nedjelja, 29.06.2008.
bio je to španjolski mornar ... dobro, ne tako crn, ali egzotičan i lijep, da. Baš onako,hm,hm.
no.245
Nekako me njegovo lice ubacilo u neki Dorian Gray film.
Uz crte lica izvila mi se fina potreba za poezijom.
Ali on samo igra nogomet. Ne nadahnjuje, slikare, kipare, pjesnike ... one prave,mislim.
Mene definitivno da. Jako.
Kada vidim takvo lice i tijelo, osobu, osjetim se bliska nekom davnom umjetniku, umislim si da pratim Michelangela kako hvata onog mladića po zautcima Firenze sa molbom da mu pozira. Da nastane David.
Jer uz sve stvari, maknuvši sve aluzije ... najdivnije mi je zamisliti ga da sjedi ispred mene u polumraku, a ja mu olovkom iscrtavam lice, oči tijelo, Ili mokrim rukama dupliciram ga u glini.
Dojam njegovog bića tu mi postaje jači. Preslikavanje ljepote postaje intimnije.
Povezanost u tom trenu senzualnija, iskrenija.
Jer dio njega postaje moj.
- Stani, stani da te zaustavim u vremenu.-
.... a on, samo igra nogomet. Vrti neku svoju poeziju.
Tamanček sam otkrila ovu ljepoticu, a prvenstvo eto završava.
Lijep, si lijep Fernando, upravo si istrčao na travu.
Kosa ti je plava i ja ostajem doma zbog tebe.
Ali ipak navijam za
NJEMAČKU!
četvrtak, 26.06.2008.
Kavboji :)))
no.244
Bila mi je dostatna moja vlastita impresija, nisam ništa tražila a da jesam mogla sam već odavno uživati u ovome.
Ne bih ja ni našla da mi Dora nije rekla.
Hvala Dora ;)
R. je simpatično samozatajan.
Mmm.
ponedjeljak, 23.06.2008.
priznajem, gledala sam, Footballer's wives, slinila za Jasonom, čak i kada je Kyleovoj mami napravio dijete. To su bili zlatni dani nogometa.
no.243
Njemci i Turci? Rusi i Španjolci?
Halo?
Moj slijed je bio; mi pobijedimo Turce, Nizozemci Ruse, Talijani Španjolce ..tako da mi igramo sa Njemačkom i opet je pobijedimo, pa Nizozemci Talijane i bum ... mi i Nizozemci u finalu, a njih smo ono jednom davno pobijeili pa što ne bi opet.
I kaj , mi prvaci.
Ali nogomet ima nekog svog zaštitnika u ne znam kojem obliku tako da je ovaj izmučkao nešto neviđeno za kraj.
Nisam neki fan nogometa preveliki, ali volim ideju svega toga. Dva tima, odmjeruju snage, navijači ih bodre odjeveni u različite boje,skoro baš kao u starom Rimu, igra i igara ... a oni se kolju po areni.
Svaki grad ima svoj stadion, mjesto borilišta. Stadioni postaju obilježje grada, uz vjerske građevine i parlament.
I to mi je cool.
Daj Rebs, siđi sa konja i prestani cifrati.
Radi se o dakle o ovome:
Talijani
Počelo je sa Beckhamom, vrlo davno.
ManU, plava kosica, reklama za Police naočale, traperice, bijelo odjelce ... David.
On je bio prvi fudbaler koji je meni zapeo za oko. ;)
Bila sam tak happy kada sam ga vidjela u 'živo' kak se veli. Davno.
U stvari, ne padam ja na nogometaše. Imam par favorita i do danas im nisam našla dostojnu zamjenu ;)
Kriteriji da se o mene okrzne neki futbaler i ostavi me otvorenih usta i pohotom u očima su:
- ako onako posebno izgleda u dresu , na terenu
- ako privatno fura neki slick,sexy stil
- ako mu se mokri dres priljepi uz tijelo dok igra ( usko vezano uz kriterij br.1.)
- ako mu nije bad pustit suzu kada je popušio tekmu
- ako ima ono nešto, ne znam što
- da je talijan
A nije ih puno zadovoljilo moje kriterije.
( Onako sveopće, volim trenutke na kraju utakmica kada izmjenjuju dresove, to je čisto zgodno za škicnuti. )
Talijanska repka me osvojila '98 u redizajniranim dresovima.
