Irena Gavrančić ima 20 godina. Fenomen je, jer se s vidom od dva posto izvanredno snalazi između 12.000 knjiga u pitomačkoj Knjižnici i čitaonici, gdje trenutno volontira. Inteligentna je, vedra i vesela djevojka. Svijetli je primjer onima, koji prebrzo gube nadu.
foto:FVK Novosti
Zamolili smo je za razgovor i pritom je rekla: - Zovem se Irena Gavrančić. Iz Otrovanca sam. Osnovnu školu završila sam u Pitomači, a srednju, za administrativnu tajnicu, u Zagrebu u Centru "Vinko Bek". Obje škole završila sam s odličnim uspjehom. Sve vrijeme školovanja bavila sam se sportovima i to veslanjem, plesom, kuglanjem, dramskom aktivnosti ….. Po završetku školovanja, u Pitomači sam se počela baviti i kuglanjem. Do sada nastupila sam na Turnirima za slijepe i slabovidne, Hrvatske kuglačke lige u Slavonskom Brodu, Rijeci, Koprivnici i Virovitici.
U četiri nastupa osvojila sam tri brončane medalje. Za 2008. godinu dodijeljena mi je Plaketa najbolje sportašice Virovitičko-podravske županije, što mi puno znači. Nije mi dovoljno biti uspješnom samo u sportu, potrebno mi je i zaposlenje. Određenje da sam po mnogima nešto drugačija, zbog slabovidnosti, slijedilo je rođenjem. Rođena sam sa 6 mjeseci i 780 grama. Pritom mi je oštećen očni živac. Zahvalna sam svima, koji su mi pomagali sve vrijeme. Zaslužni su da sam danas ponosna na sebe, jer i s ovim vidom koji imam, mnogo se toga može, a ja kažem "sve se može kad se hoće". Za puno toga u životu čovjek treba dobiti priliku.
Sa svojom upornošću znanjem i sposobnošću do sada sam pokazala i dokazala da mnogo toga mogu. Moje sposobnosti su prepoznali mnogi. Za vrijeme školovanja u Zagrebu, bila sam na praktičnom radu u Komunalnom Pitomača. Ljudi su me tamo odlično primili. Osposobljena sam za administrativne poslove. Moj šef je obećao, vjerujem zadovoljan mojim radom, da će mi pomoći kod zapošljavanja. Znam da je današnje vrijeme vrlo teško za dobiti posao.
Obratila sam se i načelniku općine Pitomača Željku Grgačiću. U traženju zaposlenja za mene, uključila se i moja škola iz Zagreba, osobnim posjetom institucijama u Pitomači i službenim dopisom. Uključeni su, socijalna radnica i služba Zavoda za zapošljavanje. U sve te razgovore i sama sam bila uključena. Vjerujem da od svega toga nešto s vremenom i bude.
Ugodno me je iznenadio srdačan razgovor s pitomačkim načelnikom Željkom Grgačićem u njegovom uredu. Pritom mi je toplo rekao da bi me najradije odmah svrstao među zaposlenike, da tu odmah ostanem. Za mene je to bilo nešto veliko. Osjetila sam da vrijedim, da me ljudi poštuju i ulažu trud da mi pomognu. Čvrsto vjerujem da će u svemu tomu biti rezultata.
U sportu nisam se nadala, a istina je da od 4 nastupa imam tri brončane medalje. Vjerovala sam u sebe i znala sam da će radom doći do rezultata. Dokazala sam sebi i drugima da mnogo toga mogu. Nije lako doći do medalje. U kuglačkom sporta malo nas je žena. Razlog je to, da nas sve strpaju u jednu kategoriju, pa sam morala svladati B l, B 2 i B 3 iako spadam u B 2 kategoriju. U Hrvatskoj među slijepima i slabovidnima ima puno dobrih kuglačica, ali eto, uspjela sam.
U administrativnim poslovima, u komunikacijama, dobro se služim tipkovnicom. Danas postoje odgovarajući programi za slijepe i slabovidne sa govornim jedinicama, koje se čitaju na engleskom sa prevođenjem na hrvatski. To su jako skupi programi, ali imala sam sreće i imam ih. Barijere i prepreke u kretanju nisu mi problem. Dobro ih svladavam. Krećem se s bijelim štapom, mada bi se možda mogla kretati i bez njega, ali zbog brzine kretanja automobila ne usuđujem se bez štapa prelaziti cestu. Zato mi je pritom u ruci.
