Koliko sreće treba jednom danu da ispuni dušu,
koliko vode iz čistog neba da pobijedi sušu?
Koliko lijepih riječi,
da ranu duše izliječi?
Nek samo jedan osmijeh, i topla riječ se javi,
srce se trgne i tugu zaboravi.
Na vječnom dlanu Bitka sve vidi se u trenu,
nebitna duljina žitka za dušu izmučenu!
Kad duša ojađena viče: Dosta, ne mogu više!
Sa neba utjehe eto, ko lahor, tiho, najtiše!
| < | siječanj, 2017 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić
