Marketing
Ljubav je samo pojam, ideja, a njen objekt - fantom. Čim se približimo čulima, čim postanu dio realnosti, prolazni su i propadljivi. Zato sam ja pobjegla od života: da spasim svoju ljubav. ( Pustolov pred vratima )
no.234
Prvi - čisto informativnog karaktera.
Drugi – usijane glave, friških dojmova onako popreko, zbrda zdola izrigane emocije u nestrpljenju za treći naćin.
Treći - hladne glave, dan poslije.
Prvi i drugi dio 00:33h / kuhinja /Trešnjevka / petak
Treći 19:20 h / ured / Pešća / ponedjeljak
Dakle, gledala sam The Kauboje.
1. Prvi informativno dio.
Predstava: Kauboji
Vrijeme i mjesto: Teatar Exit, 30.05. petak, početak u 20 sati
Društvo: Sestra Sarah, njene male prijateljice i Iva.
Redatelj: The Saša Anočić
Plešu, pjevaju i frikin glume:
Živko Anočič
Matija Antolić
Saša Anočić
Hrvoje Barišić
Krunoslav Klabučar
Rakan Rushaidat
Radovan Ruždjak
Ivana Starčević
Trajanje: cca 3 sata uz pauzicu od pet minuta.
2. Drugi, usijane glave, friških dojmova onako popreko, zbrda zdola izrigane emocije u nestrpljenju za treći naćin.
Nisam u Exitu bila pun kufer kak se veli. Kad uleti karta eto mene. Smajl od uha do uha. Ali da se pohvalim ovu kartu sam platila, he, he. IAKO, da je cijena ne znam kakva nije dovoljna, dostojna. Nije dostojna. Ali brzam.
Red četrnaesti. Dobro, nije najidiličnije ali u redu. Da, četrnaestom. ( ha,ha ovo je kao šala )
Mrak. Glas progovori nešto o boli.- Želim doći doma i podijeliti sebe sa nekim. - Predstava nije ni počela a ja osjetim tanki rez negdje oko područja srca. Osjetim toplo u trenu kada glas izgovori slijedeću rečenicu.
- Imati znači nemati ako to nemaš s kime podijeliti. –
Bam, pale se svjetla njih petorica na sceni. Ljudi, predstava počne. Saša je u publici, vodi audiciju. Svaka njegova riječ, njegov upit, njihova replika, njihov pokret tijela, izraz lica, držanje, karakter, fakin disciplina - mene trese. Trese kao struja. Saša vodi stvar poput najvirtuoznijeg dirigenta. Karakteri se razvijaju. Uvlače nas u priču.
Domagoj Štrbac, Javor Borovec, Miodrag Pančo Osmanović, Jura Krmpotić, Bruno Marić. Ivan Horvat i Marica Krmpotić.
Pomeli su me bez moje odluke hoće li mi biti simpatični ili neće. Sama pojava Saše na sceni u prvom dijelu meni je bila onako; imam li ja to uvid u procese njegovog stvaranja? Gledam ga kako glumi da režira ono što je izrežirao. Razvilo mi se veliko poštovanje prema tom čovjeku. Velik je i mali u isto vrijeme. Senzibilan, jako senzibilan. Ima osjećaj za bajku i surovu realu i sposobnost da to dvoje poveže u jednoj jedinoj sceni. Jer vidim ljubav u njemu prema ovome što radi. Ne poznajem ga. Ali kroz njegov rad, režiju, glumu .. njegovu projekciju vidim. Osjećam. I divno mi je to.
( Jer ja bih tako. )
Sve se nešto fino izražavam a u meni vruuuuče ;) Nekako sam se skulirala jer ipak me pomela njihova gluma. Njihov talent.
Na početku kako je krenulo, osjećala sam se kao da sam izvan kruga ljudi koji stoje oko vatre i toplo im je. Jako toplo i osjećaju se sretno, zadovoljno a meni je hladno. U jednom trenu, podijeljenom sekundicom osjetila sam sljedeće. Ruka nekoga od njih pružena sa scene uhvatila me za rame i uvukla u krug. I postalo mi je toplo. Jako toplo.
Ima trenutaka, jakih, velikih i važnih. Jer predstava je o ljudima. O nama. Iskreno, o meni nečem jako bliskom. O mojim odlascima na dramsku. Na moj rad i doprinos grupi. Posramljena sam ostala u nekim trenutcima.
- Šefe, ja to ne mogu. – kaže Domagoj Saši.
