Čitav su ga život nazivali tekstopiscem,
sada je napokon i ‘službeno’ proglašen pjesnikom.
Njemu bi bilo svejedno, stihove mu ionako j
oš uvijek napamet znaju i pjevaju tisuće ljudi
Drago Britvić umro je na Božić 2005. Imao je 70 godina. Viješću o toj smrti tjedan dana poslije rastužio sam tamburaše pred kraj novogodišnje noći u beogradskom Klubu književnika. Primaš je otišao do koferića svoje bisernice, iz njega izvadio papirić s tko zna otkud prepisanim tekstom i šiframa durova i molova da bi prvi put zasvirali pjesmu “Svirci moji”. Ja sam im držao taj papirić i pjevali smo skupa te stihove Drage Britvića. I plakali. Vjerojatno će mi samo oni koji znaju i vole tu pjesmu vjerovati da suze nisu bile od rakije i vina.
Danas je takvo neko vrijeme u kojem se stihovima drugog reda smatra sve one od kojih se plače i smije, a pogotovo kad ih se još pritom i pjeva. Uz to, estrada je u međuvremenu, ne bez velike krivnje onih koji njome danas vladaju, navukla na sebe pejorativno značenje. Drago Britvić, pak, kao da je bio pjesnik onog pradoba u kojem se pjesmom i zvalo samo ono što se pjeva, u kojem je bilo važno da se pjevajući pamte stihovi, jer u njoma je uvijek nešto važno, a ne ime pjesnikovo.
Njemu nije smetalo što se na estradi pamti pjevače, a ne kompozitore, a kamoli pjesnike koje nitko tako ni ne zove. Čak i u nekrolozima mnogi nisu znali kud bi s njim, pa su ga nastavili zvati tekstopiscem misleći valjda da nikako ne može biti poezija nešto što svaki čovjek razumije, niti se pjesnikom može smatrati autora riječi koje pjeva, recimo, Mišo Kovač.
No, Drago Britvić nikada se nije ni gurao među kanonizirane, “službeno priznate”, bez nota tiskane i ukoričene pjesnike. On je, uostalom, bio novinar. Vojo Šiljak, njegov dugogodišnji kolega s Drugog programa ondašnjeg Radio Zagreba, Britvića pjesnika i novinara ipak ni trenutka ne dijeli.
Sjeća ga se s vječno upaljenom cigaretom u jednoj, a s olovkom u drugoj ruci. Gledao je kako kroz njihovu redakciju prolazi plejada kompozitora i pjevača koji su strpljivo čekali i dolazili po pjesme koje je Britvić za njih pisao polako, sitnim rukopisom, vrlo pažljivo važući svaku riječ i stih. Ali, nije Drago Britvić bio nikakva pjesnička uholaža u toploj redakciji, nego je itekako svijetli trag ostavio i u novinarstvu.
A i u tome je imao pjesnički pristup. Dovoljno je samo sjetiti se naslova najpopularnijih emisija koje je pokretao, osmišljavao, uređivao i stvarao s ekipom suradnika na terenu, na cesti. Bio je jedan od osnivača Drugog programa tadašnjeg Radio Zagreba kojem su popularnost brzo donijele upravo Britvićeve emisije “Lice s fotografije”, “Ulice i trgovi”, “Pod starim i novim krovovima” ili “Sunčani sat” koji ide i danas i na početku kojeg se još uvijek vrti pjesma za koju je stihove napisao, a tko bi drugi nego Drago Britvić. Noću bi se, pak, u pjesničku radionicu pretvarala kuhinja stana Britvićevih u novozagrebačkoj sigetskoj Aleji Primoraca.
Za kuhinjskim stolom, s onom istom olovkom i tko zna već kojom cigaretom, svog oca pamti naš poznati dirigent Saša Britvić. Krišom je iz očeva ormarića vadio papiriće s njegovim rukopisom i prepisivao pjesme koje su uvijek zračile radošću, optimizmom i nadom, osim jedne koja ga je toliko ražalostila da mu je majka dugo branila da je ikada više čita.
