ponedjeljak, 24.09.2007.
čujte i počujte !!!!!
no.159
' ŠPANJOLSKI MORNAR '
1. 10. 2007. u 20 sati
Na sceni našeg kazališta u Kulturnom centru Peščenica koja se nalazi u
Ivanićgradskoj ulici 41a
Cijena ulazničice: 10 kn
Igraju vrsni i talentirani glumci koje ste gledali u ' Paklenoj naranči ' tj. ' Na Na Na'
uključujući i moju sestru Sarah koja se fenomaenalno snašla na daskama jer joj inače scena nije strana, naime već osam godina je Zagrebačka mažoretkinja i korak je do 1A sastava.
A i ima i mene doma, he, he ;)
Sa tom predstavom nastupili smo prošle godine na SKAZU, ali pod imenom ' Kranjčević ' i ulogu Jacky igrala je moja bivša kolegica sa dramske Marsela Alić i napravila posao i pol.
Marsela studira jezike pa je trenutno u Grazu, usavršava njemački pa će Jacky odigrati Ivana Tomas.
Dramsku grupu napustila je Ana koja je tada fenomenalno utjelovila lik Mame, a sada će taj lik odigrati Estera Ameršek koja se u ulozi jedne druge mame već iskazala u ' Na Na Na '.
RIJEČ KRITIKE ( iz našeg zbornika )
Helena Braut, kazališna kritičarka
"...Nikolina Ljuboja oblikovala je punokrvni dramski lik u luku od zaigrane djevojke do mlade žene pred velikom životnom odlukom. Takav studiozan odnos prema liku donio joj je nagradu za najbolju žensku ulogu."
Leo Katunarić, redatelj
"Jedna od predstava koja budi želju da je upravo takvu gledamo u profesionalnom kazalištu. Iako nastala po filmskom predlošku, ova izvedba ima svoju scensku autonomiju i uspijeva snažno dočarati atmosferu onog pravog života među pravim ljudima. Čovjek bi poželio da su imena i nazivi lokalizirani, a tada bi vjerojatno dobili predstavu koja bi po popularnosti nadmašila i vrlo gledane komedije domaćeg profesionalnog kazališta. Odlične glumačke kreacije i redateljski rad."
Vinko Kraljević, glumac
"U jednoj skromnoj radničkoj obitelji starija kćer Sharon prizna roditeljima da je trudna te izmisli priču kako je zatrudnjela sa izvjesnim Španjolskim mornarom sa kojim je navodno provela ludu noć, želeći se na taj način maknuti iz sive svakodnevnice svoga života.
Odlična je scena u kojoj Sharon sama u svojoj sobi sluša priče svoga društva - mučan trenutak susreta sa samim sobom na način na koji nas vide drugi.
Cijela je priča ispričana dosta dobro, odigrana realistički s vrlo malo scenografije. Naročito bi trebalo istaknuti Nikolinu Ljuboju - Sharon, koja nas je svojom glumom vodila kroz vrlo suptilna psihološka stanja."
Niki je osvojila ' Dasku koja život znači ' u kategoriji najbolje ženske uloge.
Dođite i pogledajte zašto.
Blogeri, pozivam Vas u kazalište.
DOBRO DOŠLI ;)
subota, 15.09.2007.
Da vidim njih , da ih samo vidim ...
no.158
Niki, ti si moja najbolja glumica !
Nikolina Ljuboja, glumica ( Na Na Na )
Another hero, another mindless crime
Behind the curtain, in the pantomime
Hold the line, does anybody want to take it anymore
The show must go on,
The show must go on
Inside my heart is breaking
My make-up may be flaking
But my smile still stays on.
četvrtak, 13.09.2007.
hvala Bogu ;) ( tip: zbog boljeg dojma upalite zvučnike )
no.157
zla kob kroz godine, gnjusnost na vrhuncu....
malo golotinje zidova ...
poslije 1.
poslije 2.
poslije 3.