Mislim da znate djevojke o kojim ja to dresovima govorim.
Francesco Totti kao pojedinac.
Mislim, zove se Francesco. Dosta mi je da to izgovorm i high life ;) Skroz padam na talijansko.
Na žalost, ne igra više za svoju repku. Baš kao ni gospodin na slici dolje.
Luis Figo, nekad portugalski reprezentativac.
A još davniji negdje sa europskog '96 danski reprezentativac Brian Laudrup
On mi nije bio hot, niti sexy nego baš lijep. Lijepo lice i bio je gospodin. On i njegov brat. Ali taman kada sam ga snimila čovjek se povukao i to je to.
Nitko više.
Velim, to su ti neki koje sam 'pokupila' '98 ( '96 ) i zadrto ostala pri tome.
Danas, Kaka, Christiano Ronaldo, to je meni sve slinavo. Druge niti ne znam.
Znam zato naše.
( SMILE.)
Davno je bio Silvio Marić, sa svojim pokušajem naslovnice sličnoj Tottievoj gore. I bila je dobra.
Tadašnji hajdukovac Deranja, dinamovac Šokota i jako sam volila Stanića. On mi je bio zakon.
Danas, ova Bilićeva generacija mi je kao tim super. Uspio ih je pretvoriti u tim kao Ćiro onda '98 njega i ekipu.
Da, to je moja fascinacija timom u punom žaru.
Iva kuži o čemu ja to.
Živcira me što se naši ne znaju nositi kao ovi vani.
Imaju potencijala a oni ništa.
Ne mogu pronaći niti jednu cool fotku ikoga od njih.
Gornje kriterije zadvoljavaju sljedeći.
Stipe Pletikosa
Visok i crn, lijepo mu stoji dres i fino brani.
Stipe na golu,uf.
Ne zanima me ona turbo folk barbie od njegove djevojke, pa turbofolk koji trešti sa njegovog mobitela dok je usred intervjua, jer me kupio i slomio sa onim suzama nakon Turaka.
Suze.
Da,da.
Lijepi, lijepi Vedran Ćorluka
I znam da bi Francesco u prijevodu nam bio najobičniji Franjo, ali Ćorluka i Pletikosa su prezimena na koja se moram nasmijati.
Nema glema u njima.
Nisu fensy šmensy.
I zakaj se naši fudbaleri ne nose kao Beckham ili zašto ih se ne fotka kao one talijane gore.
Nama je vrhunac staviti miss nečega uz gol štangu i pripadajućeg fudbalera negdje u prostor.
Imam vizije savršenih editoriala.
Samo mi dajte foto aparat i nešto novaca.
Ma neću uopće o tome. Nisu mi bitni, ne zanimaju me.
Poanta je bila da volim nogomet dok igra reprezentacija i da volim neke od njih koji igraju.
Ne volim njih direktno.
Volim dojam koji ostavljaju na mene.
Od svakog si uzmem ono kaj mi treba.
Guštam na sitnicama. Izmislim im karakter. Jer njihova reala me nimalo ne privlači.
Ne pitajte.
Lopta je okrugla.
Njih pet, šest poziralo je u svlačioni.
Sve ostalo, u ovom slučaju, tako je manje bitno.
Hrvati ubili tugu u kebabu i pivi.
Navijam za Njemačku.
petak, 20.06.2008.
slijede Župne obavijesti za članove Teatra Gaudeamus;)))
no.242
PROBE KOJE ĆE SE ODRŽATI U RIBNJAKU
PETAK
27.06.
17 - 19 h
PETAK
04.07.
17 - 19 h
PROBE KOJE ĆE SE ODRŽATI KOD NAS U KNAPU
( upišem naknadno )
NA DAN PREDSTAVE
08.07.
okupljanje do 17 h u Purgeraju
U 17 h počinje brza proba
KOSTIMI
Svatko je zadužen za svoj kostim i rekvizite koj koristi. ( Rekvizite koje dijeli sa kolegom glumcem, po međusobnom dogovoru.)
Kostim donijeti u Ribnjak i nakon predstave vratiti u KNAP.
Ako su izgužvani, molim da ih opeglate.
Kauč i stalak sa svijećom organizrano će biti dopremljeni gore u mojem aranžmanu, oni nisu vaša briga.
