utorak, 20.05.2008.
kuhinja/knap
no.233
Kuhinja / Trešnjevka / 19.05./ 13.09 h /
Ali probude me djeca iz pakla negdje oko šest. Tradicionalno se svađaju, tko će obući obiteljski remen i slične gluposti. Totalna filmska spika. Bam,bam po vratima kupaone, ja sam prva ušla, izađi, neću, ubit ću te, idiote, kretenu, kak si glupa, požuri, neću, i tako već puno godina u nazad. Mislim si u onoj krajnjoj sobici svijesti, ma neka, glavno da su živi i zdravi i sve je to simpatično, poživio nas Bog, ali nekako mi to nakon što sam tek oko sklopila i ne paše baš previše. Okej. Izderem se par puta ali naravno bez učinka. Blagoslovljen trenutak kada čujem zadnje bok! i ulazna vrata koja mekano sjednu na poziciju zatvoreno.
Ali kaj, nemrem zaspati. Za to vrijeme sestru opali neka viroza pa eto, malo časti vece školjku jučerašnjim ručkom u gostima. A mislim da sam joj spomenula nekoliko puta da ne jede vepra. Mislim, ubijati veprove u ove dane mi je jednako umlačivanju tuljanića. Kaj će ti vepar? Kaj. Imaš komade raznih vrsta mesa upakirane po dućanima, ali ne, ja sam faca ak bum jela divljač kojoj je neki čika bam,bam dan prije prosvirao mozak. Idem na veprovinu. Oh – la,la. Tres chic! I gdje završi vepar otet iz turopoljskog krajolika? Eno ga u mom veceju juri kanalizacijom negdje prema Savi.
Dakle djeca, sestra, i ne smijem zaboraviti bijelog vraga kako od milja zovem, mog Didača. Didi je specijalni mačak koji voli svoj obrok pojesti rano, vrlo, vrlo rano. I mijuče i urla i urla dok ne dobije. Krasan odgoj, nema što.
( Moj Didač u trenu dok ovo pišem )
Dakle djeca, sestra i Didač. Sada je sve pokriveno. Moje oči u tom trenu su kao kod Toma u crtiću. Krvave i teških kapaka. A da ne pričam o ostatku face. Gigantska sarma.
Nemrem spavat. Okej, kao radosna što sam se tako rano probudila krenem nešto raditi. Sjednem za stol u spavaćoj sobi koji je naslonjen na prozor. Otvorim prozore, spektakularni pogled na Sljeme, sve zeleno, miris predivan, vjetrić unosi svježinu, radni narod jurca gore dolje sa važnim papirima pod rukama, psi u šetnji, bakice se već vraćaju sa placa, čovac čita novine na klupici u parku .. postanem grimizno zavidna na njihovu moć da ustanu rano i uživaju u danu od početka. Dakle, sad sam iznervirana. Pustim si najdražu filmsku glazbu, fantaziram da živim sama, da smijem pojačati koliko me volja. Ali ne smijem pa ugasim. Sjedim, lupkam obićnom olovkom po stolu, kao, nešto bih crtala ali jok, od inspiracije ništa. Okej, od glazbe ništa, crtanja ništa. Knjiga. Uzmem knjigu koju nisam završila a ima jadna dvajst i nekaj strana. Domaći autor, Izlaz Zagreb jug. Jedan od onih koji su bili mladi za vrijeme komunizma pa cvile za dobrim starim vremenima a u stvari plaču za mladosti. Pa mislim sasvim je normalno da je čovjeku žal kaj više nije mlad. Čak i ako je iživio tu svoju mladost najkvalitetnije što je mogao. Roman nema neki naboj, dinamiku, i to ali ima fraza i misli da se zavrti glava.
Tipa: ( ... ) str.11.
'' Babu je čudilo ( i radovalo ) što netko od onih kokošara koji su digli lovu u ratu nije već bacio oko na Komižu ( birtija op.a ) , što je nije pretvorio u nešto iznad čijih će vrata stajati RISTORANTE DELL'ARTE GRANDIOSA, na prijmjer, gdje serviraju sva ona komplicirana jela i pića čija vam imena spetljaju jezik, kao kad ste urokani. Iz nekog glupog razloga, dumao je Baba pokazujući šankerici da mu natoči još jednu, ljudi su uvjereni da će ušavši u taj neki grandioso, i sami poprimiti neka određena obilježja. Da će se, progutavši neku digićku ili francusku splačinu komplicirana imena, automatski upucati u neki paralelni u svakom slučaju bolji svijet. Gdje je tu zajeb?, pitao se Baba. Zašto uporno želimo biti ono što ni u ludilu nismo? Zašto nasitno jebemo jedni druge? Je, bijedno sam plačen i do grla u kreditima koje ću otplaćivati do smrti ali ja vozim A klasu i zalazim u grandioso. A ti? Što ti voziš i gdje zalaziš?
