Life is full of impossible dreams

ponekad nam razgovor s nekim vraća osjećaje...
već pri samom razgovoru misliš na njega...
vraćaju ti se sjećanja, dodiri... poljupci...
i tad počinješ ponovo voljeti to sjećanje...
ne voliš njega već taj razgovor i to sjećanje
na njega i događaje provedene s njim...
***ovaj božić sam osjećala prazninu...
al imala sam flašu u šaci pa je bilo zadovoljavajuće...
ne, ne ciljam na tu prazninu već na obiteljsku prazninu...
iako ni sama nisam nikad osjećala ni očekivala
neki poseban božić...
već jednostavno želim reći da je preletio,
a ja ga nisam ni vidjela...
kao "djed božičnjak"...
***dolazi polako nova godina...
tri želje: 3x
želim da je dočekam sa flašom crnog vina u ruci...
..da ne moram nikome objašnjavati kako
samoubojstvo nije rješenje!!!!
na treću ću ja morati djelovati
tako da ću se morati promjeniti...
želim da ne moram više koristiti "čarobne riječi"
oprosti, žao mi je, sori kaj sam te povrijedila,
neću više(ovo je zadnji put)...
jer ih koristim kad pogriješim...
a ja više ne želim griješiti...
ustvari... ni drugi se meni ne ispričavaju...
zašto bih ja uopće njima....
zbog "savjesti"????

...volim nekog..
iako sam mislila da moje srce više
nikome neće nikada pripasti...
volim mog bivšeg...
onog o kojemm volim najviše misliti i voliti...
možeda je "bivši neka skuplja prašinu"
ali kod mene to ne vrijedi...
ja ga volim...
tek kad smo prekinuli zamrzila sam ga..
i jedva sam čekala da ga zaboravim...
a onda kad sam mislila da sam ga zaboravila...
ja ga zavoljeh...
i volim ga svim srcem..
nisam ga dugo vidjela (na onaj način da porazgovaramo)
ali mi srce zasatne kad vidim njegovo tiejlo....
volim, volim, volim njegqa...
njega kome moje srce pripada....
sada sam to shvatila...
sada kad pijane to pišem-..
shatih to kad sam pila moj bambus...
i mislila na onog koga volim...
a to je on...
moj bivši koji nije skupio prašinu na mom srcu,,,
(nisam u stanju staviti sliku) pusaaaaaaaaaaaaa

u životu nam se problemi
jednostavno miješaju u život...
ne žele nam dopustiti lagodan život
u kojemu će svatko moći uživati....
kad nas je bog stvarao nije li nas stvorio
savršene??? ha???
jesu li ljudi sami krivi
za te drastične promjene???
nije moguće, al stvarno izgleda tako...
život je tu da ga nosimo na leđima...
težak nam je...
no kad krenemo ispočetka sve se isprazni i
lagan je, no s vremenom se nakupi
i problema i sjećanja...
nemožemo stalno bacati sa svojih lađa na druge ljude,
ali ljudi to čine, i prečesto...
suludo, al tak se moramo naučiti živjeti...
problemi dolaze jedan za drugim....
no život će nam biti jači ako prođemo kroz
što više problema, ne da ih preskočimo već
sa ih rješimo...
što ćemo preskočiti snaći će nas u budućnosti...
kao i mnoge laži koje laganim skokovima koračaju za nama...
i kad ih najmanje očekujemo napadnu nas...
tako je najbolje da ih se odmah rješimo,
no ljudi su u naviki rješavati ih tako da ih prekriju drugim lažima
što je još gore....
al ponekad se to nemože izdržati, pa ljudi znaju približiti svoj
kraj... približiti ga tako da legnu u hladno podzemlje...
i iz daljine promatraju bol svijeta...

ne mogu opisati...
opisati kakav je to osjećaj...
osjećaj kad ti frendica...
kaže da teži ubojstvu...
svojem ubojstvu...
#####samoubojstvu#####
jedino što u tom trenutku možeš pomisliti
je kako se zna zezati...
no kad vidiš da govori ozbiljno bez zajebancije...
nisi u stanju znati joj što reći...
da to se događa meni...
boli me...
boli me kad tako govori o ovom životu...
kao da joj niti jedan čovjek ništa ne znači...
barem može misliti na one kojima
ona punoooo znači...
barem meni punoooo znači...
i mislim da zna koliko punoooo je volim...
i nikad nebih mogla živjeti bez nje...
potrčala bih za njom...
za njom...
za njezinim odabirom...
života ili raja....