Pipa curi spavati mi ne da...
stvar je prošlosti, he, he, he ;) zlobno se nasmijah.
kamenac???? ( ostavi mi tople vode, vičem kroz vrata )
ne, ne hvala ;) imam tople vode i kad zadnja dodjem na red ;)
koji je to? pada zid a nije Berlinski?
moj više ne he, he ;)
kada stara trist godina :/
kada stara tjedan i pol ;)
bljak, bljakidi bljak...
jami, jamidi jam jam ;)
sam svoj majstor kabinetić
novi, kazališni stajl ;)
i novi detalj u kupajoni ;)
svi bi stalno bili u nutra ... a Didi bi se kupao...
i veša prao samnom ... ;)
utorak, 11.09.2007.
ljubim ruke Velečasni.
no.156
Zatečena drugom oprečnom vrstom savršenih muškaraca.
Onom ' šteta ih je ' klasom.
Jullien Soreileova ekipa.
Dečki u crnom koji nose kolar.
Sjele smo Tinčica i ja gore kod ploča zahvalnica..
Svako malo prolazi neki svečenik.
Ovaj mi je prvi zapeo za oko a ujedno je i jedini kojeg sam slikala. Mislim, nemrem u Bistrici na hodočašću uhodit svečenike.
Ima nešto u toj njihovoj odorici.
Ne u hlačama, košulji i sakou nego baš u toj halji.
Oni si moji najdraži 'dečki' u uniformama.
Fučkaš New Yorkške vatrogasce i kanadske drvosječe.
Full su mi mrak u tim haljama.
I kolar.
Kolar koji govori ' zabranjeno '.
Nekaj je čudno sa tim muškarcima već sam primjetila odavno.
Imam teoriju.
Oni najbolji primjerci čuvaju se za sebe međusobno ili za Boga.
Ili su gay ili Svečenici.
Ženama kaj ostane.
Da ne skoči svjetina; to je isključivo moje mišljenje.
' Ali napravila sam digresiju.' kako bi dotični Svečenik na dotičnom Pogrebu rekao.
Calendario Romano je jedan prejak kalendar koji unazad par godina izdaje ( čik pogodi ) Vatikan u promocijske svrhe.
Kao suvenir, ajmo reći, koji se može isključivo kupiti u Rimu i Vatikanu po cijeni od 10 eura.
Ima tri teme. Gondolijere, Anđele i ' ono zbog čega smo se svi skupili večeras ', mlade vatikanske svečenike.
Iako kalendar sa gondolijerima obiluje polugolim dotičnim peljarima gondola u zamamnim pozama kalendar sa svečenicima šiša ih sve. Naklada je uvijek rasprodana. Žene se raspomame.
Can YOU blame them.
Po jedan za svaki mjesec a ova trojica su prewiew.
Prvi.
Drugi.
Treći.
Imam osmijeh od uha do uha.
I naručit ću si Calendario ;)
OVDJE!
Nisam nastrana bez brige. Nego djelujem po teoriji svoje teorije.
;)
Neću imenom i prezimenom ali Velečasni iz naše župe mogao bi punopravno osvanuti na jednom od listova.
Kolovoz npr. najvručiji mjesec.
Mig - mig.
Clooneyievskim šarmom i čistoćom.
Niste čitali Crveno i crno?
Pročitajte.
Niste gledali ' Ptice miru pjevajući ' ?
Pogledajte.
Niste bili u Mariji Bistrici?
Otiđite.
Ako niste pogledali ' Otrovno pero Markiza De Sadea ' i vidjeli
Joaquina Phoenixa u razdrljenoj halji.
Pogledajte.
I dopustite da završim svoje izlaganje riječima oca Tomasa Bergera iz filma ' Djeca swinga ' ( koje se doduše cinično obraća mladim nacistima ali rečenica mi trenutno full odgovara ) :
'' Don' t they look lovely in their uniforms. ''
Amen.
ponedjeljak, 10.09.2007.