(.... ) str. 101.
I tako njih trojica, zabrinuti, sjede na klupi pod patuljastim hrastom i pričaju. Pričaju o raznim svarima samo ne o onome što ih muči. To im ne prelazi preko usana. Čuvaju to za sebe, skrivaju unutra i nema veze što ih to ždere. Takvi su običaji. Da ljudi počnu slobodno pričati o stvarima koje ih muče, da se počnu povjeravati jedni drugima, psihijatri bi morali zatvoriti dućan. Konobarili bi na crno, ili čistili kaveze u zoološkom vrtu, ili bi poludjeli od gladi.
( ... ) str.126
A Elza je ušla u prazan stan, istresla novac na pod i sjela među svežnjeve novčanica. ( prodala je stan za gotovinu op.a ) Gledala je novac i mislila: Dakle, toliko vrijedi svo ovo vrijeme koje sam provela u ovom stanu, sve što sam ovdje doživjela. Jebemti, kao u onom filmu u kad frajer izračunava težinu dima cigarete. Stanovi su kao tuljci u kojima sagorijevamo. Ovaj novac valjda vrijedi pepeo, a koliko onda vrijedi dim?
U romanu, likovi raznih profila dođu do nekih osobnih vrhunaca bistava, razmišljnja, odluka, namjera i raznih stvari ali sve je nekako bez zaključka. Sve ostane otvoreno Kao život zaista, ne? Pročitam knjigu i zatvorim je. Naravno opere me strah ulaska u tridesete. Jesus. Nije fer.
Ma fer je. Život ide svojim tokom. Sama sam kriva za sve kad se zbroji i oduzme. Ali prefakin rano je za to. Neću započeti sa strahom. Imam cijeli dan za to. Upalim teve. Mijenjam programe. Žutokljunac. Bivši Draganin dečko kojeg je ''ona spasila '' odjavljuje emisiju. Btw. Dragana nisi bila na mojoj predstavi i to mi je onak, bezveze od tebe. Nevermajnd. Usrani sitkomovi, CNN davi sa žrtvama tko zna kojeg užasa zadnjih dana, i sjetim se Alice Coopera kako je jednom rekao, fala Bogu na teveu, sva zla ovog svijeta prešaltam sa jednim klik na daljinskom. Moj filozof na kvadrat. Valjda me se dojmilo kada sam zapamtila, ne. Mtv prejadan, vh1 dosadan, a love za kupnju iz naslonjača nemam. U bed me baci retard na novoj koji cima narod da ga zove i vrišti, ajme ne mogu vjerovati da me nitko ne zove!, i tako pola sata dok se cifra u gro planu povečava do nekih vrtoglavih visina iz sekunde u sekundu. Nakon što je pola sata muzao lovu penzionerima i ljudima koji nisu, a željeli bi biti todorić ili kerum, zaključio je da ga jadnog samog u studiu nitko nije nazvao i promijenio igru. Naravno cifra kreće ponovo od tisuću. Tu me uhvati bijes prve kategorije. Ne znam da li da ubijem glupu novu i tu kretensku emisiju ili narod koji se da tako sanjkati. I tu odustanem. Ugasim teve.
Dakle, od glazbe ništa, crtanja ništa, knjigu pročitala, teve dosadan. Stojim nasred sobe obuzeta neznanjem što da radim. Poglem mi privuče sestrin krevetac sve onako fino nategnut i namješten. Legnem i zaspem iste sekunde.