STROGO ZABRANJENO JE KOSTIME UVALITI JELENI I PREPUSTITI NJOJ DA IH SAMA TEGLI DO KAZALIŠTA!!
Pozovite što više ljudi, namamite ih pivom i besplatnim ulazom ;)
Teatar Gaudeamus nastupa na PARK in ZAGREB festivalu, na kojem se predstavio prošle godine sa predstavom ' NA NA NA '
Raspored svih događanja sa popisom radionica na koje se možete prijaviti.
Raspored svih predstava na festivalu.
Za sve druge informacije obratite se meni.
Vaša, Rebs ;)
srijeda, 18.06.2008.
uzmite si vremena, provjerite sva tri uprizorenja poezije ;)
no.241
Znaju reći stvari koje ja osjećam u dubini na sasvim jednostavne načine. Tako da ja ne moram.
Volim poeziju spojenu sa glazbom.
Ako ne možeš biti pjesnik, budi pjesma.
A On? On je pjesnik i pjesma u jednom.
Nisam pisala o njemu do sada.
A trebala sam.
Jer djelom sam kakva sam zbog njega.
Davno.
Kada sam bila sama bez ikoga da me duhovno usmjeri, da me moralno digne, da mi pokaže što je dobro što nije.
Kada sam bila najranjivija i sama.
Sama kao prst.
Došla je do mene mala jugoton kazeta.
I tada je krenulo.
Ulio je svoje pjesme u mene.
I naučio me.
Gledati svijet, voljeti, poštovati, vjerovati .. željeti znati.
Ne poznajem ga.
Ali ga osjećam.
On je moj dom, moj mir, moj učitelj, moj otac, moje sve.
Barem što se zemaljskog dijela tiče.
Scala & Kolancy brothers
Gregorianci
On osobno.
Through the storm we reach the shore
You give it all but I want more
And I'm waiting for you.
Ne trošiti riječi.
Neću.
Bitno je ono toplo posvuda po tijelu, koje krene .... kada kaže:
Ne mogu živjeti ni sa tobom ni bez tebe.
Fakat ne mogu.
ponedjeljak, 16.06.2008.
Teach me how to do it. Show me how to dance!!!!!
no.240
Dinko je vodio.
Jelka, Tomasica i Nixa su plesale.
Iva, Estera, Vex, Tea i Zoki - Geovci u publici ;)
Plesao je još velik broj djevojaka.
Kelkope su pojam plesa u Hrvata vjerujte mi.
Ja sam fan Kelkopa.
KELKOPE
Strelica upućuje na mene. Kraj mene Iva i Eke ;)
Žena koja je nadahnula sve njih da plešu:
Koreografija Tamare Savičević - FAME
Mi,Geovci u publici bili smo tako ponosni u taj tren a specijalno osjećajan trenutak je bio kada se trupi iz predstave pridružilo još
dvostruko toliko plesačica koje su otplesale zajedno refren do kraja. Bilo je predivno.
Pljeskali smo i urlali kao na stadionu. Cure su bile predivne i genijalne.
ENERGIJA sama.
Mene je osobno osvojio Jacksonov 'Jam' - kad te trnci prolaze dok gledaš plesnu točku onda je to TO!
Naravno bilo je tu još plesnih točaka od kojih bi izdvojila Disco, Rolin', Uvodna plesna točka i Kelkope vs. Kelkopice ali kad se ovako sjetim u svakoj koreografiji ima nešto da ti zgrije srce i da te naježi.
Imam svoje fejvorit plesačice na čelu sa našom kraljicom:
Jelenom Vojković
Zatim Nikolina, Saša i jedna djevojka kojoj ne znam ime ali ću se potrudit saznati.
U svima se vidi strast i ljubav a već sam spomenula u potonjem dotičnom postu što ljubav prema nečemu radi.
Radi stvari od kojih kada ih gledaš zastane dah i osjetiš se ispunjen nećim većim od svega.
Eto.
Odgegala sam se doma.
Ne bi mi pomoglo ni da sam imala šešir.
subota, 14.06.2008.
joj kad ja poludim .....
no.239
Kad ja poludim, ma bjež'te!!!!!
petak, 13.06.2008.
SREĆA PRATI HRABRE ..... sreća prati hrabre, sreća prati hrabre
no.238
Nešto čeka na mene.
I to čekanje je drugi oblik prisutnosti,
Čekanje na moj povratak.
Nalazim se u drugim predmetima.
