Osjećam se iscijeđeno poput krpe. Izjavi ona izrazivši se poredbom.
Euforija minulih dana pojela ju je živu. I ti neki glupi neoobjašnjivi bolovi koji su kao što je spomenula neobjašnjivi.
I glupa zanesenost već je naporna.
To je zato što se opet igra sa sjenama, sa stvarima koje ne postoje a ona ih umišlja. Ma to je nešto kao utjeha kose i ta spikica.
Miruj, miruj, miruj, miruj ... ali bez spike o smrti. Samo miruj.
Smiri se i polako. Ponašaš se kao da je rezultat zajamčen.
Isuse, postane bolno jadno krvavo istinito kad se okrznem u ogledalu. Da lijepa sam, sva su stvorenja lijepa. Stvoritelj je faca. Ali glupo je ljude kriviti. Lijepo je lijepo a ružno je ružno.
Ali shvatila je nešto. Ružan si ako se ružno osjećaš. A lijep si ako se lijepo osjećaš.
Oh, istino.
A neki su lijepi stalno, bezuvjetno. Oni pak imaju drugih problema.
Ma neću opće u tom smjeru.
Bez smjerova uglavnom.
Jučer smo igrali SLAVU i nismo se baš proslavili. Jedina svjetla točka je bila onaj zvuk vode iz kotlića usred mrkle tišine na sceni.
I naravno djevojke plesačice. Njima pljesk - pljesk.
Jedva sam čekala da sve to završi, psihički me umorilo. I ovo - ima veze sa kazalištem.
Euforija tima.
Daj Rebić, probudi se i pomiriši humus, kak bi rekli u Simpsonovima.
Spava mi se. Moram popit kavu. Hladno mi je, curi mi nos. Možda je bolje da popijem lekadol. Dva komada.
Zaboga.
Sad sam se sjetila da dolaze radnici iz b-neta probušiti zidove za kablovsku. Radije bih sada ne znam što nego slušala tu buku.
Sjetim se odmah onih travestija sa kupaonom, kvragu.
Jela sam prošli tjedan lubenicu, prvu ove sezone i ja bih još. Kako je voće skupo po dućanima to nije normalno.
I piva ne šljaka, vino ne šljaka.
Jer imati znači nemati ako to nemaš s kime podijeliti.