NADA
Okrvavljeno nebo, ruj sunca na zapadu,
i vjetar što se vere kroz prosahnule grane,
a jesen dušom hara i odgrće sve rane,
ne bi li bar iz sjete iskopala mi nadu!
Okrvavljeni zapad i tek ponešto cvijeća
i život što se pozna samo po svome plodu,
šarenilo na snove mladosti što me sjeća,
a vjetar pjeva britku očitovanja odu.
Razgoličene rane, puno je toga jasno,
i moja sjetna duša što stalno nešto pita!
Dok sunce, i sam život neumitnosti hita,
iskopat daj mi nadu dok nije sasvim kasno!
(1996.)