Putujem i razdajem pomalo svoj život
Nekom drveću i nekom kamenju
Koje me mnogo godina čekalo.
Iznemogli su čekajući me i posjedali su.
Ja jesam i nisam.
Odsutna sam i prisutna u stanju čekanja,
Puna tjeskobe i plača,
Ulazim pomalo u ove biljke,
Ostavljam svoju odjeću,
Meso s mene otpada
I moj kostur se ponovo odijeva u koru
Evo, predstavljam stablo.
Koliko puta sam se preobrazil u druge stvari...
To je bolno i puno nježnosti.
Mogla bih kriknuti, ali bi se prestrašila pretvorba.
Treba motriti tišinu.
Čekati u tišini.
Sreća prati hrabre.
kao Rebecca, kao redateljica, kao ....
no.237
četvrtak, 12.06.2008.
... ajmo Hrvatska!!!
no.236
Euforija minulih dana pojela ju je živu. I ti neki glupi neoobjašnjivi bolovi koji su kao što je spomenula neobjašnjivi.
I glupa zanesenost već je naporna.
To je zato što se opet igra sa sjenama, sa stvarima koje ne postoje a ona ih umišlja. Ma to je nešto kao utjeha kose i ta spikica.
Miruj, miruj, miruj, miruj ... ali bez spike o smrti. Samo miruj.
Smiri se i polako. Ponašaš se kao da je rezultat zajamčen.
Isuse, postane bolno jadno krvavo istinito kad se okrznem u ogledalu. Da lijepa sam, sva su stvorenja lijepa. Stvoritelj je faca. Ali glupo je ljude kriviti. Lijepo je lijepo a ružno je ružno.
Ali shvatila je nešto. Ružan si ako se ružno osjećaš. A lijep si ako se lijepo osjećaš.
Oh, istino.
A neki su lijepi stalno, bezuvjetno. Oni pak imaju drugih problema.
Ma neću opće u tom smjeru.
Bez smjerova uglavnom.
Jučer smo igrali SLAVU i nismo se baš proslavili. Jedina svjetla točka je bila onaj zvuk vode iz kotlića usred mrkle tišine na sceni.
I naravno djevojke plesačice. Njima pljesk - pljesk.
Jedva sam čekala da sve to završi, psihički me umorilo. I ovo - ima veze sa kazalištem.
Euforija tima.
Daj Rebić, probudi se i pomiriši humus, kak bi rekli u Simpsonovima.
Spava mi se. Moram popit kavu. Hladno mi je, curi mi nos. Možda je bolje da popijem lekadol. Dva komada.
Zaboga.
Sad sam se sjetila da dolaze radnici iz b-neta probušiti zidove za kablovsku. Radije bih sada ne znam što nego slušala tu buku.
Sjetim se odmah onih travestija sa kupaonom, kvragu.
Jela sam prošli tjedan lubenicu, prvu ove sezone i ja bih još. Kako je voće skupo po dućanima to nije normalno.
I piva ne šljaka, vino ne šljaka.
Jer imati znači nemati ako to nemaš s kime podijeliti.
Nisam dobro - trenutno.
nedjelja, 08.06.2008.
vratimo loptu na naš teren ;)
no.235
11. 06. '08.
u 20 h
KcPeščenica
Ivanićgradska 41a
ponedjeljak, 02.06.2008.
Ljubav je samo pojam, ideja, a njen objekt - fantom. Čim se približimo čulima, čim postanu dio realnosti, prolazni su i propadljivi. Zato sam ja pobjegla od života: da spasim svoju ljubav. ( Pustolov pred vratima )
no.234
Prvi - čisto informativnog karaktera.
Drugi – usijane glave, friških dojmova onako popreko, zbrda zdola izrigane emocije u nestrpljenju za treći naćin.
Treći - hladne glave, dan poslije.
Prvi i drugi dio 00:33h / kuhinja /Trešnjevka / petak
Treći 19:20 h / ured / Pešća / ponedjeljak
Dakle, gledala sam The Kauboje.
1. Prvi informativno dio.
Predstava: Kauboji
Vrijeme i mjesto: Teatar Exit, 30.05. petak, početak u 20 sati
Društvo: Sestra Sarah, njene male prijateljice i Iva.
