Počelo je onog dana kada smo izmjenili par riječi u onom prostoru u Ilici.
Sarkazam nam se istantno isprepleo što je značilo da smo kliknuli.
Samo što si ti tada bio mlad. Savršeno mlad ( iako si mlad i sada, pa ondašnji pojam mladosti poprima pomalo zabranjen prizvuk ) i to je bilo ono što je mene (za)držalo.
Ako se sjetiš one noći na trgu dok smo sa balkona promatrali prolaznike i mljeli o totalnim glupostima, onda si se sjetio noći u kojoj sam se zaljubila u tebe skroz na skroz.
Onda, sjećaš se na hodniku, ja sam te poljubila jer sam taj osjećaj osvjestila. Točno tamo, tada.
Onda se Ilica raspala.
I ti si nestao.
Imam datume po svojim išaranim bilježnicama koji su zabilježili kada smo se vidjeli, kada sam razmišljala o tebi, kada su mi raznorazne stvari padale napamet.
I to naše, susretanje svake prestupne godine. Susreti u kojima sam uživala jer sam osjećala to nešto posebno između nas dvoje.
Neobjašnjivu, totalnu ugodu tvojeg društva.
A nikad se više nakon onog dana u hodiku nismo poljubili.
Prošlo je šest, sedam - koliko već godina. . a tu i tamo smo se sreli u autobusu ili onako bez veze.
U tom trenu kao da nas je od prošlog puta dijelio tek dan. Barem sam ja tako osjećala.
Ja sam došla do svojih godina u kojima jesam sada, a ti si i dalje bezobrazo mlad.
Uhvatio si me u najgorem mogućem trenu. U najgorem izdanju, sa totalnim generalnim raspremanjem u glavi.
Pojavio si se u onom glupom, klišejiziranom filmskom, trenutku.
Kada sam te napokon zaboravila.
Krivi put. Htjela sam ostati. Možda sam trebala.
Ali toliko me uplašila moja vlastita reakcija na tebe da sam pobjegla.
Ne pričamo puno ti i ja. Priznaj da komuniciramo na jednoj drugačijoj razini. Nemam potrebu išta reči, iako se naravno zabavljam
postavljajući ti sva ona trivijalna pitanja na koje je glupo uopće odgovarati.
Provociram jer obožavam kako me nakon toga pogledaš. Samo zato.
Mislim da je oduvijek tako između nas dvoje. Kao onaj stolni tenis koji smo igrali do besvijesti samo da ostanemo svaki sa svoje strane stola a da smo si blizu. Da prebacujemo riječi,fraze, sarkazme,cinizme ... i taj moj fanstastičan smisao za humor.
I nije me strah. Bez brige.
Nema straha.
Ono je bila borba same sa sobom.
Jer to mi je u prirodi. Da od svega napravim problem. Svjesno nesvjesno, nevažno.
Naravno, pozvala sam te jer sam htjela da nastavimo tamo gdje sam ja prekinula. No kroz večer su mi se upalili neki alarmi koje sam možda trebala izignorirati ali nisam.
Bila sam ljuta što se to nije dogodilo ranije. Jer sam sada zaljubljena u neke druge ljude. Jer uvjetovano raznoraznim sranjima uvijek mislim da moram bježati.
Volim te. Volim te jako. Ali mrzim što sam pred tobom pokazala slabost. Ta činjenica mi se nimalo ne sviđa.
Jer ono od neki dan ja sam željela godinama ranije.
Godinama. I zato moj stav i suzdržanost.
Trebalo bi biti svejedo ali nije.
Zanima me vidimo li se ove godine još koji put.
Čisto onako.