U razgovoru s prijateljima često se šalim i kažem: - "Ljudi dižu kredite za aute, a moj štap moje je prijevozno sredstvo. Ovdje u pitomačkoj Knjižnici i čitaonici gdje volontiram, dogodi se da ostanem sama. Dobro se snalazim među 12.000 knjiga. Istina, sve knjige računalno su uvedene. Znam cijeli raspored polica i točno mjesto, gdje se koja nalazi. Zaista nije mi problem naći i jednu od njih. Često, uz ravnateljicu, i mene korisnici pitaju za savjet što im preporučiti za čitanje. Lijepo je dati svoje mišljenje iz knjižnog fonda, koji je dosta velik. Mene to čini sretnom. Nemam problema ni s zaduživanjem ni razduživanjem knjiga. Moj moto je - sposobna sam, snalazim se sama i nemam razloga da budem nesretna -. Naprotiv! Svjesna sam da i drugi ljudi imaju problema, možda i težih od mojeg, a ja hvala bogu imam ruke, imam noge, nešto malo vida, znam ih koristiti i snalazim se.
U Zagrebu, u srednjoj školi, bilo nas je od svuda. Tamo sam stekla prijatelje iz cijele Hrvatske. S mnogima se često čujem telefonom, preko poruka i "face-a", a neki su i tu u Pitomači. Najljepše mi je, nakon volontiranja u knjižnici, otići na kavu s prijateljima i opustiti se. Sve u životu gledam s pozitivne strane. Ako me nešto smeta, onda su to predrasude, koje ljudi imaju prema slijepim i slabovidnim osobama. To su velike greške. Ja ih želim mijenjati preko sredstava informiranja.
Mi slijepi i slabovidni, međusobno smo različiti, kao i svi ostali ljudi. Ljude oko sebe sam navikla da sve mogu. Kad nešto ne mogu, čudno im je, kako to? Cijeli se život dokazujem i pokazujem. Stalno nadolaze novi izazovi. Svim osobama s osobnim invaliditetom poručujem da se ne predaju. Mi u životu možemo učiniti puno toga dobroga. Trebamo se potruditi, a onda se može, kad se hoće! Ne trebamo se svojega invaliditeta sramiti, a još manje ga skrivati. Treba najprije prihvatiti sebe, a onda će nas prihvatiti i drugi. Mene rijetki gledaju sa predrasudama. Možda oni, koji me ne poznaje. Ljudi iz mojeg okruženja kažu da su ponosni na mene. To mi mnogo znači. Najveća životna želja mi je zaposliti se. Gdje dobiti posao? To za sada ne znam. Vjerujem u ljude, koji su mi obećali pomoći.
Zaposlenje mi je potrebno, kao i svakoj drugoj osobi, a ja ću ga znati opravdati. Razdaljina Pitomača - Otrovanec je svega 3 km. Nekad sam ju prelazila pješice. Sada se, zbog brzine i gustoće prometa, više ne usudim. Malo sam ovisna o nečijem prijevozu, a to ne smatram presudnim.
Prihvatila sam volontiranje u Knjižnici da pokažem da mogu i hoću raditi. Tu sam bliže informacijama. Ne gubim nadu i zahvalna sam svima, koji me podržavaju i voljni su mi pomoći, rekla je Irena Gavrančić. Barica Mihoković FVK Novosti
Podravske šoderice - trailer
Režiju i scenarij potpisuje Goran Šafarek, kameru Goran Šafarek te koprivnički foto/video dvojac Andrej Bunić i Hrvoje Petrić
Film će biti premijerno emitiran u srijedu, 29. svibnja, 18.30. HTV 2
"Srednje Podunavlje - srce europske divljine".
Režija, scenarij, tekst i najveći dio snimaka: Goran Šafarek
Ne živi čovjek samo od kruha
U spomen Kino klub Slavica i Mirku Laušu (1926.-2005.)
Film snimljen 2004.godine. Ideja i realizacija Zdravko Jakupec.