Marijo, o Marijo .... kako lijepa si.
no.155
Dakle, bjah jučer u Mariji Bistrici na zavjetnom hodočašću. Slila se svjetina još dan prije tamo, uključujuči moje dvije sekice sa mladima iz naše Župe Sv. Blaž.
E sad, tehnički, moja Župa po mjestu stanovanja je Sv. Josip ali kako smo u školi išli u Blaž na vjeronauk i sve tako smo nekako ostali tamo i kad kažem ' naša Župa ' onda mislim na njih. A Sv. Josip ( ona kod trešnjevačkog placa ) mi je i nekako hladna.
Nije da sam redovna na Sv.Misama i nije da se hvalim sa time ali eto.
Lijenost je jedan o smrtnih grijeha.
UPS!
Kako su moje sestre i svi ostali mladi iz Župe otišli dan ranije ja i moja frendičica Martina krenusmo sa starijom populacijom na dan završnog slavlja u autobusima. Kak me bilo sram al eto.
Puno nešto završavam rečenice sa ' eto ' al eto.
Krenuli smo u sedam i stigli oko sedam. Šofer je bio spidi gonzales. Svaka čast.
A tamo svjetine da oko ne povjeruje.
Jutro je al roštilji rade i kotlovina krčka. Od parkirališta pa do spomenika Svetom Ocu izbrojala sam dvadesetak štandova sa plastičnom galanterijom, čevapare, sladoledarije i gvircarije.
Ok, medenjaci i gvirc i licitarska srca idu. To su suveniri sa proštenja.
Al bebice, plastični šmajseri i lažnjaci raznih cvikera i torbica, uf.
Uvijek se sjetim Isusa kako tjera trgovce iz Hrama.
Navodno, samo onda je njegovo lice poprimilo gnjevan izgled i nikad više.
Kako i ne bi.
Jer i ja običnjak se raspigam maximalno.
Pronalazim sestre koje su u svom svemiru i njima je super. Da sam barem ja smjela tako posvuda u mojim mladim godinama. To čovjeka oslobađa. Ali nisam, pa eto.
Križni put.
Zadnji put kada sam bila put je bio šljunčan a sada je popločen. Darovao u ime grada Zagreba Milan Bandić.
Lik već po defaultu kad vidi šljunak vadi mobitel i naručuje saniranje ;)
Ovak - onak, Bandić je meni Car.
Krene put križa i nađeš se u gomili. Vruče je. Glas sa mikrofona mrmlja. Živčan si. Baba ispred tebe ima glupu frizuru, Jeees, kakve je to ova cipele obukla, lik ima Prada traperice; koji snob, vruuuuče je. Ti si na prvoj postaji, raspelo je negdje stotinu metara iznad tvoje glave. Koračaš.
Koračam.
Odjednom, čujem.
Počinjem shvačati riječi koje trešte iz zvučnika. Korak mi je ujednačen. Nema više nikoga oko mene. Uhvatila sam svoj ritam.
Sama sam i razmišljam o onome što slušam.
Tema puta križa jest KRIŽ u prenesenom značenju.
Kako samo jamram i jamram i jamram a ne shvačam da sam time teret drugima.
Istina, koja istina.
I prebrojih sve ružne riječi, sva ružna djela. I propuste.
Kako sam ja dobra a drugi loši.
Već sama ta misao je toliko jadna i bahata i griješna.
Na vrhu brda je raspelo. Bake popadale na koljena, majke dječici skupljaju ruke u znak molitve.
Pogled na svetište u podnožju. Kako smo brzo stigli gore.
Krećemo prema Grobu koji je u šumi. Tisuće ljudi a tišina. Šušti lišće. Bake dodiruju Isusu lice. Obraz mu je sav izlizan od silnih dodira.
Ostavljaju cvijeće.
Pitam se otkuda ta potreba ' dotaknuti '.
To je samo hladna skulptura.
Kad smo stajali nad Grobom sjetila sam se majice koju je Axel Rose nosio.