Ne možeš. Pa mi imamo krilaticu ovdje. ( zatim se obrati grupi, a grupa odgovara )
- Ne mogu. Što to dovraga znači? - ( govore istovremeno istovjetnih kretnji, počešu se po glavi) - Ne razumijem_ ma prionimo mi na posao. -
Trebam predanost.
Ako odeš sada nemoj se ni vraćati.
A gdje si ti bio kada je prijatelju trebala pomoć?
Imamo pred očima grupu izgubljenih ljudi. Sjetila sam se rečenice koju Chris Cooper izgovori na kraju Seabiscuita kojeg sam gledala neki dan. ( onaj filmić o malom konju i velikom jahaću )
U ovoj verziji bilo bi nekako ovako; na kraju, nismo mi spasili predstavu nego je ona spasila nas. Nas kao ljude. Bili smo fucked up, a sada smo okej. Našli smo se.
O tome se radi, kada bi me netko pitao.
I zaljubila sam se u tu moju misao. Jer to je bitno. Nisu uopće otišli u karikature. Gledajući njih pomislila sam na tisuće takvih vani na ulicama. Na mene. Svi smo mi nekakve nazovimo nas karikature. Gledajući prvi dio predstave, nisam se mogla otet paraleliziranju sa našom Slavom. Odvijala se ista stvar. Audicija. Likovi koji pričaju o boli koju unosimo u ' sve to ', par kojem je bed poljubit se na sceni, ONAJ TRENUTAK, koji sam zaključila da mi se još nije dogodio nakon pet godina u kazalištu. Možda jednom, malo ali ne do kraja. Bio je zbog krivih stvari, bio je zbog moje gluposti. Nevažno u ovom trenutku.
Važan je ONAJ TRENUTAK.
Što je to ONAJ TRENUTAK?
Saša: Znat ćete kada se dogodi.
Ohohoohho. Divno.
Nemalo puta sam izviknula divno na sav glas.
Prije svega oni.
ONI.
Provjerena ekipa za koju znam da briljira ovdje se penje par stepenica više.
Rakan me prvi osvojio. Sa Miodragom. Dobrota na licu, svaka izvitoperena rečenica topi te i njegov si. Publika reagira kao da je hipnotizirana. Reagira na ono što inaće dočekujemo na nož sa predrasudama. a sad nam je predstavljeno licem i njegovom malom životnom pričom. I osvoji te. U drugom dijelu kroz paletu likova ali zmija čegrtuša me skoro podigla sa stolice. Rakan glumi zmiju čegrtušu. I znate što. Zmija je na sceni.
Sa Rakanom i njegovom scenom mi se dogodilo KAZALIŠTE.
To bi bio ONAJ TRENUTAK ( u kojem ne sudjelujem al' je ) kada sam u publici, i dogodi se simbioza mene i ostalih gledatelja sa onim što je na sceni. I nestane zida i mi smo eterično zajedno.
Sam kraj prvog dijela.
Rakan pjeva 'Tenderness' s nakon svoje tužne ispovjesti. Svjetlo, njegovo mjesto na sceni, blues u glasu, njegov šeširić i jakna.... Osjetim čvor na dnu želuca koji se lagano raspetljava i neobično je vruć. Kada se raspetlja, to je nepodnošljivo. Toliko da počnem plakati. To je ONAJ TRENUTAK kada ti je savršeno kristalno jasno što je gluma. I da ju voliš.
Radovan. Njegove noge, tijelo - dok stepa. Mogla bih ga gledati cijelu noć. Mislim gledati Radovana je meni višesferno. Pustimo 'ono' za sada na stranu. Nevažno je. Prva plesna točka u drugom dijelu predstave. Svi stepaju. On je u centru. ONI STEPAJU, onak zaprav kak vidim u filmovima na TCM-u. Fakin unreal.
Cijeli taj drugi dio ustvari je nešto nevjerojatno. Počinje vestern priča. On puca, ubija, zamjeri se, oženi se, ode u vojsku, pobjegne, završi u zatvoru, dalje, dalje, dalje traži osvetu, opet se zaljubi .... Šupi me činjenica da su na sceni KAUBOJI. Svi elementi i začkuljice jednog vesterna su pred nama.
Scenska rješenja!
Upravo vrištim. Imaju male metalne pločice na cipelama, za step, ne. Ali osim za ples, što oni sa njima rade, kako ih koriste .. od pucketanja prstima, točenja pića na fiktivnom šanku, ulaska u bar. Kako vladaju svojim tijelima postane razorno. Onda, onda su na vrhuncu. Disciplina. Mislim si, nemreš se prisilit na takvu disciplinu ako to ne voliš. (Druga krajnost je da ti život ovisi o tome ali nevažno sada ) Ova samokontrola je ljubav. Ma uvjerena sam.
