspala.
I ti si nestao.
Imam datume po svojim išaranim bilježnicama koji su zabilježili kada smo se vidjeli, kada sam razmišljala o tebi, kada su mi raznorazne stvari padale napamet.
I to naše, susretanje svake prestupne godine. Susreti u kojima sam uživala jer sam osjećala to nešto posebno između nas dvoje.
Neobjašnjivu, totalnu ugodu tvojeg društva.
A nikad se više nakon onog dana u hodiku nismo poljubili.
Prošlo je šest, sedam - koliko već godina. . a tu i tamo smo se sreli u autobusu ili onako bez veze.
U tom trenu kao da nas je od prošlog puta dijelio tek dan. Barem sam ja tako osjećala.
Ja sam došla do svojih godina u kojima jesam sada, a ti si i dalje bezobrazo mlad.
Uhvatio si me u najgorem mogućem trenu. U najgorem izdanju, sa totalnim generalnim raspremanjem u glavi.
Pojavio si se u onom glupom, klišejiziranom filmskom, trenutku.
Kada sam te napokon zaboravila.
Krivi put. Htjela sam ostati. Možda sam trebala.
Ali toliko me uplašila moja vlastita reakcija na tebe da sam pobjegla.
Ne pričamo puno ti i ja. Priznaj da komuniciramo na jednoj drugačijoj razini. Nemam potrebu išta reči, iako se naravno zabavljam
postavljajući ti sva ona trivijalna pitanja na koje je glupo uopće odgovarati.
Provociram jer obožavam kako me nakon toga pogledaš. Samo zato.
Mislim da je oduvijek tako između nas dvoje. Kao onaj stolni tenis koji smo igrali do besvijesti samo da ostanemo svaki sa svoje strane stola a da smo si blizu. Da prebacujemo riječi,fraze, sarkazme,cinizme ... i taj moj fanstastičan smisao za humor.
I nije me strah. Bez brige.
Nema straha.
Ono je bila borba same sa sobom.
Jer to mi je u prirodi. Da od svega napravim problem. Svjesno nesvjesno, nevažno.
Naravno, pozvala sam te jer sam htjela da nastavimo tamo gdje sam ja prekinula. No kroz večer su mi se upalili neki alarmi koje sam možda trebala izignorirati ali nisam.
Bila sam ljuta što se to nije dogodilo ranije. Jer sam sada zaljubljena u neke druge ljude. Jer uvjetovano raznoraznim sranjima uvijek mislim da moram bježati.
Volim te. Volim te jako. Ali mrzim što sam pred tobom pokazala slabost. Ta činjenica mi se nimalo ne sviđa.
Jer ono od neki dan ja sam željela godinama ranije.
Godinama. I zato moj stav i suzdržanost.
Trebalo bi biti svejedo ali nije.
Zanima me vidimo li se ove godine još koji put.
Čisto onako.
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 02:58 •
0
Komentara •
Print •
#
utorak, 16.06.2009.
Koja faking istina ...zadnja rečenica.
no.331
petak, 12.06.2009.
Bilo bi čist fajn da se dođe.
no.330
19.6.'09. u 20.30h iznad Purgeraja.
srijeda, 10.06.2009.
Daj mi razlog a ne izbor.
no.329
Kada ne znam, ne mogu i ne smijem.
Uvijek se ima što za reči ali svaka riječ je trenutno suvišna.
Ljudi postaju pasivni od previše udivljenja i oduševljenja.
Ljudi prečvrsto i predugo se za nešto drže da nisu niti primjetili da je to nestalo.
Ljudi .... ja.
Why don't you give me some love?
I've taken ship-load of drugs.
I'm so tired of never fixing the pain.
Valium said to me,
I'll take you seriously,
And we'll come back as someone else,
Who's better than yourself.
Maske, kaputi, vlasulje, oboreni pogled i tamne naočale.
Dosta više.
Stajati ravno, gledati ljude u oči.
Ljubav je ultimativna samo kada ti se vraća.
Sasvim pažljivo skinuti rukavice.
Nasmiješiti se. Od uha do uha. Iskreno.
Kao što rekoh trabunjam.
Jer nemam što za reči.
nedjelja, 07.06.2009.
Molim?
no.328
Skupljam ih.
Rezuckam ih.
Imam ih na tone.
I onda shvatim što sam postala.
Ne, ono što jesam.
Čovjek sa pticama sa cijelom njegovom filozofijom.
Tek sam danas shvatila.
Samo što su moje ptice malo drugačije.
KVRAGU.
četvrtak, 04.06.2009.
Zbrd-zdol.
Or will mother earth complain
Did the beggar pray for a sunny day but
Lady luck for rain?
Par dana prije, sam ga sanjala. Htio je da budem njegov osobni prevoditelj.
Nije htio nikoga drugog osim mene.
Nije mi bilo jasno ali mi je bilo drago. Jako drago.
I zatim kao nekim čudom na javi. Evo ga.
Nije mi jasno. Nema veze.
Vatra grije.
Opasne ideje koje skoro pa imaju smisla.
Male smrti u praskozorje.
zašto ja ne znam napisati takvo nešto.
Čovjek kojeg volim malo više nego što bih smjela zaista se trudi piknuti me tamo gdje me najviše boli.
To je pretvorio u sport, sada razumijem.
Moj prijatelj izgovorio je slijedeću rečenicu danas;
rekao je da smo u drevnom Rimu ili Grčkoj ON bi bio neko božanstvo.
Nisam htjela replicirati da je on već odavno božanstvo, moje osobno.
Onakvo kakvo je Galadriel planirala biti.
Da je svi vole i očajavaju.
Tako ja.
Volim ga, previše i očajavam.
Bilo bi glupo za išta ga optužiti. Sve sam to ja.
Ja sama kao i uvijek.
Želim van.
I zaista ŽELIM.