Kill your Idols.
A na majici slika Krista.
I zapovijedi ' nemaj idola. '
Onda se sjetih kako sam se divila toj jednoj javnoj i slavnoj osobi i to onako skroz.
I sestra mi neki dan kaže kako je premlatio ženu da je sva plava bila.
Svih ovih godina divila sam se njegovoj maski koju prodaje javnosti.
Divila sam se njegovoj laži.
Kill your Idols.
Kad si na takvom nekom mjestu misli jure i jure i sjetiš se tonu stvari odjednom.
Put završava skulpturom Uskrsa.
Po njoj zataknute slikice male djece i cvijeće.
Spuštanje pred svetište.
Sv. Misa u pola dvanaest.
Sanader, Bandić, Biškupić ... ić ... ić i još mnogi dićni ' ići '.
Došli su i vatrogasci. Ponosno se šepure, a ja si mislim, trebalo je 11 vaših izgorjeti da bi se prsili u tim uniformama.
Opet zločesta misao,ha.
Govorancija.
Nema duše u tom trenu.
Na Križnom je bilo TO po što sam došla.
Tek zvona sa bazilike i pjesma mnoštva ljudi zagrijala su mi srce.
I nije važno tko koju vjeru ispovijeda.
I nije važno ako netko ne vjeruje.
Glavno da smo ponekad ZAJEDNO.
Iskreno.
Kad smo krenuli doma, počela je padati kiša.
Padala je pet minuta i prestala.
Završno veliko pranje.
Simbolično.
Vratili smo se oko šest sati ispred Crkve Sv. Blaža.
Svako svojim putem.
Zagreb je bio miran.
subota, 08.09.2007.
jedini od svoje vrste
no.154
Dragi uspori.
Kraj nije toliko zabavan kao početak.
Molim te ostani dijete negdje u svom srcu.
Dat ću ti sve što trebaš osim onoga što trebaš. ( jer to nisam, op.a )
Ti si prvi od svoje vrste.
I osjećaš kao nitko do sada,
kradeš mi pred vratima a ja padam na koljena jer te želim sve više.
Želim SVE od ovoga što imaš,
i ne želim ništa što nije TI.
I kamo god išao budi glasan, viči!
Ne moraš se sramiti zbog toga.
U nekim stvarima ne bi smio biti toliko dobar.
U plakanju smijanju i slavi.
Neki ljudi imaju problema sa previše tuđeg samopouzdanja.
I osjećaš kao nitko do sada,
kradeš mi pred vratima a ja padam na koljena jer te želim sve više.
Želim SVE od ovoga što imaš,
i ne želim ništa što nije TI.
I kamo god išao budi glasan, viči!
Ne moraš se sramiti zbog toga, ne.
I nikada nećeš biti sam.
Hajde, pokaži svoju dušu.
Držao si svoju ljubav pod kontrolom.
Želim SVE od ovoga što imaš,
i ne želim ništa što nije TI.
i klečim jer te želim sve više, jer te želim sve više.
četvrtak, 06.09.2007.
Nema ga više, nema ga ..... ne pričam o Glade Micro sprayu :(
no.153
( 1935 - 2007 )
Nevjerojatna stvar.
Sanjam neki konfuzni san kroz koji se provlači svega i svačega, bilo je i zmija, raznih ljudi i svega i svačega.U jednom trenu pojavi se Nixa sa željom da čuje neku stvar na mojoj liniji.
Linija je zatrpana prašinom negdje u hrpetini smeča u mojoj sobi. Nikako da je nađem i ukopčam.
Nikolina šizi a meni je bitno da ona čuje tu stvar.
Ona sjedi sa nekim likom u onim seoskim drvenim kolima, ima prekrižene noge i puši cigaretu.
Ja priključim liniju i donesem je pred nju.
- Evo Niki, možeš upalit . -
Nikolina se naginje da upali radio i u tom trenutku me sestra zdrma u krevetu.
