Iako smo "odavno" u 21 stoljeću još uvijek nailazimo na poljoprivredne proizvođače, koji nakon žetve spaljuju strnište i slamu. Čak je i zakonski regulirana zabrana spaljivanja ostataka nakon žetve, ali još uvijek ima neodgovornih pojedinaca, koji to čine ne razmišljajući o mogućim posljedicama, štetama i opasnostima za okoliš i ljude.
Istina je, da danas nema toliko stoke za koju se uglavnom slama trošila, a sada samo "smeta". Nema opravdanja za bilo koga, da to čini, jer danas postoje različiti strojevi i kombajni (sa sječkom) za usitnjavanje slame i biljnih ostataka, nakon čega se može strnište vrlo kvalitetno uzorati. Odnos slame i zrna (prinosa) je 1:1, stoga treba shvatiti koliko se gubi organske materije koja bi zaoravanjem vratila dio hranjiva za naredne kulture. Izričito je bitno vratiti tlu biljne ostatke, jer je danas očita oskudica gnojidbe stajskim gnojem kao organskim gnojivom.
Svakako se ne smije zaboraviti ni ekološki faktor paljenja strništa, kao ni ekonomski, jer vraćajući tlu dio kroz biljne ostatke možemo uštedjeti na dijelu gnojidbe, što ćemo saznati samo ako napravimo analizu tla.
Na ovim srpanjskim temperaturama i do 40 stupnjeva C u hladu vatra je sigurno najveća opasnost i za ljude, a nerijetko neopreznim paljenjem dešavaju se i slučajevi sa smrtnim stradavanjem pojedinaca. Zato, prije nego se odluči bilo tko na izbor paljenja strništa i slame, neka dobro promisli kakove posljedice mogu biti.
Odsjek HZPSS-a Virovitičko-podravske županije
Ljubomir Duvnjak, dipl. ing. agr.- stručni savjetnik
|