Sanjam slijedeće. Na mom placu stoji velika scena, ona montažna, kao kada su koncerti na glavnom trgu. Omotana je u crne krpe. Okuplja se ekipa. Ja čekam sa nekom vrečicom u rukama. Dolazi Dinko i govori mi da nije stigao ispeglati ulice i da mu je zaista žao. Nixa nosi bijelu haljinu sa ogromnim crvenim ružama i jednaku takvu ružu ima na glavi. Gledam je sa razumijevanjem tog neobičnog outfita. Spremamo izvedbu na otvorenom ali ništa mi ne ide od ruke. Pola ljudi nema, scena se raspada. Grozan jedan osjećaj. Prebacuje me san u neko gledalište. Ja i neke dvije sređene ženskice gledamo modnu reviju. Padne nekakva suradnja i žena mi ponudi broj mobitela. Ja uzimam svoj mobitel i nikako ne uspijevam ući u imenik, stalno me prebacuje na nešto drugo gdje ne mogu upisati ništa. Već mi je neugodno. I druga ženska mi nudi broj a ja prtljam po mobitelu i propala bi u zemlju od srama. Počnem čupkati neke papiriće ali naravno nemam kemijsku i ženice se pokupe. Osjećaj potpune i totalne blamaže. Sada stojim ispod tribina i dolazi Buby. Pa di si, kaže ona meni. A eto, pokušam nekaj slagati ali ne stignem. Prilazi Normah, u jednoj ruci nosi tri šalice za kavu a u drugoj bocu votke. Onaj čovjek tamo kaže da se počastimo. Dok ona toči podižem pogled. Kod izlaza stoji Štriga.
Budim se. Jedanaest je sati.
Mrzim neugodne snove. Onda mi se filing prolije po ostatku dana. Ali druga kava je iza mene i sve je okej. Za sada.
Kada sam se izvukla iz kreveta morala sam u trgovinicu i promijeniti fax rolu u maminom sada već polako bivšem uredu. Jedan dečko na ulici je imao tamno plavu majicu sa dvije okomite srebrnkaste crte i natpisom pepermint. Asocijacija preočita. Odgonetnula sam stupac A, B, C i D. Spremna sam za konačno rješenje. Razmišljala sam po putu dalje, o tome kako on mene voli mučiti. A ja kako u tome na neki bizaran način uživam. Kada razmišljam o našem odnosu, uvijek, ali obavezno, se sjetim scene iz Gospodara kada Frodo ponudi prsten Galadriel i ona onako podivlja, promijeni boju i ... i između svega kaže: Biti ću vaša lijepa kraljica. Svi ćete me voljeti i očajavati.
Volim ga i očajavam.
Zato kaj ne znam govoriti ruski rekla bi Ekica. Vi ste tak jer ti pričaš turski a on ruski. Eto, jednostavno. Fale mi neki ljudi. Ali moj konspirativni um šljaka ovako. A ti ne fališ nikome.
Počinje li dio dana u strahu kojeg sam najavila?
Onda me nazove Mare i potopi moje teorije zavjere. Pozove me žena na sveplaćenu radionicu od 21 – 27.05. u Grad mladih. Voditelji; glumica iz Rusije, redateljica iz Njemačke, fotograf iz Francuske, internacionalni polaznici. Rekoh da ću razmisliti. Nisam naravno imala kaj razmišljati, jer sam iste sekunde znala da ću prihvatiti. Ovaj standbye je sredio moj poremećeni dio ega. Onaj paranoični i iskompleksirani dio. Oscar Wilde, neki dan rekne na teveu kroz neki film: potisnuti nagoni će biti ono od čega ćemo na kraju umrijeti. Frikin strašno. I taj Wilde dragi je bio pun zrnaca.
Trudim se dovesti sebe u ravnotežu. U neki ekvilibrium vrijedan bistva. Nikakva više egzistencijalistička sranja. Unatoč RISTORANTE DELL'ARTE GRANDIOSA sindromu sa početka. A zakaj se ne bi fino oblekli i pojeli neke špagete i otvorili bocu Carlo Zenegaglia, koja je uzgred rečeno imbottigliatto da casa Vinicola, slušajući pritom neku prejebenu ariju, sa pituresknim pejzažem Toskane kao scenografijom. Pritom činjenica da Casa Vinicola ustvari pripada pokrajini Lombardija a ne Toskani nije nimalo bitna, jer štih Italije je tu da nas makne. U tom je frikin point. Jer ono stalno postane dosadno. Svi nekud bježimo ponekad. I tamo nam je super. Ja sam rijetko ovdje zaista. Ali nikad tu činjenicu nisam okrivila za svoje probleme. Ta činjenica je proizašla zbog problema i nekao sam se tamo preselila. I ono skroz je okej. Daj fakin me zamisli da šećem u pola sedam u jutro sa nekakvim papirima pod rukama kroz park.