Budim se.
- Ej, diži se, Pavarotti je umro ! -
Činjenica ravna mogučnosti da je netko upravo uništio sve Stradivarijeve violine na svijetu.
Klasična glazba izgubila je svoj najbolji instrument.
Kako me to pogodilo.
Violine traju, klaviri isto, sve se može održavati samo čovjek ne može.
Imao pernih pjevača pjevača ali nitko nema glas kao Pavarotti. A nema ga ni on više jer ga nema.
Ostali smo uskračeni za trnce pod kožom i suze u očima kad on pusti glas.
Tehnički nismo jer postoje snimke.
Ali sa njim umrle su i sve neotpjevane pjesme i arije.
I nikada neće zvučati tako.
Luciano, buon viaggio!
srijeda, 05.09.2007.
Sumanute, hirovite želje, uzrokovane nestvarnim i nepostojećim. ( kao cool sam jer sam toga svjesna )
no.152
... rodila bih njegovu bijelokosu i zlu djecu.
utorak, 04.09.2007.
Tamna koža i bijela braća.
no.151
Nasmijao me zgodno, bivše slatko dijete, Klonzi sa svojim komentarom.
Dao Bog, stari, dao Bog za sve sa popisa ;)
Žalosna je činjenica da sve ostaje na riječi IMAGINARNO.
Počeli su prijemni za glumce i glumice.
Nixa, Luka i mala Doris kreću na put kroz trnje.
Moj Michael Madsen je odustao.
;)
Ove godine rekordan broj prijava.
Više od 150!!!!
Svi bi glumili.
Divna zemlja.
Novi Hollywood i Bollywood.
Bit ćemo Croatwood.
Čitam kako Hamdija, pobjednik Velikoga brata, odlazi u Bollywood na audiciju za neki film.
Sviđa im se njegov egzotični izgled.
Hamdija se raduje ljubavnim scenama.
Halo Hamdija, nema ljubljenja u tim filmovima, samo suze i čeznutljivi pogledi.
A on bi se povaljao sa kojom orijentalnom ljepoticom.
Jučer ja u tramvaju i kod Cibone stoje tri crnca.
Tri tete idu sa posla i sjede u tramvaju ispred mene.
- Gle ove.-
- Hi,hi,hi. -
- Kak oni izgore? -
( ozbiljno )
- Oni mogu izgorit, znaš? -
- Kaj zbilja? -
( važno )
- Daaaa, i to gore od nas. -
- Al se njima ne vidi. -
- Hi,hi,hi. -
I udri u smijeh.
Opet kod Cibone jednom davnom prilikom, ja na semaforu i čekam zeleno ( poštena građanka, kaj ćeš ) Kraj mene obitelj, (trajna) Mama, ( crveni obrazi) Tata i ( upalo lišce, tanke rukice i nogice ) Curica.
Crveno dugo traje. Kraj nas prolazi tamnoputi igrač Cibone sa svojih dva metra. Šiša preko crvenog.
- Mama, ovaj je prešao preko crvenog. -
- A vidi ga kakav je, ne zna on da je to semafor. -
Žena je mislila da je on iz prašume iskočio prije pet minuta.
Živjeli prosvjećeni građani aka glasaći,
aka Zadrti idioti.
Baš sam razmišljala tko mi je od tamnoputih glumaca zgodan.
Will Smith nije.
Ima klempave uši i forsa tu svoju coolnes.
Nije ni Jamie Fox.
Ima čelo na nosu.
Taye Diggs
Trudim se al nije mi nešto.
Njih sam izdvojila jer svi ostali padaju na njih.
Mislim nisu loši, ali nisu mi zgodni niti lijepi.
Zgodan mi je Denzel Washington i to u svojim najboljim trenutcima.
Ujedno je i šarmantan do bola.
Blair Underwood. Uf, on baš je. :)
Lijepo lice skroz.