Redatelj: The Saša Anočić
Plešu, pjevaju i frikin glume:
Živko Anočič
Matija Antolić
Saša Anočić
Hrvoje Barišić
Krunoslav Klabučar
Rakan Rushaidat
Radovan Ruždjak
Ivana Starčević
Trajanje: cca 3 sata uz pauzicu od pet minuta.
2. Drugi, usijane glave, friških dojmova onako popreko, zbrda zdola izrigane emocije u nestrpljenju za treći naćin.
Nisam u Exitu bila pun kufer kak se veli. Kad uleti karta eto mene. Smajl od uha do uha. Ali da se pohvalim ovu kartu sam platila, he, he. IAKO, da je cijena ne znam kakva nije dovoljna, dostojna. Nije dostojna. Ali brzam.
Red četrnaesti. Dobro, nije najidiličnije ali u redu. Da, četrnaestom. ( ha,ha ovo je kao šala )
Mrak. Glas progovori nešto o boli.- Želim doći doma i podijeliti sebe sa nekim. - Predstava nije ni počela a ja osjetim tanki rez negdje oko područja srca. Osjetim toplo u trenu kada glas izgovori slijedeću rečenicu.
- Imati znači nemati ako to nemaš s kime podijeliti. –
Bam, pale se svjetla njih petorica na sceni. Ljudi, predstava počne. Saša je u publici, vodi audiciju. Svaka njegova riječ, njegov upit, njihova replika, njihov pokret tijela, izraz lica, držanje, karakter, fakin disciplina - mene trese. Trese kao struja. Saša vodi stvar poput najvirtuoznijeg dirigenta. Karakteri se razvijaju. Uvlače nas u priču.
Domagoj Štrbac, Javor Borovec, Miodrag Pančo Osmanović, Jura Krmpotić, Bruno Marić. Ivan Horvat i Marica Krmpotić.
Pomeli su me bez moje odluke hoće li mi biti simpatični ili neće. Sama pojava Saše na sceni u prvom dijelu meni je bila onako; imam li ja to uvid u procese njegovog stvaranja? Gledam ga kako glumi da režira ono što je izrežirao. Razvilo mi se veliko poštovanje prema tom čovjeku. Velik je i mali u isto vrijeme. Senzibilan, jako senzibilan. Ima osjećaj za bajku i surovu realu i sposobnost da to dvoje poveže u jednoj jedinoj sceni. Jer vidim ljubav u njemu prema ovome što radi. Ne poznajem ga. Ali kroz njegov rad, režiju, glumu .. njegovu projekciju vidim. Osjećam. I divno mi je to.
( Jer ja bih tako. )
Sve se nešto fino izražavam a u meni vruuuuče ;) Nekako sam se skulirala jer ipak me pomela njihova gluma. Njihov talent.
Na početku kako je krenulo, osjećala sam se kao da sam izvan kruga ljudi koji stoje oko vatre i toplo im je. Jako toplo i osjećaju se sretno, zadovoljno a meni je hladno. U jednom trenu, podijeljenom sekundicom osjetila sam sljedeće. Ruka nekoga od njih pružena sa scene uhvatila me za rame i uvukla u krug. I postalo mi je toplo. Jako toplo.
Ima trenutaka, jakih, velikih i važnih. Jer predstava je o ljudima. O nama. Iskreno, o meni nečem jako bliskom. O mojim odlascima na dramsku. Na moj rad i doprinos grupi. Posramljena sam ostala u nekim trenutcima.
- Šefe, ja to ne mogu. – kaže Domagoj Saši.
Ne možeš. Pa mi imamo krilaticu ovdje. ( zatim se obrati grupi, a grupa odgovara )
- Ne mogu. Što to dovraga znači? - ( govore istovremeno istovjetnih kretnji, počešu se po glavi) - Ne razumijem_ ma prionimo mi na posao. -
Trebam predanost.
Ako odeš sada nemoj se ni vraćati.
A gdje si ti bio kada je prijatelju trebala pomoć?
Imamo pred očima grupu izgubljenih ljudi. Sjetila sam se rečenice koju Chris Cooper izgovori na kraju Seabiscuita kojeg sam gledala neki dan. ( onaj filmić o malom konju i velikom jahaću )
U ovoj verziji bilo bi nekako ovako; na kraju, nismo mi spasili predstavu nego je ona spasila nas. Nas kao ljude. Bili smo fucked up, a sada smo okej. Našli smo se.
O tome se radi, kada bi me netko pitao.
