Lastavice moja mala
Mislim da je lastavica, osim vrapca, ptica s kojom sam se u životu najviše susretala.
Ispred rodne kuće jata su se skupljala na telefonskim žicama između drvenih "pala", na koje su se penjali "žicari" sa srpastim, nazubljenim kramponima na nogama. Mene su crno-bijele ptičice podsjećale na note u kajdankama.
Kasnije, dok su našii stariji unuci bili još mali, lastavice su svijale gnijezda u našoj šupi, pa bismo im svakog proljeća ostavljali otvoren prozor, da se vrate domu svom s dalekog juga, na veselje Roka i Šimuna.
Ali jednog vrućeg ljeta gnijezdo ispod betonske terase toliko se je pregrijalo da su ptići pocrkali i lastasvice su se odselile na neku bolju lokaciju.
Ovih dana smo primjetili da neke nove mame-laste nanose blato u kut naše kućne veže i, normalno, odmah smo počistili zid, jer smo željeli spriječiti stvaranje nečistoće na samom ulazu u kuću.
Ali ptice su uporne i to im se isplatilo. Mi, naime, opet imamo male unuke, Alana i Doru, pa smo odlučili pustiti crno-bijele ljubimce da grade svoj dom, nek se unuci vesele skupa s njima, isplatit će se malo truda oko čišćenja, ionako smo u mirovini.
Sad, pored praćenja vremenske prognoze (hobi moga muža) i komentiranja uroda voća i povrća, imamo dodatnu zanimaciju: dokle se stiglo s gradnjom gnijezda u našoju veži i hoćemo li dočekati goluždravu prinovu.