Samo u ulozi Supreme Allaha u Ozu, Lord Jamar
I sad, možda van kategorije jer nije crnac nego engleski Indijac Naveen Andrews, ali tamnoput je pa eto.
Onaj glumac iz ' Istok je istočno.' je full lijep isto.
Inače večina Engleskih indijaca je prelijepa jer su pomiješani sa bijelcima.
Ovo tako rasistički zvuči ali nisam rasist.
Ja rasist. Nema šanse.
Ja deskriminiram jedino na zlo i dobro.
I to je to.
Al Cosby show ne mogu smislit. :/
Zaključak.
Da je slučajno Adewale Akinnuoye-Agbaje nešto zgodniji bio bi mi kruna tamnoputih primjeraka.
Zato je Denzel moj apsolutni pobjednik.
Dvostruki Oscarovac i gospodin.
I tako.
Možda ispadnem još rasističkije nastrojena kad zaključim da sam rijetko kojeg Azijata vidjela ali baš ono zgodnog, da duša zaboli.
Jet Lee je onako, zgodnjikav.
Ali za Michael Gregory Gonga aka Jia iz Oza bi mogla reći da je eto, zgodan.
Iako se i na njemu vidi da ima bijelih crta.
Nekako među bijelom braćom nađem najlijepših primjeraka.
Bijela braća, ha,ha.
Ne bi htjela da su mi njih dvojica išta u rodu. Mig - mig ;)))))
ponedjeljak, 03.09.2007.
I do ;)
no.150
R.L
R.R
R.V.
R.G
R.K.
R.M.
R.T.
R.P.
R.E.
R.R.
R.F.
R.B.
R.S.
R.M.
R.M.
R.B.
R.R.
Kad žvrljaš po bilježnicama i potpisuješ inicijale.... svoje ime i prezime tog nekog.
Kao da je to tvoje ime i prezime zaista.
Sve cure to rade.
One romantične barem.
Hi,hi.
Ovo je presjek mojih važnih imaginarnih inicijala kroz život.
nedjelja, 02.09.2007.
halo? halo? haaaaaaaalo?
no.149
Ja i Dina jednom davno u kinu i veliki Colin Farrel na filmskom platnu.
Joel Shumacher stvorio je situaciju koja traje i traje u jednom malom prostoru.
Ta govornica postaje njegova četiri zida zatvorenosti u kojoj živi.
Mi zatvoreni skupa sa njim počinjemo osječati tu crvenu točkicu na našim čelima.
U jednom trenu počneš preispitivati sebe.
A većina nas hoda napuhano kao taj Stu u filmu.
JA, ja, ja, ja i JA.
Dosta o meni sad ću o sebi.
Naš idol je lik koji obožava Batmana sa onog foršpana.
Dosta o mom autu sad ćemo malo o meni.
Kad smo stali i osvrnuli se, sami od sebe, oko sebe.
I zapitali se treba li nas netko.
Nabili smo mp3 u uho i šećemo svijetom izolirani od njega.
Samozadovoljni, gluhi za ostale.
Al sad te imam na nišanu i sad ćeš slušati.
I reći ću ti kakav si i TI ĆEŠ SLUŠATI.
I reći ćeš drugima kakav si zaista.
I nećeš lagati.
Reči ćeš im SEBE.
Bez maski, i bez ičega.
Sami to nikad ne bi napravili.
Treba nam cijev uperena u glavu da bacimo laž.
Super smo si ovakvi lažni.
Kak sam si super ovakva.
Laž, laž, laž, laž, laž, laž, laž.
Al odnedavno sam i ja u govornici.
Ima me na nišanu.
I ja govorim istinu.
Istina će me osloboditi.
Joel Shumacher to zna. Snimio je istinu na djelu.
Želim da nas sve potrpaju u telefonske govornice i upere nam laser u sljepoočnice.
Za naše dobro.
Istina će nas osloboditi.
Halo?
Halo?
Haaaaaaaalo?
Kao što kaže, kad zvoni, jednostavno se moraš javiti.