( .. ) str. 146
Ovo je priča sa sretnim završetkom. Kako je rekao B.C., biti tužan prelagano je, preglupo, preudobno, nije lukavo i uvijek je nadohvat.
Preudobno. Frajer je genijalac. Kako je sa jednom jedino riječi upiknuo u srž. Fakat je preudobno. To znam iz osobnog iskustva. Letargija, pomirenje. Tak je, kaj ću i sve neke glupe izlike da se ne mrdne guzicom.
Ide ljeto. Đizs. Ljeto kada više neću imati dvadeset godina. Glupo je sve to sa brojkama ali u takvom svijetu živimo i to je tako. Došlo mi je da zašamaram marinu kada se na Dinkov ročk počela razbacivati terminima, ja ti se divim, ti si uvijek tako veseo, kak se super držiš, i ja bi tako u ' tvojim godinama ' ... bla, bla, bla. Bila sam slaba na živce taj dan ionako, malo mi je falilo iskreno da joj priljepim jednu.
Totalno nevezano za išta ali tijekom misli uzrokovano, moram vam reći par savjeta kako uveseliti vašeg gej prijatelja. Bilo bi sebično to zadržati za sebe.
Kretajući se gradom, ulicama, trgovima, tramvajima, raznovrsnim mjestima općenito, obratite pažnju na gej parove. Zapamtite kako su bili odjeveni, da li je koji kome držao ruku u džepu stražnjih hlaća. Jesu li se smijali, jesu li bili mladi ili stari, jesu li se nježno gledali ili žvalili, jer sve su to potencijalne zanimljivosti za vašeg gej prijatelja. Onda kada ste u društvu, i vaš gej prijatelj također, odaberite pravi trenutak i obratite se svome gej prijatelju. Rečenicu započnite sa, vidio sam danas, ili vidjela sam danas i krenite prepričati taj događaj. Zapamtite dodati uzbudljive detalje tipa bilo je podne, jedan je baš bio sladak i na kraju oborite ga majkom svih detalja, jedan je imao skroz plavi vrat.
Vas ne košta ništa baciti pogled malo naokolo i zato ne budite lijeni i sebični jer uočavanje gej parova te prepričavanje tog senzacionalnog događaja vašem gej prijatelju iznimna je i korisna gesta za održavanje vašeg prijateljstva, te lagana naznaka da je on vama sasvim okej. Vaš gej prijatelj će slušati ozarena lica i počastiti vas osmijehom kada završite izlaganje.
U stvari sam htjela reći da sam se danas probudila dva puta. Jednom u 6 h a drugi puta u 11h.
Sve ostalo je tišina.
Od danas se čita: Majstor i Margarita.
Nikada nije kasno postati ono što ste oduvijek htjeli.
Gledam ispod oka Scarlett Johansson i nekako si mislim suprotno.
Kuhinja / Trešnjevka / 19.05./ 13.09 h /
U tijeku je repriza na Fox crime-u. Najdražeg mafijaša gledah jučer pa sjedoh u kuhinju malo pisati.
Malo pisati. Možda je to pozitivna stvarčica, jer imam poriv stalno nekaj zapisivati. Odlučih pod Sljeme ponijeti i svoj papirnati dnevnik pa upisivati impresije internacionalnih druženja. Mare mi je opisala u kratko što ćemo sve raditi i bit će baš cool. Imamo zadatak, ponijeti sa sobom dvije stvari. Jednu koja nas asocira na Njemačku i jednu na Francusku. Hm.
Po navođenju spremih mali Eiffelov toranj koji imam i kriglu za pivu. I bjah zadovoljna neko vrijeme, ali naravno krenem promišljati i kaj? Zaključak, pa to su onako turističke značajke. Kao, baratamo sa umjetnosti pa treba nešto skriveno, što tek naznačuje, nešto što ima skriveno značenje. Za sada stojim sa svojiim tornjićem i kriglom u torbi. Imam par apstraktnih ideja no to je proračunato, planirano, smišljeno. To onda nije asocijacija.
U glavnom radujem se tom šestodnevnom izletu. Biti ću u gradu a neću, to nisam nikada doživjela. Iscrpno izvješće kada se vratim. Jipi,hura.
Dakle, Tony, Furio i Jacky Jr.
