OPR0ŠTAJ
Jednog sunčanog dana zaigrani dječačić od svojih četiri-pet godina trčkarao je na ledini nedaleko od svoje kuće.
Bila su teška vremena, čuo je priče starijih kako je ovaj ili onaj stradao od bombe, ili mine ali tako nešto nije nikad vidio.
Odjednom fijuk, potres, grom, čudovišna naprava je pala negdje u blizini, komadići metala letjeli su zrakom, jedan je okrznuo i dječakovu nogu, a on je, vidjevši mlaz krvi, otrčao prema kući s jedinom mišlju da ne želi umrijeti daleko od svojih roditelja i sestara.
Naravno, povreda je bila bezazlena ali trag u duši ostao je trajan.
Osim straha da bi mogao umrijeti još jedna briga morila je djetinju dušu. Ima u kući, pored dvije "velike", i jednu malu, najnoviju sestru, i što ako se njoj štogod loše dogodi?
Ta ga brižnost dugo nije napustila, i, možda nepravedno, ali toj maloj je uvijek bio najprivrženiji.
(Tek s najmlađom je dobila ozbiljnu konkurenciju.)
Skupa su pravili "gnijezdo" na maslini, učio ju je plivati noseći je na leđima, i jedanput, kad se preplašila dubine mora, panično ga je stisnula oko vrata, tako da se skoro ugušio.
Jedno vrijeme su spavali sami u istoj sobi pa bi dugo u noć pjevali u duetu i razgovarali.
( Tu idilu je nehotice prekinula teta Luce, koja ih je čula i pohvalila, ali trinaestogodišnjaka posramila, na čuđenje i žalost devetogodišnje sestre.)
Naučio ju je voljeti knjige, glazbu...
Kad joj se pohvalio svojim prvim pjesmama pomislila je da bi i ona mogla pokušati i tako je nastao njezin poetski prvijenac.
Prva "publika" joj je bio otac, koji je preminuo sljedeće godine, a prije toga su ona i omiljeli brat išli po svećenika, i tako bili skupa u radosnim i tužnim trenucima.
A onda su došle godine odrastanja i sazrijevanja i on se odazvao pozivu prijatelja iz Novog Zelanda, koji ga je "dobavio" za rad tamo, za "bolji" život, što se u to vrijeme smatralo pravim dobitkom...
Prošlo je punih 15 godina kad se je ponovo susreo sa obitelju predstavivši joj svoju odabranicu i četvoro djece.
Otada su dolazili više puta, djeca više privržena dalekoj, novozelandskoj domovini, a on rastrgan između rodne grude i svoje nove postojbine, u kojoj ima ukupno trinaest potomaka.
Zadnji put je vidio svoje sestre i brata prije nepune četiri godine i ubrzo nakon povratka u NZ teško obolio, dugo bio nepokretan i ovih dana se preselio u Vječnost.
Kao što je bio rastrgnut nostalgijom i ljubavlju prema svojoj obitelji i ispraćaj njegovih zemnih ostataka odvijat će se na dva kontinenta.
Sprovodni obredi će se obavit u Aucklandu 28. lipnja a pokop, prema njegovoj želji, u Makarskoj, neutvrđena datuma.
Eto, dragi brate, s ovim očitovanjem ispraćam te i molim Boga da te nagradi za sva dobra a izbriše sve dugove!
Preporučam te zagovoru sv. Josipa. drvodjelca, kao što si i sam bio.
Pokoj ti vječni!