I zaljubila sam se u tu moju misao. Jer to je bitno. Nisu uopće otišli u karikature. Gledajući njih pomislila sam na tisuće takvih vani na ulicama. Na mene. Svi smo mi nekakve nazovimo nas karikature. Gledajući prvi dio predstave, nisam se mogla otet paraleliziranju sa našom Slavom. Odvijala se ista stvar. Audicija. Likovi koji pričaju o boli koju unosimo u ' sve to ', par kojem je bed poljubit se na sceni, ONAJ TRENUTAK, koji sam zaključila da mi se još nije dogodio nakon pet godina u kazalištu. Možda jednom, malo ali ne do kraja. Bio je zbog krivih stvari, bio je zbog moje gluposti. Nevažno u ovom trenutku.
Važan je ONAJ TRENUTAK.
Što je to ONAJ TRENUTAK?
Saša: Znat ćete kada se dogodi.
Ohohoohho. Divno.
Nemalo puta sam izviknula divno na sav glas.
Prije svega oni.
ONI.
Provjerena ekipa za koju znam da briljira ovdje se penje par stepenica više.
Rakan me prvi osvojio. Sa Miodragom. Dobrota na licu, svaka izvitoperena rečenica topi te i njegov si. Publika reagira kao da je hipnotizirana. Reagira na ono što inaće dočekujemo na nož sa predrasudama. a sad nam je predstavljeno licem i njegovom malom životnom pričom. I osvoji te. U drugom dijelu kroz paletu likova ali zmija čegrtuša me skoro podigla sa stolice. Rakan glumi zmiju čegrtušu. I znate što. Zmija je na sceni.
Sa Rakanom i njegovom scenom mi se dogodilo KAZALIŠTE.
To bi bio ONAJ TRENUTAK ( u kojem ne sudjelujem al' je ) kada sam u publici, i dogodi se simbioza mene i ostalih gledatelja sa onim što je na sceni. I nestane zida i mi smo eterično zajedno.
Sam kraj prvog dijela.
Rakan pjeva 'Tenderness' s nakon svoje tužne ispovjesti. Svjetlo, njegovo mjesto na sceni, blues u glasu, njegov šeširić i jakna.... Osjetim čvor na dnu želuca koji se lagano raspetljava i neobično je vruć. Kada se raspetlja, to je nepodnošljivo. Toliko da počnem plakati. To je ONAJ TRENUTAK kada ti je savršeno kristalno jasno što je gluma. I da ju voliš.
Radovan. Njegove noge, tijelo - dok stepa. Mogla bih ga gledati cijelu noć. Mislim gledati Radovana je meni višesferno. Pustimo 'ono' za sada na stranu. Nevažno je. Prva plesna točka u drugom dijelu predstave. Svi stepaju. On je u centru. ONI STEPAJU, onak zaprav kak vidim u filmovima na TCM-u. Fakin unreal.
Cijeli taj drugi dio ustvari je nešto nevjerojatno. Počinje vestern priča. On puca, ubija, zamjeri se, oženi se, ode u vojsku, pobjegne, završi u zatvoru, dalje, dalje, dalje traži osvetu, opet se zaljubi .... Šupi me činjenica da su na sceni KAUBOJI. Svi elementi i začkuljice jednog vesterna su pred nama.
Scenska rješenja!
Upravo vrištim. Imaju male metalne pločice na cipelama, za step, ne. Ali osim za ples, što oni sa njima rade, kako ih koriste .. od pucketanja prstima, točenja pića na fiktivnom šanku, ulaska u bar. Kako vladaju svojim tijelima postane razorno. Onda, onda su na vrhuncu. Disciplina. Mislim si, nemreš se prisilit na takvu disciplinu ako to ne voliš. (Druga krajnost je da ti život ovisi o tome ali nevažno sada ) Ova samokontrola je ljubav. Ma uvjerena sam.
Živko.
Živko je za početak u Kaubojima zgodan do bola. Skroz sexy u svojoj bijeloj majici. U Lojtrici i Shakespearu onako skriven u crnom, a sada rekoh, Živko, uh i ah.
Za početak. Živko je Anočić. Savršena predispozicija da rasturi scenu. Svojom glumom. U prvom dijelu i drugom dijelu posebno. Zatvorska scena, ono brisanje krpicom, grimasa, ajme. Imala sam pred očima masnog bezubog seljačinu iz bilo koje srodne filmske scene. Kauboj Kid, njegovo umiranje i dolazak Anđela. Rakan sa krilcima, aureolom i trubicom.