Živko.
Živko je za početak u Kaubojima zgodan do bola. Skroz sexy u svojoj bijeloj majici. U Lojtrici i Shakespearu onako skriven u crnom, a sada rekoh, Živko, uh i ah.
Za početak. Živko je Anočić. Savršena predispozicija da rasturi scenu. Svojom glumom. U prvom dijelu i drugom dijelu posebno. Zatvorska scena, ono brisanje krpicom, grimasa, ajme. Imala sam pred očima masnog bezubog seljačinu iz bilo koje srodne filmske scene. Kauboj Kid, njegovo umiranje i dolazak Anđela. Rakan sa krilcima, aureolom i trubicom.
U tom trenu uhvatila sam Ivi ruku i stegla je jaaaako.
U tom trenu kazališna dvorana nije imala krov. Bili su visoko gore negdje. Bili su divni.
Živko ima glas. Fin, mekan, nježan glas.
Krunoslav Klabučar. Glumčina. Uz Radovana najbolje pleše. Ima baš slick pokrete. Uf. Kako je Rakan glumio zmiju tako je on između svega glumio guštera. Moram li reći da je gušterac bio na sceni. Onako zelenkav, sa blinkavim okicama.
Kako se ono zove lik kojem duguješ lovu?
Trenutak povratka na scenu a mi znamo da je umlatio gada, presavršeno. Rastopila sam se u stolici. Jesam li spomenula da sam izvikivala divno, svako malo?
Prvi dio suvereno rasturi Javor tj. Hrvoje Barišić. Koji lik. Zamislite si onog Štrumpfa Lumena koji trčkara za Papa Štrumpfom i stalno nešto svima pametuje. E nešto tako. Djevojka Marica, tj. Ivana Starčević. Kako žena pjeva. Uzme mik u ruke i pusti glas. Bez problema. Preslatka je. Marica.
Malo mi se manta.
Volim te.
Jesi li mi to htio reći?
Matija Antolić. Svira i pjeva. Vrhunac. Pruga, zatvorenici je štemaju sa lancima na nogama kak to već ide. Frajer uzma usnu harmoniku i proizvede sa njom zvuk vlaka koji protutnji preko pruge .... onako iz daljine, pa blizu, pa opet da se izgubi tamo negdje. Savršena sinestezija njegove harmonike, njihovog zveckanja lancima i udaraca čekićem.
Ne želim opisivati scene. Ukrala bi im čar. Ne bih ni mogla ih opisati ustvari. Kaj da velim, onda on dođe tu pa onda ovaj sjedne tamo. Ne mogu tako. Prvio dio predstave je život. Mi sjedimo i gledamo. Doslovno tako. Ne usrani big brader nego nas. Jer Saša je kroz njih stavio sve nas na scenu. Ja sam se osjetila gore. Više puta.
Kada je njegov glas u overvoicu rekao; ' Postali su tim.' Prošli su me trnci. Isplivale su mi u tom trenu sve mane naše dramske grupe. Sve moje mane. Ostala sam zatečena nekim istinama. Mogu ja i bolje.
Drugi dio je predstava. Nešto nevjerojatno. Zatim opet vraćanje u realu. Čudan kraj. Opet nekako kao u Lojtrici. Nad mrtvim tijelom ispliva smisao svega. Ljubav.
Volim Sašine predstave jer on ne glumata predstavu, nema neke lažne uzvišenosti, nema prenemaganja ... Saša radi onako kako voli. A to je meni najbitnije od svega.
I želim ga upoznati. Želim stajati sa termosicom kave i papirima nadohvat ruke dok režira. Barem u početku. Želim uroniti u Anočićevštinu. Skroz.
Saša si dopusti rodu na sceni koja nosi bebu. Saša si dopusti na sceni spužvaste rekvizite koji lete u slow motionu dok se Đoni fajta sa svojim neprijteljima. Saša si dopusti .... ma kako? Kako ih je uspio pretvoriti u Kauboje?
A smajl glumaca na naklonu? Njihov smajl mi je rekao. Pa mi smo guštali na ovoj sceni tri sata, nije nam bilo teško.
Naravno, guštala sam i ja. Na više nivoa. Slijedi off, očajna kućanica dio ;)
Ne možeš unatoč svom talentu i raskoši pobit činjenicu da je na sceni hunk'o'rama.
Radovan je van kategorije. On je ono muši – muši što me trenutno pere. Briga me više. Nek zna cijelo selo, grad i kontinent. Sviđa mi se za poludit ;) Ali nisam zato subjektivna. Jok. Radovan je odličan glumac. I večeras, samo u jednom trenu me malo uhvatilo,to muši – muši stanje, baš onda kada je plesao. Mmmmmm. Ali samo tada. Sve ostalo bila je očaranost njegovim performansom. ZAISTA.
