Matoš
Danas je stota obljetnica smrti velikog pjesnika, rodoljuba i građanina svijeta, A.G. Matoša.
Jutros sam na Hrvatskom katoličkom radiju čula zgodnu anegdotu. Nakon pjesnikove smrti u Vinogradskoj, od raka grla, časna sestra je ispod njegova jastuka našla papirić sa poztnatom pjesmom:
NOTTURNO
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
Pokoj mu duši!