U tom trenu uhvatila sam Ivi ruku i stegla je jaaaako.
U tom trenu kazališna dvorana nije imala krov. Bili su visoko gore negdje. Bili su divni.
Živko ima glas. Fin, mekan, nježan glas.
Krunoslav Klabučar. Glumčina. Uz Radovana najbolje pleše. Ima baš slick pokrete. Uf. Kako je Rakan glumio zmiju tako je on između svega glumio guštera. Moram li reći da je gušterac bio na sceni. Onako zelenkav, sa blinkavim okicama.
Kako se ono zove lik kojem duguješ lovu?
Trenutak povratka na scenu a mi znamo da je umlatio gada, presavršeno. Rastopila sam se u stolici. Jesam li spomenula da sam izvikivala divno, svako malo?
Prvi dio suvereno rasturi Javor tj. Hrvoje Barišić. Koji lik. Zamislite si onog Štrumpfa Lumena koji trčkara za Papa Štrumpfom i stalno nešto svima pametuje. E nešto tako. Djevojka Marica, tj. Ivana Starčević. Kako žena pjeva. Uzme mik u ruke i pusti glas. Bez problema. Preslatka je. Marica.
Malo mi se manta.
Volim te.
Jesi li mi to htio reći?
Matija Antolić. Svira i pjeva. Vrhunac. Pruga, zatvorenici je štemaju sa lancima na nogama kak to već ide. Frajer uzma usnu harmoniku i proizvede sa njom zvuk vlaka koji protutnji preko pruge .... onako iz daljine, pa blizu, pa opet da se izgubi tamo negdje. Savršena sinestezija njegove harmonike, njihovog zveckanja lancima i udaraca čekićem.
Ne želim opisivati scene. Ukrala bi im čar. Ne bih ni mogla ih opisati ustvari. Kaj da velim, onda on dođe tu pa onda ovaj sjedne tamo. Ne mogu tako. Prvio dio predstave je život. Mi sjedimo i gledamo. Doslovno tako. Ne usrani big brader nego nas. Jer Saša je kroz njih stavio sve nas na scenu. Ja sam se osjetila gore. Više puta.
Kada je njegov glas u overvoicu rekao; ' Postali su tim.' Prošli su me trnci. Isplivale su mi u tom trenu sve mane naše dramske grupe. Sve moje mane. Ostala sam zatečena nekim istinama. Mogu ja i bolje.
Drugi dio je predstava. Nešto nevjerojatno. Zatim opet vraćanje u realu. Čudan kraj. Opet nekako kao u Lojtrici. Nad mrtvim tijelom ispliva smisao svega. Ljubav.
Volim Sašine predstave jer on ne glumata predstavu, nema neke lažne uzvišenosti, nema prenemaganja ... Saša radi onako kako voli. A to je meni najbitnije od svega.
I želim ga upoznati. Želim stajati sa termosicom kave i papirima nadohvat ruke dok režira. Barem u početku. Želim uroniti u Anočićevštinu. Skroz.
Saša si dopusti rodu na sceni koja nosi bebu. Saša si dopusti na sceni spužvaste rekvizite koji lete u slow motionu dok se Đoni fajta sa svojim neprijteljima. Saša si dopusti .... ma kako? Kako ih je uspio pretvoriti u Kauboje?
A smajl glumaca na naklonu? Njihov smajl mi je rekao. Pa mi smo guštali na ovoj sceni tri sata, nije nam bilo teško.
Naravno, guštala sam i ja. Na više nivoa. Slijedi off, očajna kućanica dio ;)
Ne možeš unatoč svom talentu i raskoši pobit činjenicu da je na sceni hunk'o'rama.
Radovan je van kategorije. On je ono muši – muši što me trenutno pere. Briga me više. Nek zna cijelo selo, grad i kontinent. Sviđa mi se za poludit ;) Ali nisam zato subjektivna. Jok. Radovan je odličan glumac. I večeras, samo u jednom trenu me malo uhvatilo,to muši – muši stanje, baš onda kada je plesao. Mmmmmm. Ali samo tada. Sve ostalo bila je očaranost njegovim performansom. ZAISTA.