No, i ta je pjesma našla mjesto u prvoj pravoj velikoj ukoričenoj zbirci Britvićevih stihova koja je prošli tjedan predstavljena u velikoj i prepunoj dvorani Novinarskog doma.
Taj događaj i tu knjigu njezin je priređivač Nedjeljko Fabrio nazvao uvođenjem Drage Britvića na velika vrata tamo gdje mu je oduvijek i bilo mjesto: u hrvatsko pjesništvo. Ipak, i Fabrio i Vojo Šiljak i Arsen Dedić i svi ostali Britvićevi poznanici, suradnici i prijatelji koji su bili tamo složili bi se u jednom: i da je živ, Drago na ovu promociju sasvim sigurno ne bi došao. Baš kao što nije došao ni na jedan od dva rasprodana koncerta u Lisinskom na kojima su, svojedobno, o nekom jubileju, u čast Drage Britvića i njegovih pjesama, nastupila sva najveća imena tadašnje estrade čitave tadašnje Jugoslavije.
Saša Britvić sa mnom je podijelio i uspomene na svog djeda Franju u čijem je kolarskom “verštatu” u dvorištu obiteljske kuće Britvićevih u Pitomači njegov otac Drago proveo djetinjstvo. Taj podatak sigurno baca novo svjetlo i na toliku ljubav prema zagrebačkim dvorištima, a osobito dvorištima malih kuća.
Nije Drago Britvić ta dvorišta samo opjevao, nego je, priča mi njegov sin, ta dvorišta i sve tajne prolaze među njima toliko poznavao da je kroz njih mogao doći od Trešnjevke do Tkalčićeve. Baš kao što je i grad poznavao na način da je za većinu kuća i zgrada poimence znao tko, od kada i na kojem katu živi.
Listajući zbirku sa 257 Britvićevih pjesama svaki će čitatelj sigurno svako malo, poput mene, uzvikivati “pa i to je njegovo!”, a iz stihova koji su nam odavno pod kožom i u krvi, odakle su i došli, odzvanjat će i poznate melodije i glasovi. Za taj život i tu trajnost kakve mnoge pjesme samo poželjeti mogu svakako su zaslužni i njihovi uglazbljivači, vrsni, Britvićeva stiha dostojni skladatelji.
Neka mi oproste što ih neću nabrajati jer ovo je trenutak pjesnika. Uz to, čitajući te pjesme i u svjetlu otkrivene mi činjenice da Britvić nikada nije pisao stihove na već skladanu glazbu, još se jasnije otkriva da su svi ti stihovi odmah u sebi imali i svoju melodiju i svoj ritam.
Ne umanjujući zaslugu vrijednih glazbenika koji su ih otkrivali i donosili svijetu, vrlo vjerojatnom mi se čini i priča da je Drago Britvić, predajući stihove kompozitorima, i uvijek imajući već u vidu i pjevača koji će je pjevati, isporučujući pjesme sugestivno pjevušio i njihove melodije, barem glavnu temu.
U kolarsku radionicu njegova oca ulazilo bi veliko deblo, a izlazila bi kola sastavljena od mnoštva pažljivom rukom zanatlije oblikovanih dijelova. Ima li ljepše metafore za pjesničku radionicu Drage Britvića? Samo što su njegova debla bili ljudi sa svojim životima, osjećajima i pričama, a sklopljene poput kola, s brižno oblikovanim dijelovima koji se mogu sklopiti samo tako i nikako drukčije, izlazile su pjesme. Njih oko tisuću.
I još je nešto iz djetinjstva i rodne Podravine Britvić ponio i ugradio u mnoge pjesme: “šinje”, “štreke” i kako već sve zove željezničke tračnice i krajolike koji promiču kraj prozora vlaka kojim je kao “đak vlakaš” iz Pitomače krenuo u virovitičku gimnaziju.