Živku kad se digne majica i proviri, tradicionalno, crveno donje rublje ( kako fino to rekoh ) krene mašta i bez nugatina, he,he ;)
Ma ništa zločesto. Živko mi je slatkica uvijek ali ovoj bijeloj majici onako romantično naslonjen na rub scene ..... i pjeva. Kaj da velim doli njam, njam.
Ali gospodin Klabučar. Samo da spomenem da Iva čuva njegovu klinku dok su na moru. Mislim, uz dužno poštovanje, žena, deca i to. Ali frajer izgleda. Skroz. I rado bih se mijenjala sa Ivom, čuvala mu ono preslatko plavo dijete samo da se prepustim vizualnom užitku dok je u outfitu za kupanje. Je pa kaj, mogu biti barem malo zločesta.
Tren u kojem sam bila gotova je scena demonstracije poljupca Radovanu tj. Ivanu.
- Gle pa nije ti to teško, dođeš, pričekaš da ona izdahne i onda ju iznenadiš... –
... i onako sav premrak u onim trapericama pruža ruku prema Ivanu, prislanja dlan uz njegovo lice i sasvim mu se približi. Naravno. Ivan sirotek skuži kaj se događa i nastane onaj vakum trenutak u kojem nitko ne diše, samo se gledaju. I to traje kojih slasnih desetak sekundi možda malo više. Mislila sam, ako se sad poljube, kao prvo carevi su, glumački, a ovako bilo bi tu mač. Enivej, Klabučar je bio presexy u tom trenu.
Radovanov lik Ivan, mi je bio iritantan što je i vjerojatno trebao biti sa onim žicarenjem love ali ga je zato nadoknadio u drugom dijelu u kojem je bio bajan.
I tako, bajni, sjajni, fenomenalni .... ima tu epiteta. Glupo mi je kaj ne znam neke druge riječi, neke finije izraze pa su u nedostatku dostatne i ove klasične.
Ma ljudi plešu , pjevaju i glume. Ivana Starčević ima glas da se ježiš.
Sami sviraju sve instrumente. Stepaju.
Diiiiiiiiiiiiiivnoooo ;)
Odlučila sam ne pročitati niti jedan osvrt ikojeg kritičara bio dobar ili loš. Dosta mi je tog mesarenja i sjeckanja i parafraziranja.
Dosta mi je moje mišljenje. Općenito, subjektivno, ushićeno, zaljubljeno, zbunjeno, razdragano i konkretno. Sasvim dosta.
Mislim da mi je koncept otišel kvragu tako i onako. Jedan sam odradila, dva sam pomiješala sa tri, tri niti neću onda.
Mogu i sada sa obzirom da je 3:47 u jutro. Krezube ptičice počinju pjevuckati. Mrzim kad tako pjevuckaju.
Idem spavati.
Ma neću moć zaspati.. Nema šanse. Evo sad sam pred kompjuterom buljila pola sata u neku točku i sve prežvakavala.
Zatim ću se vrtiti po krevetu i razmišljati o tome kakva sam ja glumica, a kakva redateljica. Jesam li uopće, želim li to dovoljno jako. Volim to da, ali treba iz ljubavi i djelovati. Kao Saša.
Ali ono najvažnije – Biti svoja –
Biti svoja skroz na skroz.
Mislim da mi je to misija. Imam dvije predstave u planu za slijedeću godinu. Jednu veću i jednu manju.
Ono najteže je ispred mene. Tekstovi. Onda sve nekako krene. Kako je lakše rezonirati nakon ovakvih injekcija. Koje su nadahnuće. Đizs.
Geovci. Ne stignemo više. Zadnja je prošla. Ali zato prvi zadatak slijedeće sezone, čim krenu u devetom mjesecu ili kad već. Rezerviram nam svima karte i idemo kolektivno.
MORAMO TO POGLEDATI
ZAJEDNO.
Jer obećajem Vam sada i ovdje. Dignut će nas. O, dignuti visoko.
Ljudi, tamo gdje nam je mjesto.
Idem spavati jer patetika se uvlači u tipkice.
Znate kako u programu poziva zadnja rečenica na gledanje predstave ...
Čemu sve to?
Sjednite u dvoranu Exit i pogledajte samo kako sunce zapada na Zapad. A usna harmonika poziva na samoću. I saznat ćete odgovor na to pitanje.
Yeee –haaaaa ;)
Post je objavljen 02.06.2008. u 19:13 sati.