utorak, 03.04.2007.

narcotic

will you still recal my name
and the mont it all began
will you release me with a kiss

kako je žalosno gledat nekog kako svaki dan sve više i više propada a ti nemaš mogućnost da mu pomogneš. kako je žalosno gledat kako se neke osobe pretvaraju u druge osobe ili bolje rečeno, kako neke osobe malo po malo nestaju, ne pretvaraju se u ništa, nego nestaju i ostane samo kostur one osobe što je bila prije. i koliko god pokušavala izvlačit tu staru osobu, ova nova je jača i ona opstaje. nekad samo odustaješ. nekad se prepustiš tome. jednostavno te nije briga. jer niko drugi oko tebe se ne trudi, zašto bi se ti onda trudio. čemu sve to? prošlost se ne vraća.
ali nedostaju ti dani kad si se iskreno smijala...
nekad imaš posebnu potrebu da se potrudiš više nego inače. da ne nestaneš. da se ne ugasiš. ali ne možeš. ne daš se. ne želiš živit ko stara naivna i glupa osoba. ali ne želiš ni kao nova zla i proračunata. ima li sredine...one zlatne sredine o kojoj je aristotel govorio. možda je zlatna sredina mit. imaš jednu stranu. imaš drugu stranu nečeg. dvije točke. nije li logično da ćeš se zadržat na jednoj točci. u sredini nema ništa. nema odredišta. samo put. logično je da ćeš se pri putovanji zadržat na putu. ali put te samo vodi odredištu. u mnogim slučajevima sam put nije odredište.
ali ima onih rijetkih.
osobno. ne volim putovati, volim doći negdje bez da putujem. nestrpljiva sam. ali kad malo razmislim, put je pravi cilj. put k smrti, ili kraju života ako se to čini blaže. svima nama smrt je suđeno odredište. ali ono nije bitno. bitan je put. a život je put.

| 20:49 | Komentari (4) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.