Vlakom je doputovao i u Zagreb na studij književnosti, u sjajnu brucošku klasu 1955. čija je imena, predstavljajući knjigu, sjajno evocirao Fabrio. A među pjesmama u 11 tematskih, žanrovskih i dijalektalnih cjelina, našao sam i onu koja je rastuživala Britvićeva sina.
Rastužila je i mene, jer pjesnik je u njoj bio prorok. Vidio je i opisao vrijeme u kojem za njega i njemu slične i njihove gradove više neće biti mjesta. “Sedmi dan djeda Mraza” naziv je te zastrašujuće pjesme o vremenu u kojem “Poći će onda djeca put svojih putokaza, po svome malom srcu da traže djeda Mraza, poći će onda djeca u zemlju vječne zime. I ostati će tamo, da našu kaznu prime”.
No, taj djed Mraz, metafora zadnjih ostataka dječje dobrote i bezazlenosti u odraslih ljudi, u Britvićevoj je pjesmi ipak samo na odmoru pa se smijemo nadati da ćemo dočekati i njegovo povratak na posao uz onu “Kad se male ruke slože” iz filma “Vlak u snijegu”.
Da, i ta je Britvićeva. Meni je zato kao da se djed Mraz već vratio svaki put kad ljudi uz Britvićeve stihove opijeno šire ruke na koncertu Miše Kovača, smijulje se uz staru Špišićevu šansonu ili im grudi nadima glas Vice Vukova. Dragi Britviću službeno priznanje mjesta i statusa u hrvatskoj poeziji i nije trebalo. Ali je dobro da se i to dogodilo. Dobro u prvom redu za hrvatsku poeziju.
LADO LESKOVAR - Potraži me u predgrađu
Autor antologijskih šansona i hitova koji i danas žive
Uz pjesme se pamte samo pjevači, pa malo tko zna da je Britvić napisao i ‘Bože, čuvaj Hrvatsku’
Pjesma “Mirno teku rijeku” koju je uglazbio Miroslav Biro u interpretaciji Vice Vukova samo je jedan od neprolaznih hitova kojima je Drago Britvić obogatio hrvatsku zabavnu glazbu i šansonu. Bio je osnivač i dugogodišnji direktor Krapinskog festivala i autor mnogih kajkavskih hitova, pa i soneta, ali je jednako uspješno pisao i dalmatinske pjesme koje skoro da imaju status narodnih, poput “Maslina je neobrana”. S glasom Zvonka Špišića, Britvićeva bliskog prijatelja, kao i glazbi i izvedbama Arsena Dedića, Hrvoja Hegedušića ili Ibrice Jusića i mnogih drugih žive i danas antologijske šansone kao što su “Milioner”, “Trešnjevačka balada”, “Bicikl”, “Potraži me u predgrađu” ili “Kockar”. U stvaranju legende Miše Kovača sudjelovao je pjesmom “I proplakat će zora”, Zagreb je opjevao i u “Zadnjem fijakeru” i “Golubovima”, a njegove su i plemenite, profinjene i zanosne rodoljubne pjesme poput “Zvona moga grada” i “Tvoja zemlja”. Piše: Branimir Pofuk Jutarnji list
Podravske šoderice - trailer
Režiju i scenarij potpisuje Goran Šafarek, kameru Goran Šafarek te koprivnički foto/video dvojac Andrej Bunić i Hrvoje Petrić
Film će biti premijerno emitiran u srijedu, 29. svibnja, 18.30. HTV 2
"Srednje Podunavlje - srce europske divljine".
Režija, scenarij, tekst i najveći dio snimaka: Goran Šafarek
Ne živi čovjek samo od kruha
U spomen Kino klub Slavica i Mirku Laušu (1926.-2005.)
Film snimljen 2004.godine. Ideja i realizacija Zdravko Jakupec.
