Zimska elegija
Olovno je nebo pritislo dolinu,
miruju u magli ogoljele grane.
Cvjetnice u blatu leže uspavane,
reski fijuk vlaka propara daljinu.
Ušutjeli vrapci u čekanju plahom,
na zapadu rumen, dan polako gasne.
U plaveti tračak prve zvijezde jasne.
Noć dolinu grli ustreptalim dahom.
Na Petrovo polje spustila se tama,
sve je stalo, samo vrijeme brzo leti!
Kada budem bolna, umorna i sama,
u presudnom času, samoći i sjeti,
povedi me, Bože, cvjetnim livadama,
gdje caruje svjetlost i mir vječni, sveti!