Živku kad se digne majica i proviri, tradicionalno, crveno donje rublje ( kako fino to rekoh ) krene mašta i bez nugatina, he,he ;)
Ma ništa zločesto. Živko mi je slatkica uvijek ali ovoj bijeloj majici onako romantično naslonjen na rub scene ..... i pjeva. Kaj da velim doli njam, njam.
Ali gospodin Klabučar. Samo da spomenem da Iva čuva njegovu klinku dok su na moru. Mislim, uz dužno poštovanje, žena, deca i to. Ali frajer izgleda. Skroz. I rado bih se mijenjala sa Ivom, čuvala mu ono preslatko plavo dijete samo da se prepustim vizualnom užitku dok je u outfitu za kupanje. Je pa kaj, mogu biti barem malo zločesta.
Tren u kojem sam bila gotova je scena demonstracije poljupca Radovanu tj. Ivanu.
- Gle pa nije ti to teško, dođeš, pričekaš da ona izdahne i onda ju iznenadiš... –
... i onako sav premrak u onim trapericama pruža ruku prema Ivanu, prislanja dlan uz njegovo lice i sasvim mu se približi. Naravno. Ivan sirotek skuži kaj se događa i nastane onaj vakum trenutak u kojem nitko ne diše, samo se gledaju. I to traje kojih slasnih desetak sekundi možda malo više. Mislila sam, ako se sad poljube, kao prvo carevi su, glumački, a ovako bilo bi tu mač. Enivej, Klabučar je bio presexy u tom trenu.
Radovanov lik Ivan, mi je bio iritantan što je i vjerojatno trebao biti sa onim žicarenjem love ali ga je zato nadoknadio u drugom dijelu u kojem je bio bajan.
I tako, bajni, sjajni, fenomenalni .... ima tu epiteta. Glupo mi je kaj ne znam neke druge riječi, neke finije izraze pa su u nedostatku dostatne i ove klasične.
Ma ljudi plešu , pjevaju i glume. Ivana Starčević ima glas da se ježiš.
Sami sviraju sve instrumente. Stepaju.
Diiiiiiiiiiiiiivnoooo ;)
Odlučila sam ne pročitati niti jedan osvrt ikojeg kritičara bio dobar ili loš. Dosta mi je tog mesarenja i sjeckanja i parafraziranja.
Dosta mi je moje mišljenje. Općenito, subjektivno, ushićeno, zaljubljeno, zbunjeno, razdragano i konkretno. Sasvim dosta.
Mislim da mi je koncept otišel kvragu tako i onako. Jedan sam odradila, dva sam pomiješala sa tri, tri niti neću onda.
Mogu i sada sa obzirom da je 3:47 u jutro. Krezube ptičice počinju pjevuckati. Mrzim kad tako pjevuckaju.
Idem spavati.
Ma neću moć zaspati.. Nema šanse. Evo sad sam pred kompjuterom buljila pola sata u neku točku i sve prežvakavala.
Zatim ću se vrtiti po krevetu i razmišljati o tome kakva sam ja glumica, a kakva redateljica. Jesam li uopće, želim li to dovoljno jako. Volim to da, ali treba iz ljubavi i djelovati. Kao Saša.
Ali ono najvažnije – Biti svoja –
Biti svoja skroz na skroz.
Mislim da mi je to misija. Imam dvije predstave u planu za slijedeću godinu. Jednu veću i jednu manju.
Ono najteže je ispred mene. Tekstovi. Onda sve nekako krene. Kako je lakše rezonirati nakon ovakvih injekcija. Koje su nadahnuće. Đizs.
Geovci. Ne stignemo više. Zadnja je prošla. Ali zato prvi zadatak slijedeće sezone, čim krenu u devetom mjesecu ili kad već. Rezerviram nam svima karte i idemo kolektivno.
MORAMO TO POGLEDATI
ZAJEDNO.
Jer obećajem Vam sada i ovdje. Dignut će nas. O, dignuti visoko.
Ljudi, tamo gdje nam je mjesto.
Idem spavati jer patetika se uvlači u tipkice.
Znate kako u programu poziva zadnja rečenica na gledanje predstave ...
Čemu sve to?
Sjednite u dvoranu Exit i pogledajte samo kako sunce zapada na Zapad. A usna harmonika poziva na samoću. I saznat ćete odgovor na to pitanje.
Yeee –haaaaa ;)