Fox crime već mjesec dana praši Soprane svaki dan. Od nulte epizode. Evo već je treća sezona u tijeku. Kroz sve ove godine unazad pogledala sam cijelu seriju plus ove nove psihodelične četvrtkom na hateveu što pratim sada, ali pogledati stvar ovako kontinuirano u komadu je prejako. Idu svaki dan od ponedjeljka do petka. A moj problem pod navodnicima je inače kada nešto pratim da se full famijaliziram sa likovima. Ono, u nutra sam. Gledam Brotherhood isto na Foxu. Glumi Jason Isaacs, naravno lik mu se zove Michael i gdje ćeš bolje od toga. Brotherhood prati Irsku mafiju u New Yorku i usporedim li ih sa talijanima nebo i zemlja. Irci su divljaci. Totalna brutala na van. Mislim i Taljani su isto ali oni na finjaka. Respect, ovo, ono. Irci, bam – ravno u bulju ne zanima ih ništa. Ne nose fina odjelca, ne manđaraju u Vesuvio restorantima, furaju kožne ocufane jakne i cugaju pivu.
Znam da talijani i irci u Americi ne vole te serije jer to negativno ocrtava njihov narod. Jesus, pa ne odobravam ni ja klanja, drogu, prostituciju, mlačenje žena i sva sranja koja oni izvode. JA gledam tv seriju. I fakin uživam. Upražnjavam svoj bijes kroz Tonijev organizirani kriminal. A da ne pričam o galeriji prejakih likova. Tony sam mi je car. Kreten na kvadrat al' moraš ga voljet. Najviše volim u stvari Carmelu. I žao mi je kaj je nisu do kraja spetljali s Furiom ali skužila sam cijelu tu poeziju. Moralo je barem nešto ostati čisto i neukaljano na kraju. Obitelj. Toni je glava Obitelji ali je Carmela GLAVA OBITELJI. Sucker sam na to.
Sanjala sam slijedeće:
Vodim mlađu sestru u Francusku da ju upišemo na sveučilište. Zgrada je u stvari neki sivi dvorac uz obalu jezera, vrlo idilično. Primi nas neka stara žena u kompletiću i odvede sestru za stol. Stavi pred nju par starih tanjura iz rimskog doba i kaže da pročita sve natpise na latinskom. Sestra naravno nema pojma. Ova ju krene ispitivati gOdine raznih povijesnih događaja. To ponešto zna. Mislim si, nikaj od ovog faxa draga sestro.
Sanjam dalje da hodam ulicom u kariranim hlačama i divim se kako su super. Prilazim skupini ljudi koja stoji uz put i padnem ravno na pseći drek i svi mi se smiju. Onako sa poda spazim u gomili Strassera koji se jedini ne smije. On mi priđe i podigne me. Hvala Vekač, kažem ja.
Dalje, ulazim u kazalište. Mnoštvo plesačica pleše Fame, odjevene su u crno sa crvenim vrpcama zavezanim oko laktova. Prilazi mi Zoki i kaže, zašto nisi u kostimu, pa igramo za pola sata. Odlazim u buksu ali umjesto vrata je goli zid, a na podu ispred mala drvena kutija. Pokušavam je otvoriti ali ne ide. Odjednom imam na sebi smeđu košulju i suknju a podsvjesno znam da to mora biti crno.
Odlazim na scenu a tamo neka druga dramska grupa igra svoju predstavu. Imaju kulise koje predstavljaju mediteransko dvorište sa kamenom kućicom. Sve nacrtano. Mislim si, pa kako će cure plesati između ovih kulisa, nije baš izvedivo.
Budim se.
Već dva dana za redom sanjam problematiku dramske grupe. Na žalost ne mogu iščitati ništa.
Ne znam.
Premijera Lucifera je protekla u nekom čudnom ambijentu. ( To nema veze sa kazalištem, pisalo je u poruci, kako me samo kuži ) Izvedba je bila super, naravno uvijek može bolje. Sada kristalno vidim što se mora mijenjati. I na tome moramo poraditi. Dokaz kako rad zaista daje rezultate je činjenica da su Dinko, Eke i Zoki bili definitivno najjači. Zbog dva tjedna probi unazad prije izvedbe na kojima su kontinuirano ponavljali svoje scene i izbrusili ih skroz. Išle su kao po špagi, bez trenutka trzavice. Guštala sam maksimalno. Jer sam vidjela da možemo kada hoćemo i kada radimo.
