U gradskoj knjižnici Đurđevac, Galerija Ex libris, 27.07.07. u 20 sati, povodom 75. godina života i 50 godina bavljenja filmom i fotografijom otvorena je Izložba fotografskih minijatura "Brzogled kroz leću" Krunoslava Heidlera
Izložbi smo kao prestavnici Foto video kluba "Mirko Lauš" i mi prisustvovali, a otvorlie su je gđa. Anica Šabarić - voditeljica đurđevačke knjižnice, te naša književnica gđa Božica Jelušić koja je na kraju izrekla zgodnu "anegdotu" o gospodinu Heidleru i njegovom radu koja glasi otprilike ovako - "Kada bi me sada bacili negdje na pusti otok na Borneu, i da me posjetite nakon godinu dana, na tom otoku bi bila i škola i foklorna skupina i duhovni preokret i cvjetala bi umjetnost ... ali u na drugom kraju otoka bio bi Krunoslav Heidler...
Inače stručan pogled na fotografski opus Krunoslava Heidlera, ona kaže: " Dopustimo uz malo improvizacije i ovu definiciju: fotografija je brzogled kroz leću, obrnuti hitac, kojim objekte i pojave iz okoliša ne razaramo, već prisvajamo da bismo ih sačuvali za vječnost. Fotograf izlučuje, selekcionira, kombinira, sve to brže i uspješnije od «netrenirana» gledatelja. Štoviše, dugom praksom on gleda ciljano, diveći se usput, a birajući u trenu što bi ponajbolje zaokružilo kadar i prenijelo drugima doživljaj koji se kvalificira kao jedinstven. On je dakle, poučavatelj, dežurni estetičar, nemirni kreativac, pomalo mistifikator, koji svijet čini «Ijepšim od normalnog», ili samo upozorava da nismo s ispravne točke tom svijetu uputili pogled. Brzogled kroz leću tako postaje b i s t r o g I e d, a upravo je bistroća ili jasnoća (claritas) osnova estetike, kako su nam to u teoriji i praksi posredovali veliki umovi prošlosti.
Razbistrimo obzor, pustimo svjetlost da se širi i djeluje, sve do «radosnog ganuća» koji u nama budi otkrivanje prvotnog svijeta napučenog izvornim slikama. Upravo to čini skromni čovjek posvećen umjetnosti slike Krunoslav Heidler, a dokazujemo tvrdnju jednostavnom činjenicom: od 75 godina života, 50 ih pripada filmu, medijima, fotografiji, svakovrsnoj animaciji, životu bez stanke, kakav je navikao voditi. Ustvari, kod Heidlera je uočljiva još jedna bitna osobina: on voli red, sistematičnost, svrsishodno poslagivanje u svemu oko sebe, kako bi se iz dobro raspoređena materijala izvuklo najbolje: kulturna akcija, projekt, društveni dogadaj, zabava, edukacija, avangardni pomak. Često primjećujemo da je u vizijama mlađi od iskazanih godina, da mu ideje naviru iz svih područja, i samo je tvrdokornost i učmalost sredine kriva što neke (doista izvanredne) ostaju neostvarene, čekajući bolja vremena za kulturu, ili pak neku «tvrdu» volju, koja se neće dati omesti lokalnim opstrukcijama i intrigama. Procjenivši da nema vremena za rasipanje, Heidler se usredotočuje na ono što mu je osobno bitno: očuvan i kultiviran životni okoliš, prijateljstvo s istomišljenicima, stvaranje arhivske građe za proučavanje našega stoljeća, te u konačnici - za rast svojih datoteka, u kojima je već dosad prikupljeno na tisuće podataka i fotografija o suvremenicima.
Razvrstani u grubo, to su prizori žive prirode, posloženi u kaleidoskop sezona, fiksirani mahom na detalj koji asocijativno sažima cijelu atmosferu; potom, socijalni piktogrami, lica, znakovi, poslovi i običaji gdje društvo otkriva svoje jake i slabe točke; arhitektura i strukture, kao vječiti dijalog prirodnih oblika i čovjekova umijeća, te akcidentalije stvarnosti, videne na dijarijskoj ili žurnalističkoj razini, gdje preduđuje aktualnost dogadaja «za jedan dan». U svakoj od ovih skupina Heidler ima reprezentativnih fotografija, zapaženih i nagrađivanih po izložbama, što je posljedica stanovite intrigantnosti njegova personaliteta: i u životu i u umjetnosti on skokovito povezuje stvari, kompilira i kombinira područja, te ga, metaforički kazano, zanima sve, od Kopernikove karte neba prepoznate u lišaju na kori, do razlijane impresionističke palete, kad vidi kišom okupan krajolik. Kod porfreta će se usredotočiti na «signalizatore» unutrašnjih stanja: oči, usta, ruke, ispričavši priču koja počesto iznenadi i njegov vlastiti model. U strukturama pak, naslućuje arhetipske uzorke, nešto iz čega proizlazi naša standardna moda, interijeri, kombinacije boja i materijala za odjeću, uporabni predmeti, a onda, krajnjim apstrahiranjem, i cijela moderna umjetnost, koja se zvanično «odrekla» imitiranja prirode i prikazivanja oblika.
Heidler je liričan i duhovit ( katkad sa zrnom ironije ! ), suosjećajan s marginalcima, oštar u kritici razoritelja zavičajnog okoliša, i upravo pjesnički nadahnut kad kreće u poklonstvo jednom cvijetu, primjerice maku, koji pulsira kao živo srce raskriljene livade. Zbijene u format minijature, ove su fotke poput japanskih haiku predložaka, cijeli jedan svemir u hologramima. Dakako, istovremeno to je i «škola za oko», u koju uvijek poletno krećemo, sigurni da neće biti dosade, jer je ona s Heidlerom nespojiva, u biografskom i umjetničkom smislu podjednako. Izložba, kao skromna čestitka uz jubileje, ponovo je dar mjestu i sugrađanima. "
Fotografije i tekst:Pitomača.net
|
