The sun in your eyes made some of the lies worth believing

petak, 26.06.2009.

no.333

Jučer sam bila kod mog U2 prijatelja.
U jednom trenu dok je prčkao po kompu i objašnjavao mi razliku između viste i novih vindousa sedam, uhvatila me radosna pomisao.
Znam čovjeka jako malo i kratko a tako smo brzo došli na jednu razinu koju se usudim nazvati prijateljstvo.
I jako mi je drag.
Mislim,veže nas ista filozofija koju smo pobrali iz istog izvora, pa kako ne bi.
I iskreno sam hepi,što je on trenutno jako hepi.
Iskreno.

Doma sam išla pješke preko savskog mosta, tvz. mosta slobode i osjećala sam se baš slobodno.
Nisam dugo osjetila toliko ogromno nebo izad glave. I baš mi je to odgovaralo.

Doma sa balkona slušala sam Mobya. Onda me pobrao val krivnje što nisam tamo.
Mislim Moby.

No tražiti išta više, trenutno, od dvije karte koje imam u džepu bilo bi objesno.
Već sam lagano nestrpljiva ali se brzo smirim jer i čekati je ugodno.
Naročito kad me U2 prijatelj natrpa spotovima, koncertima i albumima.
Pleasure overload.

Sada je vrijeme da Estera nazove.

26.06.2009. u 16:44 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.

The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.

LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."