Ponosna sam na predstavu. Ponosna sam kaj smo sposobni tako nešto postaviti na scenu. Kada maknem sve sa strane, pomislim, demit, ljudi pa mi stvaramo nešto ovdje. Mi gradimo, proizvodimo. Dajemo dio sebe u sve to. ( ' dio boli ' rekao bi Montgomery ) Motivirani čime?
Našom ljubavi prema tome što radimo. I kraj i točka, točka, čka, a.
Ide ljeto.
Ljeto bez dramske, ljeto mog pokušaja .... još se premišljam. A kaj imam izgubiti. Mogu se zbrukati na onim testovima i to je to.
A bruka mi nije strana. Hajde da je iskoristim jednom u životu. Tu moju bruku.
Imam dva teksta u planu. Imam u planu prijaviti nas na neke festivale. Imam planova.
Stoneov Alexander; kaže Jared Leto Collinu Farellu: ponekad je predrsko od svakoga očekivati najbolje.
Koja šamarčina za dobro jutro.
Počet ću od čovjeka u ogledalu a onda dalje.
Idem na multikulturalno,internacionalno promišljanje kazališta kroz razne medije. Od srijede navečer do slijedečeg utorka u jutro.
Idem.
petak, 09.05.2008.
... I have all the time in the world - to make you mine ;)))))
no.232
Ja: - Pa ono, odveo me kod sebe, u svoj novi stan i proveli smo urnebesno ludu noć. -
Onaj ' Eke ' dio je istinit.
Onaj dolje nije.
Mislim, nešto slično se dogodilo. Ali u mojoj glavi. Ali ništa nova, ne.
Ali činjenica da me R odveo doma iako stanuje na drugom dijelu grada. Da smo bili sami u autu. Onak.
Struuuja.
Nismo puno razgovarali. On je vozio a ja sam zamagljenih očiju promatrala njegov lijepi profil.
I to mi je bilo dosta.
( Aha, da. Kao. )
Na polovici sam svoga života a ponašam se kao šiparica.
Taman kada ga potpuno izbacim iz sistema dogodi se ovakav novi šut, bam, ravno u vene. I gotova sam za kojih slijedećih mjesec dana.
I porazna je činjenica da ne znam spiku.
Ne znam.
Nisam spontana, opuštena, ležerna. Ne znam čavrljati i voditi neke razgovore tek tako.
Generalno ne želim voditi neke razgovore tek tako.
Ponekad poželim da imam taj dar trakeljanja bez – veze.
Jer ako osjećam da za stolom nemam kaj za reći onda šutim. Ali u tome je moj problem. Imam filing da u pola noći, za stolom u društvu koje si je cugnulo, ne djelujem nimalo boemski niti produhovljeno sa svojom tišinom i čašom čega već tamo na kraju stola. Najvjerojatnije djelujem vrlo dosadno.
Da, da - analiziram svaki svoj frikin pokret od trena kada mi se obratio do trena kada sam izašla iz auta ispred svoje zgrade.
Glupa sam.
Zanesena.
I proći će me.
Ali dok je unutra, drma jače od ičega.
To je utjecaj lijepog na moju psihu.
Bojim se reakcije na Davida. Na Davida iz Firence. Kada jednom napokon odem.
Osatavit ću srce pod onom kupolom Gallerie dell'Accademie.
Totalni sam pljuger na lijepo.
Totalno.
Zvuk Ivine violine, pogled kroz rebraste zavjesice, mjesec malo gore lijevo od zgrade škole. Pogled, osmijeh, zvuk glasa dok izgovara moje ime ... teenagerska sranja.
Znam ja da to ne postoji.
Frajer je navlakuša.
Ja volim žnjarati žene. Ziher.
Sve djevojke u prostoriji prasnu u smijeh samo ja zadržim hladan pogled tipa: Ziher?
I njegov pogled koji mi objasni da je to zaista, zaista istina.
Idemo djevojke, sve vas vozim.
Djevojke padaju.
Ovu ću odvesti ovdje, ovu ovdje a onda ćemo ja i Rebecca doma.
Da je R prava, rekla bi: kod mene ili kod tebe?
Ali R nije prava.
R nije prava.
Ona iskoči iz jurećeg vlaka koji će pokupiti nekog drugog putnika i nestati u tunelu.